Počnimo od fizike. Jer odakle drugdje, ni ne bismo znali gdje kamo s materijom i materijalom za mahanje zastavom profilne grafike nalik i Miši Kovaču i Mati. Medicina mu do jučer nije davala odgovore. Pop kultura još manje.
Najprodavaniji i najpodcjenjivaniji narodni heroj
Njegova biografija i život onkraj estradne numerologije izgleda kao eksperiment koji su upravitelj i nadzornik zaboravili nadzirati. Schrödingerova mačka u kutiji mijauče i živa i mrtva dok netko ne otvori poklopac. Mišo Kovač je tu kutiju stoljećima nosio po estradi pa je u isto vrijeme bio najprodavaniji i najpodcjenjivaniji, narodni heroj i zbunjujuća fusnota, vrhunski glas i vrhunski nerazumljiv sugovornik. A kad nam ga se medijski post festum pokuša objasniti, Heisenberg priseže da što preciznije mjeriš gdje ti mjerna jedinica stoji, to manje znaš kamo ide.
Filmičnost predloška nimalo ne iznenađuje. Kao što se, kako se nedavno pisalo u RH medijima, oko njegova života vrti filmska ideja i u priči se spominje Vinko Brešan, smrt je vjerojatni poticaj odluke. Materijala ima za tri sezone biografske TV serije i dva dugometražna filma od kojih bi se svaki bavio paralelnim životima MMK-a. Bojiš se samo da ga je imao i previše.
Mišina crnina sadrži i crni humor
Uzmete li samo rečenicu “Ja sam se ubio”, izgovorenu menadžeru na telefon nakon što je, prema priči koja se prepričava desetljećima, pucao u sebe u predjelu srca, promašio i preživio. Kvalitetan scenarist će vidjeti genijalan prizor, AI će “shvatiti” što je čovjek proživio tj. preživio, pa bi s legendama trebalo bar polu pažljivo.
Mišina crnina sadrži i crni humor, užas i apsurd i upravo je takve scene najlakše pokvariti kad ih se krene “bohemian rhapsordirati” ili “michaelizirati”. Dovoljan je estradni pristup ugađanja telenovela i hipodrom publici koji su svojih 20 milijuna kriterija prilagodili da uz krivi rez i sentimentalne violine u tročetvrtinskoj mjeri iz tragedije izađe reklama za osiguranje i kremu za lice.
View this post on Instagram
Mišo Kovač, kvaliteta ili ipak ne?
Zatim Mišina politička trička. Pjevanje uz HDZ, sinova smrt koju mediji vežu uz HOS, prebacivanja iz jednog izdavačkog i estradnog svijeta u drugi, najplodnija estradno festivalska i diskografska karijera sedamdesetih i osamdesetih, potom deluzorne medijske izjave i rečenice koje se izgovorene sklapaju u kratki spoj. Svaka bi od tih epizoda u rukama dobrog redatelja bila film ili samostalni komad TV serijala.
Sve spojeno u dva sata životne drame od Miše npr viđate čovjeka kojeg nitko ne bi prepoznao da mu 20 milja prodanih komada ploča nisu bildali ideju legende vrijedne štovanja ne samo tribina Poljuda. A čija se priča ne može ispričati bez ijedne od tih “nezgodnih” epizoda. Zamka svakog biopica se dokida u momentu “laganja” i skrivanja. Ili ispričaš sve pa nitko ne zna što se dogodilo ili izbaciš neugodno pa nitko ne vjeruje ostalome, što je češći potonji slučaj.
Sindrom “Tome” i njegova prozirna nosa Dragana Bjelogrlića dokazao je brojkama i patosom da jugoslavenska estradna legenda može nositi veliki ekran, publika voli kad joj netko vrati vlastitu mladost pogotovo u birtijaškom i kavansko estradnom tonu. Ali isti žanr ima i ne tako slavnu povijest ako biopicovi s odmakom o Draženu, Michaelu i Freddieju koji ispadnu poučni po onome što su zaobišli, a ne po onome što su pogodili.
Pare im nisu svjedočile kvalitetan film koliko glačanje, kozmetiku, pjesme umjesto čovjeka. Kad glumac pjeva umjesto pjevača, a scenarij glanca umjesto lomova dobije se muzej voštanih figura sa zvučnim efektima i MUA zahvatima.
View this post on Instagram
Dosta vam je rečenice “prodao je 20 milijuna ploča u Jugi” kao argumenta? Niste sami. Brojka je činjenica, ne dokaz kvalitete. Tko kvantitetu drži kvalitetom taj je ili Mišin menadžer, dio obitelji, klinci rođeni post interneta i društvenih mreža ili ga nikad nije slušao jer im hipodrom i telenovele određuju kriterije.
Hoće li se snimati biografski film?
Mišo Kovač je zanimljiv ne samo zbog tiraža, nego glasa koji je držao patos repertoara Đorđa Novkovića, karijere koja je uvijek bila šira od pjesama i zbog toga što je u njemu cijeli društveni sustav vidljiv u presjeku tek izdvojene epizode. Ako film o Miši ne traži presjek i nijanse crnog, nego samo brojke, imate Wikipediju s glazbom kao u slučaju Michaela ili Bohemian Rhapdody za publiku kojoj su kriteriji Hrelić ma koliko se držali izložbeno muzejski i pop kulturno kužerski.
A Wikipedija je upravo ono sve što Mišin biopic nije. Njegov mit živi u rukavcima i onome što nije stalo u službenu biografiju, onome što se pripovijeda uz kavu iz prve, druge i ente ruke, kontradikcijama koje nitko nije pokušao uglačati. Film koji ih pokuša riješiti bit će vjerojatno predvidljiv i loš film. Film koji ih ostavi otvorenima, dopusti da odgledamo sulude detalje života čovjeka u crnom i ne bude nam jasno tko je taj lik mimo tapetara, juniora nogometaša i dalmatinsko estradne legende bio, daleko stvarnije.
Fizika uči kako se neke stvari ne daju izmjeriti bez intervencije. Biopic o Miši Kovaču trebao bi to znati prije prve klape.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube