EDI EAST TRANCE BLUES
35’61’ iz 2020. Caminada
Spona
*****
Edi Maružin je oduvijek bio sklon bluesu koji je, ako ćete pravo, zajedno sa bazičnim rockom, tex-mexom, istarskom glazbom ‘po domaću’, freak-folkom… bio dio čudesnog glazbenog amalgama Gustafa. Edie East Trance Blues – Edijeva post Gustafi inkarnacija ili možda čak Gustafi drugim sredstvima – prigrlio je blues kao glavni žanrovski okvir te mu na debutu ‘Sumpor’ iz prve podigli spomenik.
Nastavak je stigao u obliku albuma naizgled kriptičnog imena ’35’61’ iz 2020. Caminada’ no njegovo ime govori o trajanju pjesama te činjenici da je album sniman tijekom 2020. Snimljen je dakle u vrijeme prvog vala pandemije i to, kako veli Edi, u prostoriji studija u Maružinima odnosno bazi iz koje je – sam mi je kazao – pješačio uzduž i poprijeko Istre. I u tim covidom iznuđenim samotnjačkim lutanjima ponovo otkrivao čarobne krajobraze Istre i crpio nadahnuće za novi album. Stoga je ’35’61’ iz 2020. Caminada’ još jedan od albuma čudne pandemijske godine. Kao i oni Paula McCartneya, Taylor Swift… i mnogih drugih koji su vrijeme prisilne apstinencije od koncerata iskoristili za ‘do it yourself’ projekte. Kod Edija ne baš ‘uradi sam’ jer su mu na albumu ruke dali stari prijatelji i suradnici među kojima i producent albuma – nezaobilazni Edi Cukerić.
Uvodni broj ‘Čujen črčke’ zorno govori o smjeru kojim vozi Edijeva blues makina: istarska tradicija i čakavština koje su davale glavni pečat Gustafima zakopčali su se uz bluesy mantričku temu – kao pravu zvučnu ilustraciju trance bluesa – koja u svakom novom okretu dobiva štogod novoga. ‘Magari na hip’ u uvodu zvuči kao akustičarski broj Delte no ulet električne gitare i pištanje ‘frulice’ (koja je uz naglašene bubnjeve zorni dokaz da je Edi prigrlio i ‘korijenski’ fife and drums blues) naglašava komponente trans-bluesa ali i njegovo sidrenje u istarski glazbeni prostor. Opet tako maružinovski.
‘Za nazad’ ide sličnim tragom no uz naglašenije ‘rovanje’ gitare koja, iznad mantričke trans podloge, broju daje dašak blues psihodelije ili, ako ćete, majstorija Jeffa Becka kad je posvajao standarde Muddyja Watersa. Nastavak albuma drži se osnovnih okvira postavljenih prethodnim brojevima no ‘Koliko’, primjerice, uvodi vokalna podebljanja (zacijelo je to utjecaj i istarske kante i sibirskih pjevača koje Edi spominje u press-materijalu) ali i rasnu blues usnu harmoniku kao sparing partnera električnoj gitari. ‘Uprosti mi’ je pak u osnovi ‘klasičan’ – istodobno i robustan i nježan – kotrljajući blues sa zanimljivom usnom harmonikom Predraga Ljune i gitarskim režanjem.
Baš kao i sjajna ‘Moj črni cvit’ i ‘Noć je’ koje imaju – za ljubitelje bluesa i stare fanove Gustafa – hitoidni potencijal. ‘Živin svoj život’ je maštoviti country-blues u trans ruhu s odličnim minimalističkim gitarskim naglascima, elementima fife and drumsa i Edijevim programskim tekstom kojeg se može shvatiti i kao životni credo. Za kraj je ostavljena sugestivna laganica ‘A ča sad pensaš’ sa ‘after midnight’ atmosferom i diskretnom potkom udaraljki.
S albuma je još ranije skinut najavni singl ‘A u p.m.’ o kojem sam već pisao u ovoj recezentskoj rubrici pa ću samo ponoviti: psihodelijom iliti trans bluesom je to ozračen broj vješto začinjen i folk-bluesom Delte i efektnim minimalističkim gitarskim uletima.
Bez obzira jeste li ljubitelj bluesa starog kova koji će zasliniti već na samu činjenicu da je netko danas odlučio snimiti i posvetu vremešnom fife and drums bluesu, ovodobni fan kojemu su miliji neo blues i trans blues ili pak ljubitelj Edijevih glazbenih špartanja s ishodištem u istarskoj glazbenoj tradiciji, ’35’61’ iz 2020. Caminada’ je album koji vrijedi čuti. Jer on strši u zrak iznad prosjeka domaće glazbene produkcije više od zvonika u Vodnjanu.