Nedjelja, 17 listopada, 2021

PARANGALL: Edijev blues prošlosti, sadašnjosti i budućnosti

Uvodni broj 'Čujen črčke' zorno govori o smjeru kojim vozi Edijeva blues makina: istarska tradicija i čakavština koje su davale glavni pečat Gustafima zakopčali su se uz bluesy mantričku temu – kao zvučnu ilustraciju trance bluesa - koja u svakom okretu dobiva štogod novoga

 

EDI EAST TRANCE BLUES

35’61’ iz 2020. Caminada  

Spona

***** 

Edi Maružin je oduvijek bio sklon bluesu koji je, ako ćete pravo, zajedno sa bazičnim rockom, tex-mexom, istarskom glazbom ‘po domaću’, freak-folkom… bio dio čudesnog glazbenog amalgama Gustafa. Edie East Trance Blues – Edijeva post Gustafi inkarnacija ili možda čak Gustafi drugim sredstvima – prigrlio je blues kao glavni žanrovski okvir te mu na debutu ‘Sumpor’ iz prve podigli spomenik.

Nastavak je stigao u obliku albuma naizgled kriptičnog imena ’35’61’ iz 2020. Caminada’ no njegovo ime govori o trajanju pjesama te činjenici da je album sniman tijekom 2020. Snimljen je dakle u vrijeme prvog vala pandemije i to, kako veli Edi, u prostoriji studija u Maružinima odnosno bazi iz koje je – sam mi je kazao – pješačio uzduž i poprijeko Istre. I u tim covidom iznuđenim samotnjačkim lutanjima ponovo otkrivao čarobne krajobraze Istre i crpio nadahnuće za novi album. Stoga je ’35’61’ iz 2020. Caminada’  još jedan od albuma čudne pandemijske godine. Kao i  oni Paula McCartneya, Taylor Swift… i mnogih drugih koji su vrijeme prisilne apstinencije od koncerata  iskoristili za ‘do it yourself’ projekte. Kod Edija ne baš ‘uradi sam’ jer su mu na albumu ruke dali stari prijatelji i suradnici među kojima i producent albuma – nezaobilazni Edi Cukerić. 

Uvodni broj ‘Čujen črčke’ zorno govori o smjeru kojim vozi Edijeva blues makina: istarska tradicija i čakavština koje su davale glavni pečat Gustafima zakopčali su se uz bluesy mantričku temu – kao pravu zvučnu ilustraciju trance bluesa – koja u svakom novom okretu dobiva štogod novoga. ‘Magari na hip’ u uvodu zvuči kao akustičarski broj Delte no ulet električne gitare i pištanje ‘frulice’ (koja je uz naglašene bubnjeve zorni dokaz da je Edi prigrlio i ‘korijenski’ fife and drums blues) naglašava komponente trans-bluesa ali i njegovo sidrenje u istarski glazbeni prostor. Opet tako maružinovski. 

 

‘Za nazad’ ide sličnim tragom no uz naglašenije ‘rovanje’ gitare koja, iznad mantričke trans podloge, broju daje dašak blues psihodelije ili, ako ćete, majstorija Jeffa Becka kad je posvajao standarde Muddyja Watersa. Nastavak albuma drži se osnovnih okvira postavljenih prethodnim brojevima no ‘Koliko’, primjerice, uvodi vokalna podebljanja (zacijelo je to utjecaj i istarske kante i sibirskih pjevača koje Edi spominje u press-materijalu) ali i rasnu blues usnu harmoniku kao sparing partnera električnoj gitari.  ‘Uprosti mi’ je pak u osnovi ‘klasičan’ – istodobno i robustan i nježan – kotrljajući blues sa zanimljivom usnom harmonikom Predraga Ljune i gitarskim režanjem.
Baš kao i sjajna ‘Moj črni cvit’ i ‘Noć je’ koje imaju – za ljubitelje bluesa i stare fanove Gustafa – hitoidni potencijal. ‘Živin svoj život’ je maštoviti country-blues u trans ruhu s odličnim minimalističkim gitarskim naglascima, elementima fife and drumsa i Edijevim programskim tekstom kojeg se može shvatiti i kao životni credo. Za kraj je ostavljena sugestivna laganica ‘A ča sad pensaš’ sa ‘after midnight’ atmosferom i diskretnom potkom udaraljki. 

 

S albuma je još ranije skinut najavni singl ‘A u p.m.’ o kojem sam već pisao u ovoj recezentskoj rubrici pa ću samo ponoviti: psihodelijom iliti trans bluesom je to ozračen  broj vješto začinjen i folk-bluesom Delte i efektnim minimalističkim gitarskim uletima. 

Bez obzira jeste li ljubitelj bluesa starog kova koji će zasliniti već na samu činjenicu da je netko danas odlučio snimiti i posvetu vremešnom fife and drums bluesu, ovodobni fan kojemu su miliji neo blues i trans blues ili pak ljubitelj Edijevih glazbenih špartanja s ishodištem u istarskoj glazbenoj tradiciji, ’35’61’ iz 2020. Caminada’ je album koji vrijedi čuti. Jer on strši u zrak iznad prosjeka domaće glazbene produkcije više od zvonika u Vodnjanu. 

Pročitajte još...

PARANGALL | Bruce Springsteen, Letter To You – Veličanstveni The Boss i njegov E-Street Band

Moćno kao u dane "Rivera" - "Letter To You" je još jedno Bossovo veličanstveno glazbeno "pismo" u kojem ovog puta u post scriptumu stoji da se i u očajnim vremenima i u vječnoj borbi s osobnim demonima može pobijediti i mora preživjeti ako spoznaš i sebe samoga i ljekovitu moć glazbe. A Springsteenova to sigurno jest. I kao terapija za samoiscjeljenje i kao univerzalni medikament

PARANGALL / ALEJUANDRO BUENDIJA, Škrinja – Najbolji domaći album u korona sezoni

Da nije bilo lockdowna i zamiranja koncertne djelatnosti te da je ovoga ljeta i rane jeseni TBF radio ustaljenim ritmom, sigurno je da svjetlo dana ne bi (još) ugledao album Saše Antića iliti Alejandra Buendije. ... za okorjele fanove benda koji žele korak naprijed no bez paljenja mostova za sobom te za fanove (sjajnih) Sašinih rima album stiže kao blagovijest

Povezano

Najbolji albumi 70-ih: Joni Mitchell (2.) – Jonin sav taj jazz

Do kraja sedamdesetih Joni je objavila dvostruki 'Don Juan's Reckless Daughter' (1977.) te album 'Mingus' (1979.) u suradnji s Charlesom Mingusom no ni jedan ni drugi nisu dosegli ni umjetničku razinu niti komercijalni učinak prethodnih albuma iz iste dekade

Parangall: Tony Bennett & Lady Gaga, Love for sale – Lady pjeva jazz

Nitko, dakako, nije očekivao da album bude uz bok albumu Porterovih standarda u izvedbi Ellae Fitzgerald, no 'Love For Sale' je odličan komad easy listeninga i, ako baš hoćete, album na čast i Lady Gagi i velikom Bennettu

Parangall: Bob Dylan – Springtime in New York: The Bootleg Series, Vol. 16, 1980-1985 

Za dylanofile koji imaju i studijske albume i prethodna izdanja 'bootleg' serijala, bit će itekako zanimljivo usporediti neke od studijskih ili pak alternativnih verzija objavljenih na njima s brojevima dostupnim na 'šesnaestici'. Kao trajni dokaz silnih Dylanovih mijena i kolaboracija s prepunom galerijom vrhunskih glazbenika

Parangall: Urban & 4, Lipanj, srpanj, kolovoz – Album godine kao vrhunac ‘urbanizma’ 

'Lipanj, srpanj, kolovoz' je stoga ne samo sjajan album već i – čini mi se – veliko finale Urbana kakvog znamo od 'Žena+dijete' naovamo ali, volio bih vjerovati, i startna pozicija novog Urbana koji bez paljenja mostova za sobom može ići dalje. I to, kud god hoće

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime