ALEJUANDRO BUENDIJA
Škrinja
Dallas
*****
E pa – nije baš svako zlo za zlo. Čak ni pandemija korone koja je zavila u crno glazbenu industriju a glazbenike – ponajviše one s dna komercijalne kace – dovela i onkraj ruba egzistencije. No da nije bilo lockdowna i zamiranja koncertne djelatnosti te da je ovoga ljeta i rane jeseni TBF radio ustaljenim ritmom, sigurno je da svjetlo dana ne bi (još) ugledao album Saše Antića tzv. Alejuandro Buendija. TBF ‘za siromašne’?
Neće biti jer za okorjele fanove benda koji žele korak naprijed no bez paljenja mostova za sobom te za fanove (sjajnih) Sašinih rima album stiže kao blagovijest. Zašto, u najavama albuma veli i sam Saša: “Htio sam realizirati neke muzičke ideje u stilovima u koje nisam dosad ulazio i zadovoljan sam kako je to ispalo. Također na par pjesama sam više nego inače radio na interpretaciji i gađao pravu nijansu emocije.”
Brojne teme
Kud ćeš bolje potvrde ovih navoda od uvodnog “Dešperada” i njegovog raskošnog zvuka s natruhama americane i alter-countryja… (s nezaobilaznim gitarskim twangom, ‘pustinjskim’ elementima Calexica…) na podlozi ‘triphopastog’ psihodeličnog snenog ritma. Tekst je poslovično zanimljiv a u jednom sloju nije teško prepoznati i Sašino ‘naslanjanje’ na leksik country odmetnika te dalmatinske šlagerske konfekcije (sa svim onim ‘dešperadunima’).
“Gang Bang” je oplahnut valovima pristiglim i s Mediteranima i s Kariba te sjajnim tekstom u kojem se (kao u “Veseljku”) poigrava sa seksualnim odnosom (iliti jebanjem) kao brutalnom istinom današnjeg trenutka (sjebanog vremena) u kojem nas u mozak karaju i s koronom, bijedom i politikom. Uz zaključak – ajmo se jebati jer (ionako) svi ćemo najebati. “Amerika” – od uvoda ‘stvorili sistem ovisan o ratu’ – do zaključnih rima, Saša nudi razornu sliku današnje (zapravo, vječne) američke politike s ‘klasičnim’ reperskim dionicama tako tipičnim za ‘narative’ TBF-a. Također i s ubojitim i zaraznim refrenom ‘Ameriko mati, ti si mi dala sve; zabavu (…) možda čak više, od Velike Britanije’ kojim naglašava sliku dvaju suprotstavljenih Amerika: one ‘političke’ i nasilne velesile i one koja je dala Milesa, Coltranea, Quincyja Jonesa…
Istini ravno u oči
“Dijagnoza” je pak sjajan nastavak Antićevih ‘pljuvanja istine’ ravno u oči dobro znanih s ‘Heroixa’ i brojnih drugih tekstova s brutalnom dijagnozom naše svakodnevnice. Uz sjajnu gitaru (naglašeniju nego li na bilo kojem albumu TBF-a) i apokaliptičnu atmosferu. “Majmun i pas” je iskorak u novi glazbeni prostor blizak negdašnjim Frippovim i Silvianovim ‘ambijentalnim’ projektima (ili, ako ćete i recentnijem Bowievom iskazu), sjajno kolažiran broj s organskim srastanjima žanrovskih krhotina u cjelinu te višeznačnim tekstom.
“Dobar” je žanrovski posve drugačija s naglašenom gitarom i iznenadnim umetcima, raspjevanim refrenom i gotovo šlagerskim (ironičnim) dionicama. Gorko-opori suicidalni tekst uz poruku ‘samo dobri umiru mladi i s toga živim u nadi da nisam dobar’, nabijen je ironijom i ‘crnjakom’. Otvorena (pseudo) crkvenim napjevom s orijentalnim štihom i moćnim ritmom, “Crkva” je nastavak ‘dijagnoze’ stanja u društvenom parteru koja sada govori o zlokobnoj strani organiziranih religija i kleru okrenutom ovozemaljskim blagodatima, materijalnim dobrima i licemjerju (uz zanimljiv umetak negro-spirituala iliti gospela).
Dva najomiljenija splitska glazbenika
“D.O.O.” se, kao što je to ‘Maxon Universal’ progovorio o svijetu reklama, referira na svijet korporacija u fiktivnom oglašavanju usluga tvrtke Plaćenih ubojica d.o.o.. Uz vješto posezanje i za jazzom u efektnom umetku koji je podloga za Sašin rafalni narativ. Razigrana “Problem” sučeljava opor te naravno, kritički intoniran, ironičan i višeznačan tekst naglašen refrenom i mantričkim ponavljanjem ‘ja nemam problema’, uz lepršavu glazbenu opremu. “I svi su bagra iz prokletog stada, i sve su stranke ista usrana gamad, i crkva je zlo a mediji još veće; mularija idioti što slušaju smeće” progovara Antić kroz usta ‘prike’ – jednog od katolibanskih pravoboraca protiv globalnih zavjera.
Singl “Kornjača” je udružio – priznajem najomiljenija mi dva splitska glazbenika – Sašu i Branka Dragičevića (alias Fog Frog Doga) u rasnom pop hitu s osunčanom melodijom i nadrealnim tekstom sa apstraktnim slikama u koje je uvijen još jedan ‘osvrt’ na stanje današnje i ‘vrime bonace’. “Siempre antigo” s blagim karipskim i rokerskim štihom uz hip-hoperski ritam nova je ironična storija iliti ‘pila naopako’ o odnosu prema starijima (“stare ljude treba reciklirati” – veli sarkastičan refren) i aktualnom ‘kultu’ mladosti. No, rekle bi reklame, to nije sve jer u skladbi je i ista doza ‘staračkog’ nekritičkog pretjerivanja i podcjenjivanja mladih generacija. Saša duhovito to ističe tekstom “ne želim biti mlad pa da izgledam ko Stavros (…) mlade ljude treba vakumirat i u tuppreware”. I eto prave slika tuzemne i globalne ‘međugeneracijske solidarnosti’.
Zaključna “Blago” je još jedna sjajna trans žanrovska tema s izvrsnom kombinacijom repanog i pjevanog dijela te slojevite i bogate zvučne slike koja išće barem pet-šest slušanja da bi se barem malko uhvatila sva njena raskoš. Uz zgodan citat/hommage Dinu Dvorniku s onim ‘udri jače manijače’. Kao i cijeli album i zaključni broj je pravo pravcato blago koje se – da parafraziram navode iz teksta – mora podijeliti. Što više to bolje jer, riječ je o najboljem domaćem albumu objavljenom ove čudne 2020.
Naslovna fotografija: Dragan Đokić