Danas jesmo sutra nismo, svoje dane potrošismo.
Ne postoji napornija sekta ljudi od nostalgičara i vječnih žrtvi uzdisanja za ‘boljim jučer’ i ‘dobrim starim vremenima’. Ekipe zatvorene i zarobljene u svoju prošlost. Vrijeme kad su bili mlađi, mogli potegnut više nego manje, uletavat balavicama i balavcima s 50% uspjeha više, imat iluziju kako je život i svijet poput red carpeta podastrt pred njima.
Tada su si imali smisla. Nisu ih tlačili egzistencijalni problemi novog društveno političkog poretka za koji su im ovi za koje glasaju obećavali da se zove demos i Croatia. Stavite plusić između duple ironije.
Cviljenje i plakanje za novim valom i Đonijem Štulićem
Nisu se bojali za svoje radno sposobno sutra. Nisu bili kivni toliko na nesposobne državne lidere koji im obećaju pizdarije u koje ni sami ne vjeruju, ali im floskularizam i pamfletizam ne dopušta drugačije. Nisu živjeli u atmosferi nesigurnosti i straha. Njihovi egzistencijalizmi su tražili odgovore u frazama koje im govori njihova mladost.
S pop kulturne i glazbene strane, ako markirate ove terene, to znači otprilike cviljenje i plakanje za novim valom i Đonijem Štulićem. Datirajte negdje od starta 80-ih do sredine istih, godinu dvije prema kraju.
Tada je bilo sve posuto zlatom, kopali su i nalazili zlatne žile kamo god bi dunuli krampom, jebavali su sve u 16, čelična zavjesa hudog i grdog socijalizma popuštala je pred naletom mladih i buntovnih čija krila nikakve komisije za šund nisu mogle skresati. Njihov polet nije bio samo Polet, crtali su, družili se, skupljali oko Kavkaza i Zvečke pa na potezu do Kulušića tulumarili, pušili cigare, otkrivali travu poslije i teže posredstvom djece bogatih komitetlija iz Beograda. Životarili su na marginama ili in medias res njihovih ideja pop arta čineći zadnju dekadu ex države nekim novoromantičarskim vremenima kad im se zadnji put sadašnjost događala bez puškaranja, brojenja krvnih zrnaca, ratovanja zbog nečijih idiotskih teritorijalnih pretenzija i ideje da u 21. stoljeće bolje zagazit zgarištima rata nego nekim planom kako od bivše države napraviti mali model za EU ili prekopirati USA.
A onda će im se desiti budućnost i 21. stoljeće će ih na touchscreenovima i internetima bespovratno požderati rađanjem njihovih klinaca i novih generacija kojima ne treba Đoni da im govori o Balkanu. Ispljuskat će ih, progutat, požderat i ispljunut real fucking good, kako bi njihovi neodsanjani zapadnjački new wave i post punk idoli drsko pljucnuli bez puno respekta. Jer naprosto nisu marili za nostalgiju. I ne bi joj dali mjesta.
Bilo je u toj drskoj pozi puno muda i fine estetike…
Đoni je tim starcima govorio u dva stiha sve o životu, Sacher i Rundek su bili pečatirani Lennon McCartney Balkana, Jajo još nije počeo duplati sve do čega stigne nego se fino buntario kao mulac iz Dubrave, s riječke strane Parafi i Termiti su nešto kao krčali i derali se, Jura i Film su skužili finu rok pozu u crnim kožnim hlačama.
Kasnije će se članovi spomenutih kriskrosati u Vještice čiji će debi album ostati jednim od najljepših debi albuma povijesti eks Ju glazbe. S beogradske strane Koja je činio onu tvrdu disciplinu kičme i prije jedinstvenog i originalnog istoimenog benda, Idoli su inkorporirali koncept u pop glazbu, Gile je skakutao, Brejkersi su se rađali, EKV također, mitologizirali su Paket Aranžman i Šarla Akrobatu, preko svake mjere i logike dajući im mitske dimenzije.
Čabrijanova fotka s Boom fest nastupa Parafa 78.-e postala je gotovo antologijska jednako kao i Paula Simonona koja je završila na naslovnici „London Calling“. Bilo je u toj drskoj pozi puno muda i fine estetike. Pankrti su s ljubljanske strane davali svoj doprinos, Zabranjeno Pušenje s bosanske je pak na prvim albumima prikapčalo struju na taj novi nadrealizam prije nego su postali žrtvama svog nadrealizma pa se dijelili smisleno i logično kao i eks država sama.
Ubacite Kusturicu, Neleta Karajlića i preostale varijante. Na kraju krajeva toliko s pravom mitologizirani i vjerojatno najuspješniji ex Yu izvozni glazbeni proizvod svijetu bio je Laibach. Uvijek nepravedno stavljani po strani svih novih valova Laibach su svojim konceptima, estetikama, prearanžiranim žderanjima mitskih originala evoluirali do glazbeno umjetničke tvorevine koja je našla modus preživljavanja nostalgija ostajući rijetkim unikatom terena. Ma koliko ih ne mogli uzeti kao vaš glazbeni otisak prsta.
Guess what. Bili su sjajni. Odličnih pet godina. Ili dekada, kako god uzeli. I jesu, sve stoji.
Neki novi dragulji kakvima tuzemna glazbena scena nije bila blagodarena
Ali ono, prošlo je majstori. Adio. Fijuk. Bygone. Muče vas križobolje, trbušine su pivske narasle na osmi mjesec trudnoće, ne možete više ništa puno kako vam se može i hoće. Bliže ste svom humku i izboru grobnog mramora nego kuženju da od nostalgije nemate ništa više nego prostora za prodavače magle alias lifecoachere kojima dajete mjesta da vam govore što i kako činiti sa sobom da vas ne požderu dnevne paranoje, tjeskobe, napadi panike i depresije.
S pop kulturne strane ovisi o rakursu s kojeg pogledate. Danas imate TuČelos, tj. imali ste ih, na sreću, ako je točna informacija da su prestali sa zajedničkim radom i drmanjem facama uživljeni u 655.-u obradu AC/DC-a i Mišela Žeksona. Na čelima. Poslije Apocalyptice. S pozicije toga skoro da ima prostora razumijevati kukanja za „dobrim starim vremenima“. No, to je ono najpovršinskije.
Ako krenete kopati ispod površine iskopat ćete takve dragulje kakvima tuzemna glazbena scena desetljećima nije bila blagodarena od stoljeća sedmog. Mary May i Irena Žilić sa zagrebačke strane i Ana Ćurčin s beogradske strane kantautorica novi val su novih valova čije pjesme i albumi opet itekako govore o vašim životima. I bolje su od trikvartala novovalnih osamdesetih.
Na teritoriju rap bermudsko-balkanskog triangla Who See (Crna Gora) – Bad Copy (Srbija) – TBF (RH) čine toliko zabavne i stvarne balkanske inačice komentatora društva da jednog Đonija i njegove frazeme o dobrom stojanju Balkana strpavaju u par rima. Đoni vam se javlja kao Petrović Petar via svog YouTube kanala uploadajući liveove na svojoj ćirilolatinici i ne jebe vas 2 promila od 2 posto.
Ali on je vaš fiktivni fantom fiktivne slobode koji vas je novovalno vozio ravno do dna.
Desio se poslije Đonija još jedan opakiji Đoni…
Desio se poslije Đonija još jedan opakiji Đoni, samo vas je previše strah zrcaliti se u njegovim stihovima. Damir Avdić je ime. I spremio vas je u nekoliko pjesama točnije nego sve sociološke doktorske teze s odnosnih studija. „Bratstvo i jedinstvo je završilo na dva flora. U masovnim grobnicama i koncentracionim logorima. Na kojem od ta dva flora želiš da ti sviram. Pičko jedna nostalgična. Jebo ti Bijelo Dugme majku. Jebo ti Lepa Brena majku. Jebo ti Paket Aranžman majku. Jebo ti komunizam i oca i majku. Bratstvo i jedinstvo je završilo. Vrijeme je da se upoznamo. Onakvi kakvi stvarno jesmo…“.
Četrdeset je godina od Novog vala, eks Jugoton danas Croatia Records mora ponudit devedeset i sedmu kompilaciju i reizdanje novovalnih bunkera iz svoje arhive. Složit će i pseudodokumentarac o Novom valu unutar kojeg će probrani sa šalovima oko vrata prisjećati se i reći tri prigodne floskule kako je to bilo vrijeme kad je svijet kužio kako nam je glazbena scena vrijedna.
Svijet je kužio. Kužite? A ha. Rekli su nam koliko je to tada bilo vrijedno. NME je isto radio reportaže o Yu new waveu. Sve će poslužit za kopanje i izmišljanje razloga rekomercijalizacije njihove bolje prošlosti. Jer sadašnjost im čini Thompson.
Nostalgičari se uglavnom boje živjeti ovdje i sad jer stvarati iluzije kako je nekad bilo bolje biva taktikom i linijom manjeg otpora. Slabići to često rade. Opravdanja su u modi. Ono što tješi jest da će ih biologija dokinut ako si oni sami već ne mogu samopomoći i shvatiti da život ide dalje.
Ljudi bez sadašnjosti imaju prošlost, a ljudi bez prošlosti imaju komplekse.
Budućnost? Hrvatska? Što je to?
Nek’ ostane retorički.