Vijest da je u 68. godini u Novom Sadu preminuo Đorđe Balašević podsjetila me na jednu drugu kratku vijest od skoro pa okruglih 17 godina. Bila je to štura Hinina vijest: ‘visoka povjerenica UN-a za izbjeglice Sadako Ogata imenovala je pjevača Đorđa Balaševića UNHCR-ovim ambasadorom dobre volje za prostor bivše Jugoslavije’.
Jer, kazala je gospođa Ogata, Balaševićeve su pjesme ‘izvor inspiracije i energije za ljude koji žele mir i pomirenje na području bivše Jugoslavije’.
Tajna njegovog estradnog uspjeha
I to je – to. Činjenica, ‘fakat’, dijagnoza a sve ostalo su, kako je to odavno zapisao sam Balašević, tek (očekivane) nijanse. Ružičaste – za desetke tisuća okorjelih ‘đoletofila’ sa prostora riknute savezne države te tamne – za državotvorni više no desni hrvatski puk.
Zašto je Balašević postao lakmus na kojem se godinama (i danas?) čitalo pravo stanje stvari u srb-hrv odnosima – sa svim svojim nadzemnim i podzemnim konotacijama – ali i fenomen politizacije estrade i estradizacije politike, svehrvatske pravde i svesrpske krivde?
Đorđe Balašević je i u negdašnjoj državi bio turbo uspješna zvijezda s odanim sljedbeništvom među narodima & narodnostima. Tajna njegova estradnog uspjeha bila je navlas ista formuli od koje je Lepa Brena napravila najprofitabilnije estradno poduzeće: draškanje balkanoidnih emocija. Konačno, ono što je Lepa Brena na isteku osamdesetih bila za vozače kamiona, supruge vojnih lica i miljunsku masu uzgojenu na Čkaljinom humoru i ‘Nedeljnim popodnevima’ iz beogradskog studija, Balašević je bio za generaciju ‘šezdesetosmaških’ nekonformista, neudate intelektualke, gimnazijalke s naklonošću prema Jesenjinu i tinejdžersku publiku u tranziciji od narodnjaka/šlageraša prema Bregoviću i Dediću.
Najžilavija metafora jugoslavenske estrade
Đole je bio najžilavija metafora jugoslavenske estrade: ušće svih njenih općih mjesta. Njena sama esencija. Obrazac Đoletovih putujućih igrokaza upriličenih kao križanac koncerta, poetskih ćavrljanja i dramaturgije „Vesele večeri” (red pjesme, red humora) bio je i ostao estradno stilizirani nekonformizam uz dosljedno i lalinski „šeretsko” oživotvorenje mota: „uvek na ivici – nikada u marici”. Zar je onda čudo da je Balaševića tako rado kao trendovski bedž nosila publika koja je bila „prestara za rock and roll a premlada za funkcionarsku mirovinu”?
No s druge strane, talentirani Balašević bio je i vraški dobar autor koji je – na razmeđu arsenizama, rokerskih balada te osebujnog kantautorstva blagoslovljenog humorom, šarmom i osjećajem za pop melodiju – kao na vrpci proizvodio hitove i manje-više visokokvalitetne priloge domaćoj pop šlageristici. Među njima i moćnu gomilu antologijskih brojeva.
A onda je došao vojvođanski „anšlus”, „jogurt revolucija“ a za njima i rat. Estradni radnik Balašević i koji se netom bio „izgubio“ sprdajući se na račun štrajkaša Kosovara ali i „pobegulja“ Slovenaca, po cijenu „marice”, prometnuo se u jezičavoga Đorđa koji je – kako bi se to pjesnički reklo – konačno (vlastita) muda počeo prodavati pod – muda. Kad je u svijet krenula TeVe slika bradonja s četničkom zastavom koji uz krvoločnu pjesmu koja je rimovala Hrvate i salate cupkaju vukovarskim zgarištem, Balašević je u svojoj kolumni u novosadskoj „Radio i TV reviji” pisao: „… Gospode, neka ulica u tom gradu nosila je i ime Jugoslovenske narodne armije”… Vukovar… Oslobođen je, kažu jedni… Pao je, kažu drugi… Hm, neko tu laže… (…) Vukovar … Simbol pobede, kažu jedni… Simbol otpora, kažu drugi… Baš sam glup. Meni se to učinilo kao simbol tragedije. Očaja. Sramote…”
Devedesetih je pisao o onome o čemu su glasno šutjeli drugi
Đoletov serijal koncerata u beogradskom Sava centru – dio opsežne operacije „ja ratujem sam” – godinama je bio jedini pravi oporbenjački happening a njegove ploče (čitane s onu stranu kritičarske pedanterije) pljuvanje brutalne neuljepšane istine drsko u oči.
Balašević je nekoć uredno pratio i reagirao na kurente sjednica i plenuma, uglazbio duh političkih škola od Fažane do Kumrovca, drsko se zajebavao na račun štrumfova na Kosovu no devedesetih je zaplovio – kontra struje. Kvragu, ostaje činjenica da je tih godina Balašević pisao o onome o čemu su glasno šutjeli drugi. U pjesmi ‘Krivi smo mi’ s albuma ‘Jedan od onih života’ uostalom stoji: “Ma što su znali đenerali i brkati majori/ jedino da viču “pali” ali nisu najgori / Krivi smo mi / Nisu krivci depresivci, lude i psihopate/ što su rušili a sada nama daju lopate/ Krivi smo mi (…) Nisu krivi sedativi što ih nisu sputali/ sorry stari, krivi smo mi, koji smo ćutali…”
Balaševićevi koncerti u Mariboru koji su postali jednako česti kao i inventure u Sava centru, bili su ultimativan summit vjernika u tezu o (estradnoj?) boljoj prošlosti okupljajući čak više publike s ove stranu Sutle nego li lokalnog „transnacionalnog” mariborskog življa. Kult Balaševića – podgrijan ljubopitljivošću i zamamnim vonjem zabranjenog voća – stjecao je sve više publike i među generacijom neinficiranom „izdajničkim” jugonostalgičarskim virusima. Sarajevski je pak koncertni serijal bio niz emocionalnih eksplozija i svojevrsni egzorcist stradalničkih trauma i demona mržnje u čiju autentičnost i ljekovitost teško može posumnjati i okorjeli cinik.
Pred dvadesetak godina – u vrijeme potpisivanja takozvanog „Sporazuma o normalizaciji” srb-hrv odnosa – tuzemni je globalni tjednik objavio zanimljivu rang listu srpskih estradnjaka koji su – prema prođi pirata švercanih iz Srbije – najpoželjniji hrvatskoj publici. Đole je očekivano bio na prvome mjestu. Tadašnje spekulacije o skorom zagrebačkom koncertu kao turbo posjećenom spektaklu – od kojih je šikljala krv u glavu svakom državotvorcu koji drži do sebe – zacijelo su bile točne i utemeljene na podacima o broju hodočasnika koji svake sezone umjesto pravcem Marije Bistrice – skrenu nešto sjeverozapadnije. Đole u Zagrebu? Ipak, to tada nije išlo!
Kako su ceh srpsko-hrvatskoga rata platili benigni estradnjaci, neuštekani književnici…
Zašto? Zar zbog ratnih trauma, činjenice da su rane još svježe a stvarna reintegracija Podunavlja nedovršena? Kaj god! Tih sam godina u jednoj kolumni i sam napisao „…Kako objasniti da sve te silne državotvorce nisu smetali srb-hrv trgovinski aranžmani (koji su, po mnogima, postojali i za vrijeme najžešćeg rata), razmjene ureda između Zagreba i Beograda (a potom i veleposlanika), drugarska protokolarna posjela Milutinovića i Granića, pa i poduzetnički aranžmani između jedne od najhadezejskijih tvrtki – Dalmacijacementa – i crnogorske cementne industrije? I eto još jednog hrvatskog apsurda koji veli da je O.K. puniti crnogorski budžet devizama i kupovati cementare dok je ulaganje kuna u kazetu ili CD s naljepnicom ‘made in Srbia’ ravno nacionalnoj izdaji? Ceh srpsko-hrvatskoga rata tako plaćaju benigni estradnjaci, neuštekani književnici, kenjkavi mirotvorci ali i grlati disidenti s osobnim iskaznicama izdanim s pogrešne strane Drine…“.
Prisjetio sam se svega toga na vijest o Balaševićevoj smrti. I činjenice da je onih godina Balaševićevo imenovanje ‘ambasadorom’ izazvalo hitru reakciju hrvatske estrade. Hrvatska glazbena unija, Hrvatska diskografska udruga i Hrvatski glazbeni odbor tada su iskazali svoje neslaganje. Jer, govorili su, Balašević „dolazi iz agresorske zemlje” (sic!) što mu ni u kom slučaju ne može biti vjerodajnica za ambasaduru dobre volje. Potom, kako je pisao „Večernjaj“ navodeći riječi Paola Sfecija čelnika HGU, „dolazak Balaševića u Hrvatsku otvara mogućnost dolaska i svih ostalih pjevača s tih prostora”.
Iznenađujuća odluka? Nipošto jer kojeg bi vraga Hrvatskom špartali Partibrejkersi, Idoli, Bajaga, Električni orgazam ili notorni Balašević. Uostalom, nije Balašević Ivo Nakić kojeg će tada – unatoč činjenici da je u dresu Partizana proslavljao titulu europskog klupskog košarkaškog prvaka u vrijeme pada Vukovara – za ruke u Hrvatsku (a za devize iz Hrvatske) uvesti & izvesti visoki pokrovitelj Tonči Vrdoljak?
Sasvim dovoljno za jedan ispunjen život
Đole im je svima natrljao nos kad su zaredali nastupi u Hrvatskoj, od Splita i Pule do Zagreba gdje je održavao silne koncerte. Rasprodane naravno. Baš kao i Orgazam, Partibrejkersi i Bajaga. Njega i dalje baš nešto ne vole domaći „crnokošuljaši“; obično oni koji s užitkom u ognjici alkohola plaču i lome čaše uz zvuke cajki. I Thompsona, naravno.
Đorđe Balašević je – evo još jedne misli koja se ukazala nakon vijesti o njegovoj smrti – prije i poslije svega bio čovjek. Sa svim svojim slabostima, kalkulacijama, manama ali i dobrotom te – što je ipak bilo najvažnije – golemim talentom kantautora iza kojeg su ostale neke izrečene „pizdarije“ ali i mnoge antologijske skladbe. Sasvim dovoljno za jedan ispunjen život.
Fotografija: @djordje_balasevic_official