S Davorom Gopcem davne 1983. osnovao je Psihomodo pop; pisao je pjesme za Tajči, Neki to vole vruće; bio je uspješan novinar, urednik i pokretač raznih medijskih projekata, a prije nekoliko godina pokrenuo je svoju izdavačku kuću Media bar, odnosno, kako sam kaže, medijski inkubator u kojem kreira sve ono što mu se čini zanimljivim i uzbudljivim. Sve je to Neven Kepeski, s kojim razgovaramo o izdavaštvu u doba pandemije, novim trendovima te zašto je u svakom poslu izrazito važno “klepetati nanulama”.
Mr. Izdavač. Odmah u glavu. Baš kakva je lanjska godina bila, a po svemu sudeći i naznakama ljudi koji prate pandemiju i sociološki i geostrateški, bit će i ova. Preživljavanje? Iživljavanje? Depra party? Što je to u literarnom smislu s pozicije izdavača tvog kalibra?
A kakva bi bila? Kvrgava, naravno. No, knjige i izdavaštvo pokazali su se žilavijima nego što se možda na početku očekivalo i pretpostavljalo. Pokazalo da ljudi sjedeći doma – što u lockdownovima što u depresiji, jer ništa od opijajućih i opuštajućih mjesta ne radi, ipak krate vrijeme i knjigom. Čitaju i pokušavaju misliti. Ili samo pobjeći od stvarnosti. U krajnjoj liniji, nevažno. Važno je da su se dohvatili i knjiga. To je također pomalo probudilo i online prodaju koja je napokon i kod nas počela rasti. Nije to bio neki spektakularan rast, ali ipak nešto se pokrenulo. Nabolje. Prometi su mi svakako pali, ali ipak i nasreću, ne toliko da bih se (zasad) zabrinuo.
Ono što mi nedostaje svakako su promocije knjiga uživo. U 2020. morali smo otkazati tridesetak druženja ‘face to face’ s mojim autorima. Ne pale me digitalne, zooomastične promocije, to je imitacija života, normalnog, nije fake, ali nije ni da nije, i to ću prepustiti drugima. Bit ću strpljiv, čekat ću da se situacija smiri pa ću onda – nadam se – grunuti jako. Sada sam koncentriran isključivo na nove naslove i modele/koncepte, kako za njih zainteresirati ciljanu publiku, ciljane čitatelje, tj. ogrebati se za neku količinu njihove pozornosti i vremena.
Dani mi prolaze u mučenju mozga jer ne možete na isti način prodavati knjigu Roberta Torrea i Danijele Martinović, ‘Čudovište’ Davora Slamniga i TikTok Book…
Inflacija svih mogućih sadržaja
Kako funkcionira taj dio u ‘mirnodopskim’ vremenima, a kako danas? I koja je perspektiva? Kod nas e-book nije nešto popularan, a snižavanje tiraža uvijek kao da kopa nova dna. Unatoč tome tvoji autori okrenu i do četiri znamenke…
E-book nigdje nije uspio zamijeniti klasičnu knjigu. Ponajprije zato jer to nije game changing model. Mijenjate samo platformu na kojoj čitate, s papira se prebacujete na ekran, ništa se tu suštinski novo ne događa. No, audio knjige su pak nešto sasvim drugo, i u svijetu njihova konzumacija vrtoglavo raste. To JEST suštinska, strateška promjena modela – audio knjiga oslobađa vam ruke i pritom vam omogućuje da knjigu slušate dok se vozite na posao, dok spremate ručak, dok se verete na planinu i u krajnjoj liniji – dok vježbate u teretani. U audio knjizi svakako vidim velike potencijale i na našem tržištu jer ono gotovo da i ne postoji. Ima doduše nekih hvale vrijednih pokušaja, ali daleko je to još od prave i ozbiljne produkcije.
Što se pak tiče prodaje knjiga, one su proizvod kao i svaki drugi. Čim na njoj imate istaknutu cijenu i na nju nalijepljen PDV, to je nesumnjivo proizvod. A kad je proizvod, morate se boriti za kupce, konzumente, potrošače. Nikada to nije bilo lako, a posebno je teško danas kada imate inflaciju svih mogućih medijskih i drugih sadržaja. Morate jako klepetati nanulama da bi se čulo za vas, da bi vam neko darovao (s velikim D) svoje vrijeme. Trudim se za svaku od svojih knjiga izraditi poseban, autentičan model tog ‘klepetanja’. Dani mi prolaze u mučenju mozga kako da to izvedem jer ne možete na isti način prodavati, primjerice, knjigu Roberta Torrea i knjigu Danijele Martinović, ‘Čudovište’ Davora Slamniga i, recimo, TikTok Book…
Kakvo je današnje literarno tržište u Hrvatskoj? Tko čita? Ili tko još čita, točnije?
Mislim da stanje nije tako crno. Tržište postoji, nije da ga nema, no nije bogzna kako razvijeno. Pritom ne treba – poštenja radi – zaboraviti i na činjenicu da čitanje i knjige ne ulaze u spektar općenarodnih potreba – hraniti se moraš, čitati ne moraš – čitanje je uvijek bila pomalo elitna djelatnost, nikad u povijesti nisu baš svi čitali… Malo grublje rečeno, čitali su manje-više oni pametniji. Kod nas je možda najveći problem što se knjige dosta posuđuju, a razmjerno malo kupuju. Možda je to i normalno jer u isto vrijeme kada se nove knjige pojave u knjižarama, pojave se i u knjižnicama. To je kao kad bi se neki film istodobno emitirao u kinima i na TV-u… Koliko bi ljudi tada išlo u kina?
Svakako bi trebalo razmisliti o tom odnosu knjižnice-knjižare, ipak to malo strukturirati. Baveći se ovim poslom sada već nekoliko godina, shvatio sam da su glavni kupci, čitatelji, posuđivači ipak žene, pa je u skladu s tim zapravo složena i strukturirana ponuda u našim knjižarama/knjižnicama. Sve top-liste najprodavanijih i najposuđivanijih naslova potvrđuju dominaciju self helpa, ljubića, trilera, kuharica, ‘najboljih prijateljica’… Istina, Harari i Torre su, primjerice, također tu, no manje-više kao iznimke koje potvrđuju pravilo.
Mora se svakako spomenuti da imamo i velik, sve veći broj vrhunskih autorica (Marina Vujčić, Boba Đuredija, Tisja Kljaković Braić, Julijana Matanović, Ena Katarina Haler, Ivana Bodrožić, Maša Kolanović…), a zanimljiva je situacija i na knjiškoj blog sceni gdje uvjerljivo dominiraju – blogerice.
Knjige za tzv. young adults jedna su od najpropulzivnijih grana u svjetskom izdavaštvu. Dokaz za to je i činjenica da je na sajmu knjiga u Frankfurtu prije nekoliko godina ustoličen poseban Frankfurt Kids Foyer, posvećen isključivo izdanjima za djecu i mlade
Čitaju li današnji klinci? Imaš li uvid u neke ne nužno omjere, ali barem frekvenciju nezainteresiranosti za old school book formate?
Odrasli su skloni mladima prigovarati sve i svašta, pa i to da ne čitaju. Tako je to bilo oduvijek, stalno su klinci – nešto krivi. No, moj je dojam da mladi čitaju više nego odrasli. Zato jer su u potrazi za nečim, traže se, propituju, žele doznati. Ganjaju vlastiti identitet. Knjige za tzv. young adults jedna su od najpropulzivnijih grana u svjetskom izdavaštvu. Dokaz za to je i činjenica da je na sajmu knjiga u Frankfurtu prije nekoliko godina ustoličen poseban Frankfurt Kids Foyer, posvećen isključivo izdanjima za djecu i mlade. Naravno, treba biti posve iskren i reći da ni klinci nisu pošteđeni ofenzive svih mogućih sadržaja na njihovu pozornost, no nasreću i dalje ih nitko ne mora pištoljem tjerati da čitaju npr. Harryja Pottera. A to je – nota bene! – nekoliko stotina pa i tisuća stranica.
U pripremi knjiga ‘Seks i glad’ poznatog pjevača
Od dosadašnjih izdanja uglavnom si pucao publicistikom – bilo je tu od youtuberica, vlogerica, estradnih zvijezda, popularno znanstvene psihologije, pop kult glazbenih fenomena. Istraživanje pulsa tržišta je vibrantno. Namjerno u pitanju ne spominjem autorice i autore da im ti prepustiš mikrofon i pozornicu… Kakav su najave za 2021. i izdavački plan za budućih pet godina?
U načelu još sam zelen u ovome poslu. Dugo sam bio u magazinskom izdavaštvu pa ovdje tek hvatam konce i ne planiram ništa dugoročno. Radim, a i mogu si to zasad priuštiti, kako mi puhne. Shvatio sam da mi je lakše prodavati publicistiku nego fiction, oko fictiona se moram još malčice istrenirati i dosta toga naučiti. U svakom slučaju, želim objavljivati ono što drugi ni ne misle da bi trebalo objaviti. Tražim svoj tzv. plavi ocean, more koje je plavo jer u njemu faktički nema nikoga, za razliku od crvenog oceana koji je crven od borbe gomile grabežljivaca za isti plijen.
Tako sam bio prvi u Hrvatskoj koji je objavio knjigu jedne youtuberice, bili smo prvi na svijetu s K-pop enciklopedijom, pa nedavno i s TikTok Bookom. Prvi sam objavio autobiografiju pjevačice koja nema 700 godina nego je na vrhuncu popularnosti: mislio sam – zašto npr. Billie Eilish u svijetu već sada može imati 20-ak biografija, a kod nas svoju knjigu ne bi mogla imati – Mia Dimšić? I eto, sad je imamo i zove se ‘Cesta bez sna’!
Dakle, nemam neki plan za 2021., za koju zapravo još i ne znamo što nam donosi, posebno kada je pandemija posrijedi. No, evo ipak mogu otkriti da ću vrlo skoro objaviti knjigu ‘Seks i glad’ koju je pod pseudonimom napisala jedna poznata osoba, zagrebački pjevač, u kojoj brutalno iskreno, a opet na svoj način i mekano poetski, opisuje svoje odnose sa ženama, od srednje škole do danas. Bilo je tu studentica, prodavačica u dućanu, žena koje rade na šalterima, konobarica, pjevačica, glumica, TV voditeljica… Knjiga je vrlo eksplicitna, ali je i svojevrsna potraga za – ljubavlju. Takav tip teksta, čini mi se, još nitko u nas nije objavio i uopće ne sumnjam da će se o svemu jako, jako pričati.
Čini mi se da je s godinama izdavača sve više. No, kao u svakom businessu: da bi bio uspješan, moraš imati dobar proizvod, znati ga dobro upakirati i lansirati po mogućnosti u pravo vrijeme. Uz već spomenuto, poprilično glasno klepetanje nanulama
Kakvo je stanje s novelistikom i prozom? Ima li je, mimo državnih subvencija i 20-ak autora od kojih je pola korijenjem iz prošlog milenija?
Ima, nasreću. Neke od književnica sam već spomenuo. Mnoge od njih su se razmjerno nedavno pojavile na sceni, a kada govorimo o književnicima, svaki put kada Kristian Novak, Miljenko Jergović, Zoran Ferić nešto objave – meni je to pučka svečanost. Ok, možda osobno nisam najbolji primjer za netom navedeno jer sam ipak magistar književnosti i smatram se tzv. ozbiljnim čitačem svega pa i svačega, no čini mi se da nemamo problem nedostatka kvalitetnih autora nego problem stvaranja muvane, hypea oko knjiga. Mislim da tu nedostaje killer instinct, istinska želja ljudi iz ovoga businessa da se osvoji što veći krug čitatelja. Tu doista imamo deficit kreacije i originalnosti. Ako se ljudi moraju i te kako truditi da zainteresiranima predstave pa i prodaju, primjerice, novi prašak za rublje, ne znam zašto bi toga napora bili pošteđeni oni koji se bave prodajom – knjiga.
Isplati li se više izdavaštvo uopće ako nema zajamčenog otkupa od škola, država ili xyz klijenata ili je ostalo kao stari zanati – pitanje strasti i pozitivne nule?
Isplati se, naravno. Čini mi se da je s godinama izdavača sve više, a ne sve manje. No, kao u svakom businessu: da bi bio uspješan, moraš imati dobar proizvod, moraš ga znati dobro upakirati i lansirati po mogućnosti u pravo vrijeme. Uz već spomenuto, poprilično glasno klepetanje nanulama.
‘Sve me zanima, sve moram onjušiti’
Kad smo ranije razgovarali, rekao si da je književnost tvoja velika ljubav. Autorski pokušaji? Roman? Zbirka novela? Nešto. Ikad? Ima li želja i potreba za takvim čim?
Kad sam bio brucoš, napisao sam jednu priču i za nju dobio nagradu Večernjeg lista za kratku prozu. Napisao sam u tim studentskim godinama i nekoliko ljubavnih romana za tadašnji zagrebački Svijet kako bih si zaradio za više nego pristojno ljetovanje. Tada me to pucalo, no vremenom sam shvatio da za ozbiljnu književnost ipak nisam dovoljno nadaren. Ni discipliniran. Tako da zasad – ništa. No, opet, nikad ne reci nikad. Da mi je netko prije pet godina rekao da ću se baviti knjiškim izdavaštvom, slatko bih mu se nasmijao u facu.
A glazbeni dio? Ni tu nema mirovanja unatoč jednako katastrofičnoj lanjskoj i ne manje optimističnim prognozama tekuće godine. Od Fride do Donne, Anatomije do Avionas… Čovjek iz sjene koji zabija poene kad se dotakne rime, ima se čime… ili?
Taj dio moje priče ipak ide u domenu revijalno-zabavnog dijela mog života. Ne mislim s glazbom ništa ozbiljno. Kada me nešto pukne, to snimim i to je to. Zabavno mi je biti u studiju, ali nemam nekih ambicija. U tom segmentu spreman sam čak biti i Ed Wood ako me to veseli.
A medijski punktovi tvoje prisutnosti su isto nezaobilazni. Od mora onoga što si od 80.-ih naovamo prošao, OK, Modrih lasti, Cosmopolitana… Gdje ostaješ i traješ ili možda istražuješ nove dotoke i oblike plasmana i funkcioniranja na tim poljima?
Imam tzv. pseću pozornost, sve me zanima, sve moram onjušiti. Ni sad ne mislim baviti se samo knjiškim izdavaštvom. Svoju nano firmicu Media Bar zamislio sam kao medijski inkubator iz kojeg ću izbacivati sve ono što mi se bude činilo zanimljivim i uzbudljivim. Ono za što procijenim da ima svoju publiku. Potpuno mi je svejedno jesu li to knjige, časopisi, podcasti, TV i radio formati, kazališne predstave… Uz knjige, trenutno za Školsku knjigu uređujem Modru lastu, to me beskrajno veseli, i drago mi je da taj jedan od najstarijih medijskih brandova u Hrvatskoj imam čast osmišljavati i pokušavati ga učiniti atraktivnim mladim čitateljima. Ostali dijelovi Media Bara ipak čekaju da nam se pandemija preseli u – sjećanje.
