Davor Mandić je konstanta riječke i hrvatske novinarsko medijske scene kroz staž u Novom listu te literarno autorstvo. Jedan je od rijetkih ljudi na medijskoj i kulturnoj sceni koji održava privid njezine profesionalnosti i nezavisnosti. O aktualnom trenutku (ne)kulturnjačke Hrvatske i njegovim radovima popričali smo u jeku klasičnih tjednih skandala.
Aktualno riječko proljeće, ni jedna lasta ne dolijeće, ne podudara se s praškim ni u jednoj crti, ali završava jedna, ne tako senzacionalna i spektakularna kako je na početku izgledalo, produljena kulturnjačka vladavina Europom. 30. travnja prestala je Ri 2020. Je li pogrešan dojam da je korona kao opravdanje zapravo olakšala opravdanja potencijalnoj papazjaniji koja je ispala od tog mega projekta? Ti si prilično aktivno popratio cijeli razvoj i realizaciju…
Kad sagledam sve što sam napisao o EPK-u, a sve što sam napisao nije pročitala ni moja mama, pa mi morate vjerovati na riječ, bio sam zapravo prilično pozitivan. Otpočetka sam govorio da očekivanja ne bi smjela biti prevelika, da je sama činjenica tolikog infrastrukturnog i programskog ulaganja u kulturu, kao i činjenica fokusa na kulturu i umjetnost, velika i važna. Ali naravno, otpočetka sam se zauzimao i za to da rezultati budu ekvivalentni uloženom. I tu je nastao problem, jer ta lutanja su počela i prije nego što je proglašena godina kulture.
Korona je samo pojačala priču, razotkrivši i cijeli sustav ECOC, odnosno EPK, kao birokratsko, incestuozno leglo istih lica
Kulturni menadžeri sumnjive operativnosti, koji su u stanju samo pričati velike priče, vodstvo koje se tvrdoglavo drži pogrešnih postavki, poput katastrofalnog gomilanja funkcija direktorice Rijeke 2020 Emine Višnić, koja je u jednom trenutku bila i umjetnička direktorica i ravnateljica tzv. sektora za kulturu, ideolog i operativac, što je sve za nju bilo previše (bilo bi za bilo koga, jednostavno sustav je loše postavila), tim više što je njezin forte administriranje. A za vođenje takve mašinerije, ako se htjelo napraviti razliku, trebalo je, po mojem sudu, ipak malo više od toga.
Korona je samo pojačala priču, razotkrivši i cijeli sustav ECOC, odnosno EPK, kao birokratsko, incestuozno leglo istih lica koja forsiraju ideje tzv. kulturnih i kreativnih industrija i tzv. kulturnog turizma, tobože sve pazeći da se ne zatre redovna kulturna proizvodnja u prijestolnici, ali s golemom figom u džepu. Ne bih gnjavio čitatelje pričom o tome, ali koga zanima, na Googleu je sve.
Ministarstvo ima loptu na voleju
Još aktualniji zeitgeist RH trenutak je Natječaj određenog Ministarstva koji je na literarnoj sceni još jednom napravio tektonske poremećaje od par ljutih ili popratno ironičnih Facebook statusa. Tu je revolucionarizmu i nezadovoljstvu kraj. Imam dojam da ne postoji to dno koje neće izsvrdlati ni poniženje koje neće birokratski institucionalizam ionako postaviti pred pisce i literate?
A čuj, u pravu si, ali eto, pokrenuta je i ta peticija, koja bi navodno trebala biti naddruštvena (pod društvo mislim na dvije glavne strukovne udruge, HDP i DHK). Problem je u tome što Ministarstvo ima loptu na voleju; može uvijek reći da je ono dalo društvima pisaca (i prevoditelja) da se dogovore oko tih nesretnih stimulacija piscima i sad opet ne valja. Jer cijela ta priča rezultat je dogovora dijela faca iz obaju glavnih društava, i još ponekog marginalnijeg, i to nakon što su u Ministarstvu počeli misliti da ukinu te stimulacije. Nije mi samo jasno kako je tako birokratizirani prijedlog mogao proći, pa i prvo trijezno čitanje. Dobro, možda nije bilo trijeznog čitanja. A opet, cijela ta buka i ova suluda polarizacija kojoj sada svjedočimo, ti silni javni, polujavni i inboks napisi… sve to oko 15.000 kuna.
Ali da ne bude sve u smjeru kako je dovraga moguće čuđenje svijetu u dvorištu do našeg, uskoro ti izlazi zbirka pjesama “Dva kruga, jedna tuga”. Što je pjesnik htio reći?
Adresiram svoje strahove u
Aritmiju zidnog sata i čekam
Najbolji put do mog srca je
između četvrtog i petog rebra
Ja čitatelju nudim tekstualnu suigru sklapanja značenja; pokušavam u pukotinama između riječi otkriti može li se njima išta reći
Koliko će se razlikovati od “Mostova”? Tematski i impresionistički… u smislu drivea koji je rukovodio autora u vrijeme nastanka?
Ovo ću prvi put reći: dobar dio ključnih pjesama nastao je tijekom mojeg zaljubljivanja, pa su i svojevrsni dnevnik toga fascinantnog stanja, a zbirka je zakopana u vrijeme prvog lockdowna, kad sam uletio vermahtovsku disciplinu. Oni koji očekuju klasičnu ljubavnu poeziju s obzirom na to zaljubljivanje, razočarat će se jer neke preokupacije oko igranja jezikom vučem još od „Mostova“, pa se bojim da zbirka neće biti planetarno popularna. Dapače, mislim da mnogi nečitatelj poezije poeziju ne čita zbog pjesama kao što su moje, smatrajući da bi im pjesnik morao servirati neku istinu ili sročiti njihovu misao koju još nisu stigli sročiti, dok ja čitatelju nudim tekstualnu suigru sklapanja značenja; pokušavam u pukotinama između riječi otkriti može li se njima išta reći.
Tebe se često u literarnom dijelu komunicira kao kratkopričaša, ali ni proza nije bila po strani. Moju malenkost si dobio sa zbirkom “Valjalo bi me zamisliti sretnim”, sve nakon toga je samo širilo pečat vrsnog generacijskog retoričara – i prvi roman “Đavolja simfonija” je bio neki pečat. Tko si? Literarno…
Uh, zeznuto pitanje. Probat ću biti koncizan: čista šizofrenija. Tri vrste, tri dijametralno suprotna principa. Pjesme piše tip koji nije siguran da je jezikom išta moguće reći. Priče piše tip koji je ubio tog pjesnika i sad smatra da fantastika može više reći o stvarnosti no što to može stvarnost sama. A roman piše, pak, tip koji je ubio i onog pjesnika i ovog kratkopričaša i otkrio da jedina istina leži u realističkom pripovijedanju. Pjesnik mi ide na živce, jer ponekad pretjera u toj igri, kratkopričaš mi ide na živce, jer mu likovi previše naginju psihopatologiji, a romanopisac mi ide na živce zato što je otkrio stoljeće i pol star princip pisanja. Eto mene na tvom kauču, svašta si izvukao!
Knausgaard svaki dan piše po osam sati
S obzirom na to da je biti piscem slobodna volja i hobi zbog nemogućnosti ostvarenja profesionalnih uvjeta za život od svog rada već mjestimične, povremene i paušalne fuševe i honorare – ono čemu se svi pisci pokušavaju izmaći je etiketa izumiranja zanimanja do statusa starih zanata. Tvoj odraz?
Sanjam mogućnost da vidim dokle mogu kao pisac. Radim na tome, ali još nije sazrelo da skupim prnje na poslu i odem. Pisanje je kao i svaka djelatnost, manji (ali ključni) dio počiva na talentu, a veći dio na radu. Knausgaard svaki dan piše po osam sati, i jednako kao što nismo gledali sve treninge Usaina Bolta, tako nećemo ni izbliza pročitati sve što je Knausgaard napisao. Ali kad Knausgaard krene pisati roman, ili tekst namijenjen da ga drugi pročita, on je tempirao svoju formu jednako kao Bolt prije mitinga. I nema druge, dođe i pobijedi. Po pitanju talenta, dakle, nikada neću biti Knausgaard ili Bolt, što je spoznaja za koju treba i određena zrelost, ali isto tako znam da nisam došao do svoga vrha. Nadam se da ću ga prije kraja barem dotaknuti, jer to će značiti da sam imao hrabrosti pokušati.
Molim te prokomentiraj situaciju u kojoj ZAMP na konto sklopljenog sporazuma s DHK kojima je dan monopol ubirati uime pisaca lovu od posuđivanja knjiga po knjižnicama, a pisce koji ne žele njima potpisati punomoć automatski stavlja u poziciju ne postojite. Dakle, pisci su prisiljeni ili potpisati punomoć ili se praviti da ne postoje. Zvuči, osim amoralno, i prilično protuzakonski i ustavno, ali ne čudi…
Ne doživljavam toliko problematičnom punomoć, koliko činjenicu da je riječ o kikirikiju od love. Najčitaniji pisci, njih nekoliko, dobiju prosječnu mjesečnu plaću. Godišnje. Mi ostali po par sto kuna. Ne bih dalje trošio tipkovnicu ili pažnju čitatelja na ovo.
Ne treba biti najbolji pisac da bi poučavao pisanju
Čitaju li neki novi klinci? Ovi 2.0. I ako da, što čitaju?
Iz mojih kontakata s njima, uglavnom fantasy. Dosta se čita na engleskom, autore o kojima ja pojma nemam. Ali kad im se da da pročitaju nešto naše, suvremeno, poput „Đavolje simfonije“, bude takvih čitanja da zaplačeš. Jedna mala je u jednoj školi u kojoj sam gostovao, a nije gimnazija, tako pročitala „Đavolju“ kako nitko od kritičara koji su je analizirali nije. Razvalila je toliko da nisam mogao vjerovati. Pa kad mi počnu ove priče o mladima koji ništa…, dok smo mi nekad…, poludim. Ta mala je bog za mene koji sam bio u njezinim godinama. Ali i ti o tome dosta znaš, još i više nego ja; tvoja priča s njima i Pop kulturom u školama baš je moćna. Nadam se da ide dalje i da to što neko vrijeme nisam čuo nešto o njoj, ne znači da je završila.
Ti kao voditelj radionica kreativnog pisanja. Kako naučiš ili usmjeravaš i kanaliziraš klince i zainteresirane kreativnom pisanju? Koji su neki osnovni postulati kad netko bane s idejom želim bit pisac/spisateljica, imao/la sam petice iz domaćih zadaća iz hrvatskog.
Prvo što ih naučim je da ne treba biti najbolji pisac da bi poučavao pisanju. To je sasvim druga disciplina. Onda ih naučim da je važnije kako čitaju od toga kako pišu, jer će samo iz čitanja doći pisanje. I puno vježbe, puno napisanih stranica. A ono što je najveći forte radionice jest upravo taj radionički princip: imaš na jednom mjestu ljude potpuno posvećene istoj stvari: književnosti i svojim/tvojim tekstovima. To ti je neprocjenjivo i nevjerojatan je napredak od slanja tekstova svojim prijateljima koji ti uglavnom kažu super je to, a tebi uopće bed da im šalješ, jer nije mala stvar pročitati 200 kartica neke papazjanije. Za voditelja je pak sjajno gledati njihove napretke, kako od često nesigurnih prvih koraka laneta na početku dobiješ jelena koji gazi šumom riječi kao da sutra ne postoji. Pa kad ti počnu osvajati literarne nagrade, nema bolje. Ali naravno, veći dio je onaj prosjek, koji pokušaš naučiti kako da budu bolji čitatelji. A i to je, mislim, plemenito i važno.
Bez obzira na stvarni udio i sve ostalo, e-knjiga i papirnata knjiga supostoje, i neka! I jedna i druga imaju svoje prednosti, ovisno o tipu teksta i čitateljskom iskustvu, pa svakome na izbor
Situacija na domaćem literarnom tržištu iz ekonomskog i produktivnog aspekta? Koliko je udio e-bookova u razmjeru sa old school listanjem? Old school tržište se svake godine smanjuje. Nekad su početne tiraže bile i do 3000, danas su 300 ili 500 u boljem slučaju. Može li e-book varijanta zaživjeti na ovim prostorima…
Pa taj ti e-book živi među klincima, iako nema prave statistike koja bi to potkrijepila. Službena statistika kaže da je e-book prilično slabašan kod nas. U svijetu je drugačije, iako ni svijet nije odustao od papira. Još je prije deset godina primijećeno da je usporio dotad eksponencijalni rast e-knjige i da ona neće ubiti papir, kako su predviđali mnogi. I doista, nije se to dogodilo. Dapače, tada su procjene bile da će e-knjiga otići do nekih 30 posto udjela na tržištu knjiga, ali čini se da je i to previše optimistično, jer je prema nekim pokazateljima sada negdje na 15 posto. Ali da se razumijemo, nema još prave globalne studije koja bi analizirala stanje (recimo, nemamo pojma kako i što Amazon prodaje, jer ne otkrivaju podatke). Bez obzira na stvarni udio i sve ostalo, e-knjiga i papirnata knjiga supostoje, i neka! I jedna i druga imaju svoje prednosti, ovisno o tipu teksta i čitateljskom iskustvu, pa svakome na izbor.
Koliko je nacionalna literarna scena jednako puna kružoka, jalna, razjedinjena i odrazom ispolitiziranog društva? I gdje su osim Ri Lita – tračci svjetlosti?
Ma to je kao jedna malo veća disfunkcionalna familija, ali ne takva o kojoj bi Wes Anderson snimio dobar film, iako ima likova koji razvaljuju osebujnošću. Stvar je i u tome što književnost više nije tako važna, ako je ikad bila. Opinion makeri, ili intelektualci, u Hrvatskoj često nisu pisci (a prečesto baš ni pismeni). Je li to zbog pisaca samih ili je zeitgeist jednostavno takav, ne bih znao. Ri Lit je oaza i jako mi nedostaje naše druženje, čitanje pred ljudima i sve što je ta festivalizacija književnosti u svojoj najboljoj varijanti činila.
Pisanje u doba korone. Što zahtijeva od pisca i autora? Puno ignorancije, nade, mašte, deluzija… ili kombinaciju?
Meni je to bilo ludo. Kao što sam ti prije rekao, uletio sam u nevjerojatnu disciplinu, valjda da sačuvam razum. Više sam pročitao, napisao i posla napravio nego u masu vremena prije, a i poslije toga. Složio sam dvije zbirke, pjesama i priča, od čega će pjesme, kako rekosmo, skoro, a priče tko zna, možda i nikad, jer nisam previše zadovoljan njima. Elem, teško je u pisanju oduprijeti se prvoloptaškim temama, kao npr. učinku potencijalnog virusa na čovječanstvo, ali na kraju, bez obzira na ono o čemu pisali, nema druge nego disciplinirati se. Ako nisi Mozart. Onda te boli đon, samo kanaliziraš čudo.
Mi u kulturi često živimo u nekom bublu
S pozicije novinara Novog lista i kroničara ovih terena posljednje dvije dekade – kakva je situacija na hrvatskoj kulturnoj sceni. Je li odraz onih 0.99% BDP-a godišnje odvojenog za kulturu ili ima smisla tražiti pogledom nadu?
Ha, to se ministrica hvali da Hrvatska izdvaja čak 0,99 posto proračuna na kulturu. Ok, Slovenija izdvaja 1,7 posto. I što sad? Zagreb izdvaja 7 posto, Rijeka u koronavirusnoj godini preko 20 posto. Ok i to, 0,99 posto, kako god računali taj postotak, više je od nekadašnjih 0,5, ali što ćemo, uspoređivati se s najgorim ili najboljim? Ajmo na 20 posto, pa da vidimo! A kultura je odraz funkcionalno, politički, građanski nepismene većine. Mi u kulturi često živimo u nekom bublu, nesvjesni da je vani vašar ignorancije. Ujedno smo i previše samozaljubljeni, misleći da smo jako važni, a zapravo važni smo sami sebi.
Internet je ‘malom čovjeku’ donio novu polugu moći. Koju će nekad iskoristiti dobro i pridonijeti demokratizaciji društva, a nekad loše, u formi linča ideje
Cancel culture danas kao trend i modus (ne)komuniciranja i isključivanja istomišljenika iz zajednice kritične mase. Kulturni fašizam ili efikasan trend?
Evo morao sam uguglati pojam, nisam se s njime još susreo. Ne ističem to zato što sam ponosan na svoje neznanje, kao što to često biva danas, nego zato što je svijet još uvijek fascinantno mjesto na kojem se svašta može naći. Pa sam zadnjih pola sata čituckao o fenomenu. Ne bih htio previše pametovati, jer mi pola sata guglanja ne daje to pravo, ali vidim da se radi o nečemu što ni u svojim pozitivnim ni u svojim negativnim aspektima ne bi bilo moguće prije pojave interneta. A internet je „malom čovjeku“ donio novu polugu moći. Koju će nekad iskoristiti dobro i pridonijeti demokratizaciji društva, a nekad loše, u formi linča ideje, pa čak i čovjeka koji nije učinio ništa loše osim što se njemu nije svidio. A on, s druge strane, može biti totalni debil.
Rijeka nakon Obersnela
Skorašnji lokalni izbori i još jedan krug kardinalno karikaturalnih i fotošopiranih osmijeha s jumbo plakata govore dvoje – ili im je toliko svjedeno ili su toliko nemaštoviti da ne mogu bolje od toga. Ali ono što je još jedna konstanta da nitko niti ne spominje kulturu na nacionalnom pa tako ni lokalnim razinama kao ikakav predizborni triger. Znakovito ili očekivano?
Ha, zato smo mi u Rijeci i opet napredni 🙂 Udruga Građanke svom gradu organizirala je javnu tribinu s kandidatima za gradonačelnika/gradonačelnicu Rijeke upravo o kulturi i mene pozvala da je moderiram. Eno je i na YouTubeu, traje više od dva i pol sata, ali ekipa je odgovorila na neka doista važna pitanja o kulturi u Rijeci i sad će ih se moći na te odgovore pozivati kad jednom zglajzaju nakon što zasjednu u fotelje. Dakle, to da kultura nije tema izbora krivica je i nas, birača. Mi, kojima je kultura važna, pitali smo, a oni su, eto vidiš, odgovorili.
Kakva je i kakvu očekuješ postizbornu kulturnjačku situaciju u Rijeci s obzirom na to da se nakon duljeg niza godina Obersnel oprašta od stolovanja gradom i da će dobiti nasljednika ili nasljednicu. Odraz na kulturni dio? Ne talasaj sve po istom ili ima ima naznaka za pomicanjima u nekim smjerovima
Mislim da kulturu u Rijeci čeka ozbiljno otrežnjenje. S obzirom i na koronarno punjenje proračuna i na činjenicu da ta slavna godina kulture prolazi, proračunska izdvajanja za kulturu u Rijeci su nerealna. Ima sektora koji već ozbiljno stišću svojim nezadovoljstvom, recimo sport u Rijeci, pa očekujem da će kultura, zapravo, gubiti. Tim više što će sve ovo što je izgrađeno u zadnje vrijeme, cijeli taj art-park Benčić, s Dječjom kućom, muzejima i knjižnicom, Galeb, uz gladna usta kazališta, koje godišnje pojede 70 posto uobičajenog gradskog proračuna za kulturu, samo tražiti još i još, tako da će za pravu kulturu, onu izvan institucija i hladnih pogona, onu kreativnu i entuzijastičnu, koja dolazi od „dolje“, vjerujem, ostati jako malo.
A općenito? Nacionalno?
Dok je HDZ-a na vlasti, možemo očekivati samo brigu o građevinama nasuprot građanima, iako ni ovu prvu brigu nisu u stanju provesti u djelo. Pogledaj samo Zagreb nakon potresa. Strava.
Tvoje literarno danas i sutra? I planovi ako ih se smije imati i nije drsko s pozicije onih viših inteligencija koje se smiju svakim planovima pa nakon korone lansiraju neki upgrade…
Dajem otkaz i posvećujem se pisanju knjiga koje nikom neće trebati, a mene će odvesti u posvemašnje siromaštvo, alkoholizam i familijsko gnušanje.
Foto: Kristina Barišić