Preminula je Vedrana Rudan. U 77. godini, nakon višegodišnje borbe i dijagnoze rijetke vrste karcinoma. Ili, kako bi sama rekla “ošla u pi..u milu materinu, konačno, što dalje od ove poltronske, nacinacionalističke gnjileži bez signala, mozga, logike i pameti. Sjahala s k..ca više svima kojima je išla na kitu, cvijeća“.
U. Područje. Bez. Signala.
Književnica, novinarka, kolumnistica, aktivistica i majstorica PR-a za sebe (ili se). Jezičava, lajava, zabavna više-manje, ona o kojoj su kolale priče kakva je privatno – ili nije. Voliš je ili ti ide na živce: sve je bilo legitimno, ali se teško bilo ne odrediti. Ženska refleksija i kombinacija Igora Mandića, Blogera Kruleta i Bore Dežulovića, cca Feralka po leksiku koja nikad nije tamo spadala. To je najbliže onome što je igrala u javnom prostoru dok su je zvali po mainstream medijima. Ženska s itekakvim mozgom i mudima daleko većim od gro muškića i smokića kojima je išla na živce.
Teme i stil kod Vedrane prepletale su se o bračnim odnosima, starenju, lažnom moralnom
poretku i položaju žena, pričem je koristila oštar, izravan i povišen jezik, a djela su joj
adaptirana u kazališne predstave diljem regije i svijeta. Zadnja poglavlja bloga pisala je pod konceptom “Djevojka u zagrljaju metastaza” slaveći bolničko osoblje i izbjegavajući patetične nacionalističke momente s Bogom.
Performansi kod Stankovića, gostovanja na Novoj TV talk-fun-showovima, ono strpavanje u džep srpskg predsjednika Vučića na jednoj od srpskih televizija samo su dio njenih stuntova, bilo je raznih demonstracija medijske moći njezina jezika. Ono što su joj licemjeri prigovarali vulgarnost jest njihova nesposobnost uočavanja činjenice: njezini i bilo čiji vulgarizmi nisu ništa drugo do najnježniji komplimenti spram vulgarnosti pojava, osoba i postupaka koje se psuje. Samo licemjeri spomen ženskog i muškog spolnog organa čuju kao vulgarne, a pritom zanemaruju koliko je odurno vulgarno slušati svaki intervju tipova krcatih floskula a la “Predsjednik/Predsjednica i Predsjednik Vlade”, kolege autori i autorice po medijsko-knjiškim kružocima koji su Rudanici nerijetko bili mete.
Poslije Mirjane Krizmanić, na drugom području publicistike rijetko žestoka i pamtljiva figura
kojoj baš i nisu nalazili mjeru. Da si život potrošio samo na to da dizanje živca šupcima, vladajućima, oporbama, feminizmima, nacionalizmima, šovinizmima, estradizmima i raznim
inim izmima – već si ga dobro potrošio. A Vedrana ga je fino trošila. Štogod moralisti, pseudointelektualci i nacionalisti mislili o njoj – s njom imaš ili nemaš trenutak. I jedino što vrijedi da stvarno poznaš osobu jest privatni kontakt mimo svih ovih velikih znanja medija.
Davno, kao goloboradi novinar radiš intervju s gđom Rudan povodom prvih joj knjiga Uho, grlo, nož i Ljubav na posljednji pogled. Tad joj je već bilo fora kad joj ideš u križ i pitaš fol neugodna pitanja koja drugi poltroni wannabe-novinari ne pitaju. U tim situacijama je bila najbritkija i osmijeh joj se s ruba usana nazire jer skužiš da je zabavlja kad nema podilaženja. To je redefinicija “imati muda”. Za razliku od svih ovih koji su danas od nje odahnuli jer jedna manje koja im je išla na živac. Njoj je svakako bitno lakše nego njima.
Vedrana The Rudan. Svaka joj čast za svaki dah. I poslije.
Izabrana biblioteka
Uho, grlo, nož (2002.) – debitantski i najpopularniji roman preveden na brojne strane jezike.
Ljubav na posljednji pogled (2003.)
Ja, nevjernica (2005.)
Crnci u Firenci (2006.)
Kad je žena kurva, kad je muškarac peder (2007.)
Strah od pletenja (2009.)
Amaruši (2013.)
Ples oko Sunca (2019.) – autobiografski roman
Doživotna robija (2022.)
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube