In Memoriam: Slavenka Drakulić: Pionirka feminizma pop kulture ovih prostora

Odlaskom Slavenke Drakulić hrvatska, europska i svjetska književnost izgubile su jedan od svojih najprepoznatljivijih, najhrabrijih i najutjecajnijih glasova feminističkog štiva. Autorica koja je desetljećima neumorno propitivala društvo, politiku, položaj žena i posljedice velikih povijesnih lomova, napustila nas je iznenada u 77. godini života, neposredno nakon izlaska nove knjige „Zašto nisam naučila kuhati“.

 

Rođena 4. srpnja 1949. godine, diplomirala je komparativnu književnost i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a profesionalni put započela kao novinarka. Već od prvih tekstova objavljivanih u časopisima Start, Danas i NIN pokazivala je iznimnu sposobnost povezivanja osobnog s političkim, privatnog s društvenim, svakodnevicu s velikim povijesnim procesima. Bila je među pionirkama koje su feminističke teme uvele u središte javne rasprave na ovim prostorima.

Njezina knjiga „Smrtni grijesi feminizma: Ogledi o mudologiji“ iz 1984. postala je važna prekretnica u domaćoj publicistici, a polemika koju je potom vodila s Igorom Mandićem ostala je upamćena kao jedan od značajnijih intelektualnih sukoba svojega vremena pri kojem se ovostoljetni “rat spolova” detaljno naslutio u zamecima.  

 

Romanom „Hologrami straha“ iz 1987. godine otvorila je novi prostor suvremenoj književnosti, uvodeći snažan, neposredan i autobiografski obojen ženski glas koji je obilježio generacije čitatelja na način uvažavanja od strane prvenstveno bliske intelektualne elite i ljudi koji su kulturu povezivali s čitanjem, logikom i razumijevanjem. 

 

Slavenka Drakulić je bila među najpoznatijim i najpriznatijim suvremenim hrvatskim književnicama u svijetu. Njezina su djela prevedena na brojne jezike, a knjige poput „Kako smo preživjeli“, „The Balkan Express“, „Café Europa“, „Oni ne bi ni mrava zgazili“, „Tijelo njenog tijela“, „Basne o komunizmu“ i „Ponovo u kavani Europa“ pomogle su međunarodnoj publici razumjeti složenost tranzicije, raspada Jugoslavije, ratova i društvenih promjena koje su obilježile kraj 20. i početak 21. stoljeća ma koliko to ne odgovaralo novonastaloj političkoj kliki. Njezini eseji i komentari objavljivani su u najuglednijim svjetskim medijima, među kojima su The New York Times, Frankfurter Allgemeine Zeitung, La Repubblica i El Mundo. Malo je autora s ovih prostora koji su s toliko uvjerljivosti i intelektualne preciznosti uspjeli lokalne teme učiniti relevantnima globalnoj publici.

U romanima se rado i često vraćala ženskim sudbinama, identitetu, tijelu, ljubavi i usamljenosti. Posebnu je pozornost posvetila životima iznimnih žena poput Fride Kahlo i Mileve Marić Einstein, dajući im glas izvan povijesnih fusnota i vraćajući ih u središte interesa i priče ne samo nje kao autorice. U kolektivnoj memoriji mimo suvremenika i intelektualnih krugova će ostati upamćena kao autorica koja nije pristajala na jednostavne odgovore ni na ideološke udobnosti. Pisala je jasno, hrabro i bez zadrške uvijek vjerujući kako književnost i novinarstvo moraju postavljati teška pitanja. U vremenu buke i površnosti, njezin je glas bio glas razuma, empatije i intelektualne dosljednosti, a što bi tek danas bila i je li bila moguća ostaje interesantnim pitanjem. 

 

Slavenka Drakulić ostavila je iza sebe djelo i djela koja nadilaze granice država, jezika i generacija kao trajno svjedočanstvo jednog vremena, ali i podsjetnik da su razumijevanje, kritičko mišljenje i ljudskost vrijednosti koje nikada ne smiju izaći iz mode s nadom kako će njezine riječi nastavit živjeti ondje gdje je oduvijek pripadala, među naprednijim generacijama i zainteresiranima čitateljicama i čitateljima.