RAZNI IZVOĐAČI
Zagreb Calling – Generacija bez refrena
Menart
*****
Kakve veze imaju kultni ‘Paket aranžman’ i aktualna kompilacija zagrebačkih ‘novih snaga’ s kompilacije ‘Zagreb Calling: generacija bez refrena’?
Osim činjenice da ova potonja dolazi u vrijeme reizdanja kojima se obilježava četrdeseta obljetnica albuma sa snimkama triju beogradskih – tada friških – bendova, ama baš nikakve! Zapravo, jedina smislena veza između ova dva ‘paket aranžmana’ mogao bi biti slijedeći zaključak: ‘Zagreb Calling’ je konačno začepio gubicu svima koji desetljećima sline za starim dobrim vremenima uz lamentacije o vremenu sadašnjem kojem su novovalne osamdesete nedostižne. Što je – da budem brutalno iskren – samo alibi za vlastitu lijenost i ‘ponos na neinformiranost’.
Priča o tome kako je do ‘Paket aranžmana’ došlo – slučajno
Ako je vjerovati Siniši Škarici – a nema razloga za sumnju – do ‘Paket aranžmana’ je došlo slučajno. Jer, da podsjetim, dok je on po službenoj dužnosti bio u Beogradu nadgledajući proces nastanka albuma Bijelog dugmeta ‘Doživjeti stotu’ u čuvenoj ‘Šestici’ radio Beograda, u ‘malokalibarskom’ studiju Enca Lesića ‘Druga maca’ beogradska trojka – Idoli, Šarlo akrobata i Električni orgazam – snimali su skladbe koje su se, očito mnogo više igrom slučaja nego li umišljajem, našle na kompilaciji ‘paket aranžman’. Ostalo je, rekla bi fraza, povijest koja je za minulih dekada debelo impregnirana pretjeravanjem, nostalgijom i mitom.
‘Zagreb Calling’ je neka druga priča. Kao prvo, nastao je s umišljajem kao precizno domišljen i realiziran projekt Vedrana Peternela koji album nije složio kao konfekcijsku kompilaciju singlova i pokojeg premijernog broja manje ili više poznatih (nepoznatih) aktera nove zagrebačke scene već kao ‘samostojeći’ projekt deset izvođača koji su po jednu pjesmu snimili u zagrebačkom KSET-u.
Album od početka do kraja zaokružen vizijom (i čvrstom rukom) Peternela
Na albumu – pa ma koliko on bio stilski ili žanrovski ‘rastresit’ – stoga nema onih uobičajenih sudara između brojeva snimljenih u živo, u laboratorijskim studijskim uvjetima ili po sobama već je od početka do kraja zaokružen vizijom (i čvrstom rukom) Peternela. On je KSET pretvorio u studio gdje je majstor ceremonijala koji će – kako svjedoči Marko Podrug u svom odličnom ‘Dnevniku snimanja’ koji prati vinilno izdanje albuma (još jedno – bravo!!!) – ne samo birati snimljene ‘tejkove’ već davati konkretne upute za bolje izvedbe. Uzgred rečeno, ideja da se album snima u KSET-u nije samo hommage kultnom klubu čija su vrata dugo zatvorena zbog ‘novog nenormalnog’ već i upiranje prstom u ishodište scene koja bi bez ono malo klubova poput KSET-a ili ‘malog pogona’ Tvornice odavno ‘prdnula u rosu’.
Za otvaranje albuma odabrana je ‘Misao’ Einea (Ivana Ščapeca iz Seinea) kao sfumatozna akustičarska indie tema kakve se ne bi posramio ni Nick Drake dok je nemanjina skladba ‘Terra Magica’ s albuma ‘Cosmic Disco’ još jedan izniman dokaz vještine i nadahnuća kojima Luka Šipetić slaže svoj glazbeni ‘melting pot’.
U njemu su se savršeno u novu leguru spojili etno uplivi istarske glazbe združeni sa discom, krhotinama world musica te funk-afrobeata kakvog su rabili i Talking Headsa iz vremena ‘Burning Down The House’ ili ‘I Zimbra’. Flauta koja je zaključila broj kao da je pak na pola puta između psihodelije Traffica i afro stilizacija Osibise te je šlag na slasnu glazbenu poslasticu. Nekako se, barem naglašenim ritmičkim nabojem s repetitivnom bas frazom kakve je odrađivao Peter Hook, na prethodnika logično nastavlja Dimitrije Dimitrijević s ‘Kovitlacem’ no tu je gitara (na trenutke vozi i melodijsku dionicu koja stare uši podsjeća na Andyja Summersa i Police) uz filanje klavijatura (a la Joy Division/New Order) koji broj odvode na drugi kolosijek.
Album koji od početka do kraja vrišti ‘drukčijost’ od konfekcije
Truth ≠ Tribe (iliti Truth Is Not A Tribe) i tema ‘LA 1992’ dali su kompilaciji fascinantan instrumental s primislima na jazz-rock rane faze Weather Reporta (dok je s njima bio Miroslav Vitous) uz izuzetne dionice saksofona Maka Murtića (s elementima etnoa), gitaru Nenada Sinkauza i iznimnu razigranu ritam sekciju. ‘Kmica kmici grize rep’ Ivana Grobenskog iz Moskaua, odlična snena i maštovita stilizacija ambijentalne folky teme, zaključuje A stranu vinila.
Nastavak je donio The Gentleman već patentiranim baladnim singer-songwriter iskazom u sugestivnoj emocionalnoj laganici ‘Hide & Seek’. A onda ‘something completely different’: Porto Morto u ‘Ne Ne Ne Ne’ roka kao da mu nema sutra uz savršeno srastanje nabrijanih puhača, funkom napaljene gitare i robusne ritam sekcije dok Sfumato u ‘Plasma Laser Gun 10000’ rasni funk s nepatvorenim jazz štihom podiže za koju stepenicu još više. Dobro znane Žen odabrale su ‘Opet gange’; skladbu sa naizmjeničnim mantričkim lirskim pasažima i eksplozijama baražne svirke sa vraški zanimljivim sparivanjem gange, erno dionica i ‘rokanja’. Zaključni broj albuma je odlična ‘Mala snaga II’ Klinike Denisa Katanca koja s osebujnim vokalom i gitarom, sjajno zaključuje album koji od početka do kraja vrišti svoju ‘drukčijost’ od konfekcije koja vječno krade medijsku pažnju i radijsku prisutnost.