Priča zagrebačke arhitektice Ivane Živičnjak nije ni izbliza jedna od onih tipičnih ‘trbuhom za kruhom’ odlazaka u bolju budućnost i širenje horizonta što dalje od Lijepe naše.
Ona je jedna od onih mladih osoba koje su se samo drznule sanjati svoju struku u granicama svijeta kao globalnog sela. Ovo je samo dio njezine priče, njezinih odlazaka i povrataka.
Izlazak iz vlastite zone komfora
Biti zagrebačka arhitektica koja otplovi ni bliže ni dalje nego u Australiju tražiti bolje sutra dosta prije korone. Kako i kojim dobrom kreće tvoja profesionalna karijera izvan granica Republike Hrvatske?
Moja odluka je bila nevezana za političke struje, gospodarske krize i situacije u Zagrebu i Hrvatskoj. Australija mi je bila zanimljiva, jer je kao prvo toliko daleko i teško je riješiti papire. Mlada država koja je s jedne strane slična, a s druge toliko kulturološki različita od onog na što smo se navikli i koliko daleko je moguće poslovno ostvariti uspjeh bez apsolutno ikakve mreže poznanstava, obitelji, prijatelja i financijske potpore roditelja. Postoji tu dakako dio avanturizma, ali naravno i želja za prosperitetom, preispitivanje i upoznavanje samog sebe, kao i znatiželja prema nečemu nepoznatom, altruizam pomicanje vlastitih granica i izlazak iz vlastite zone komfora.
Kao studentica druge godine Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, igrom slučaja upoznala sam sada pokojnog australsko-hrvatskog arhitekta Tomislava Čopa, koji me je prepoznao kao talent i s kojim sam radila od samih početaka međunarodne natječaje i projekte kao studentica i kao mladi intern. Među projektima je bio tako i Green Square Library u Sydneyju 2012. godine, gdje smo ušli u završni krug. Moje radno mjesto danas udaljeno je samo nekoliko minuta od te knjižnice. Zanimljivo je gledati svaki dan prostor koji je prije devet godina bila samo imaginarni oblik ‘tamo negdje’ na drugom kraju svijeta.
Te dvije godine su mi bile iznimno teške i depresivne i opravdano se zove expact blues. I ja sam ga ozbiljno osjetila. Počela sam razumijeti zašto je cijela dijaspora vrlo nacionalno orijentirana
Prvi dojmovi Australije i danas nakon nekoliko godina stolovanja – uračunavajući i promjenu života od početka pandemije – kako ti se čini cijela ta poslovna avantura?
U Sydneyju živim gotovo sedam godina. Prošle godine sam službeno postala australska državljanka. Prvih godinu i pol dana sam živjela i radila kao u nekakvom transu, držalo me je imperijalističko ludilo, sve sam gledala sa znatiželjom, entuzijazmom. Imala sam takav sklop u glavi da jednostavno ne mogu ne dobiti posao i ne dobiti stan, ne dobiti projekt na kojem sam željela raditi i da općenito ne uspijem. Takve misli sam projicirala čvrsto u glavi i zato se sve ostvarilo. Nakon tog razdoblja, kada sam se očito izmorila, prvi put u životu udarila me snažno prava nostalgija, tuga i želja za obitelji i prijateljima te čežnja za povratkom. Te dvije godine su mi bile iznimno teške i depresivne i opravdano se zove expact blues. I ja sam ga ozbiljno osjetila. Počela sam razumijevati zašto je cijela dijaspora vrlo nacionalno orijentirana, ono što mi prije nije bilo shvatljivo iz jedne građanske neoliberalne sredine u kojoj sam odrastala u Zagrebu.
A preživljavanje u poslovnom svijetu iz dosadašnjih iskustava? Što znači Sydney jednoj darovitoj hrvatskoj arhitektici i koji su modusi penjanja po poslovnim ljestvicama – kako se napreduje u poslu tamo? Je li more ajkula, je li politizirano kao u nas? Jesu li nepovjerljivi prema ‘dođošima’ ili vlada sušti profesionalizam pa kvalitetan posao otvara sva vrata?
Vrlo su nepovjerljivi prema došljacima, navodno je Sydney najteže za ‘probiti’, drugačiji odnos prema turistima i studentima (studenti donose novac) i prema nama koji smo došli na tržište rada. Doživljavaju nas kao izravnu konkurenciju i postoji doza straha prema Europljanima. Australci su na van iznimno ‘nice‘, pristojni, jako otvoreni i na površnoj razini djeluju kao super chill ljudi koji su super welcome prema svima. Uvijek pristojni i politički korektni.
Što je sve trebalo proći od Quilnan Groups, Allen Jack i Cottier Architects do dolaska do titule design project lead u Workit Spaces?
Moj put od Quinlana do WorkitSpaces je bio trnovit, pun sitnih poraza i pobjeda. Najveći izazov i kulturološki šok sam doživjela kada sam počela raditi u korporativnoj međunarodnoj australskoj tvrtki Allen Jack + Cottier Architects na velikim projektima. Ta tvrtka je dobitnik dva puta prve nagrade na svjetskom festivalu arhitekture, uz cijeli niz gotovo na tjednoj bazi nagrada na području arhitekture, urbanizma i interijera. Jako drže do svoje reputacije i australske povijesti jer egzistiraju na tržištu gotovo 80 godina i selektivni su oko zapošljavanja.
U toj tvrtki sam radila 3,6 godine. Prva godina mi je bila iznimno teška dok sam se u iduće dvije godine uspjela prilagoditi i naći svoju nišu, radeći dvije godine kao project architect na mixed use 14 katova i 2 bloka, uz mentorstvo direktora Australca Nizozemca Jima Koopmana s kojim sam se fantastično slagala i s kojim sam ostala prijateljica. Vrlo kompetitivna sredina uz veliki priljev i odljev arhitekata bila je izazov. Drago mi je nakon svega da sam prošla i takvo iskustvo i dok dolazeći iz jedne jako čvrste i stroge strukture i hijerarhije AJ+Ca suočena sam trenutačno s dijametralno suprotnim izazovima u startup tvrtki WorkitSpaces, gdje na prvi pogled sve izgleda kao relaksirajuća radna atmosfera, poput Googlea, gdje se kućni ljubimci igraju, biljke mirišu, gdje se ljudi odijevaju kako žele i opuštaju se na breakout prostorima.
Sada mi je posebno drago da sam prošla tu AJ+C stegu jer u ovakvoj ‘relaksirajućoj’ atmosferi potrebno je biti vrlo fokusiran, samodiscipliniran, odgovoran i iznimno dobar organizator jer tvrtka funkcionira na strogom budžetu i cilj joj je postati novi (naravno bolji) Amazon. Fascinatno je koliko su postigli dosad, imaju skupinu inženjera, data znanstvenika i solution arhitekata koji razvijaju e-comerce software, umjetnu inteligenciju i robote.
Moj idući projekt kao architect leader za Workit Spaces nakon ovog na kojem radim bit će design i projektna dokumentacija robotic huba. Cijeli hub će biti projektiran isključivo za robote koji će obavljati posao umjesto ljudi te time ostvariti maksimalnu učinkovitost i profit sa sjedištima u nekoliko australskih gradova s bazom u Sydneyju. Ultimativni cilj je širenje na Europu i ostatak svijeta. Svaka tvrtka u kojoj sam radila sa svim svojim različitostima naučila me je i istrenirala u ovo što sam danas. A danas mogu reći da sam se poslovno, kreativno i arhitektonski ostvarila i da sam na pravom putu. Vrlo je motivirajuće raditi u ovakvoj strastvenoj sredini, okružen vrlo inteligentnim ljudima iz različitih profesionalnih područja i iz različitih dijelova svijeta.
Na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu smo dobili jake temelje
Koje su područja specijaliziranja arhitekture koja su ti najveća strast i što se na globalnom tržištu najviše traži?
Razlika na tržištu rada u mojoj struci u odnosu na Hrvatsku leži baš u tom pitanju. Ovdje se od samog početka dizajneri i arhitekti specijaliziraju tako da, primjerice, postoji interijer design studij za one koji se bave isključivo interijerima, isto dođe urbaniste i onda posebna kategorija su arhitekti koji se onda opet dijele na uža područja specijalizacije. Ipak smatram da smo mi koji smo naučili znanje na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu dobili jako dobre temelje, da s lakoćom učimo, razvijamo se i imamo fantastičan temelj i podlogu za sve izazove pa bilo to arhitektura, urbanizam ili interijeri.
Teže je, ali daje kompletno jednu drugu i bolju kvalitetu ljudi u odnosu na domaće arhitekte. Najveća mi je strast raditi kreativne projekte, gdje imam manja ograničenja od strane regulacija, volim nove izazove, na svakom projektu nadogradim svoje znanje i naučim nove stvari. Koji su trendovi na globalnom tržištu, teško je reći jer se situacija rapidno mijenja s obzirom na situaciju s koronom – kako lokalno, tako i globalno.
Imam sreću što živim u NSW regiji (Sydney), gdje već mjesecima nismo imali niti jedan slučaj zaraze COVID-19, tako da se ekonomija i tržište rada rapidno oporavljaju
Koliko su se ljudi i način života promijenili zbog pandemije i kako se Australija i Novi Zeland bore s time? Odražava li se izravno i konkretno na tvoj posao?
Imam sreću što živim u NSW regiji (Sydney), gdje već mjesecima nismo imali niti jedan slučaj zaraze COVID-19, tako da se ekonomija i tržište rada rapidno oporavljaju. Svjesna sam da živimo u bubbleu i da smo na neki način sretni što nismo izravno izloženi pandemiji. Građani su dosta disciplinirani pa se drže svih regulacija i protokola. Pritom naravno ne mislim samo na strpljivo čekanje u koloni za autobus, lijeva i desna strana na eskalatoru itd. Australija je vrlo restriktivna, pod cijenu da se održi taj naš bubble. Dat ću jedan primjer koji je trenutačno aktualan. U tvrtki imamo jedan slučaj iznimno talentirane Indijke, drage prijateljice, koja je data scientist, radi na istraživanju i razvoju ecommerce software. Nedavno je nagrađena kao žena koja pomiče granice znanosti u Australiji. Zbog situacije u Indiji koja je iznimno loša zbog korone, ne može dovesti supruga i dijete u Australiju bez papira.
Australija je uvela rigorozan zakon gdje postoji mogućnost odlaska u zatvor na 5 godina za ljude iz Indije pri dolasku u Australiju zbog prenošenja virusa. Njezin suprug i dijete ne mogu doći bez papira u Australiju te je ona kao majka primorana otići natrag u Indiju da bude uz obitelj i da radi remotely za našu tvrtku. Takvih situacija ima mnogo, poput međunarodnih studenata koji su de facto bili izbačeni iz Australije kada je cijela korona situacija počela, kao i mnogih koji su doslovno ‘zaglavili’ ovdje na nekakvim nedefiniranim bridge visama, koji se mogu vratiti natrag u svoje matične države, ali se više ne bi mogli iz njih vratiti natrag u Australiju.
Sličnost je da su na obje hemisfere klanovi i korupcija, samo je u Australiji manje vidljiva i očita nego u Hrvatskoj. Slabije se osjeti na površini u svakodnevnom životu, ali je definitivno ima, kao i nepotizma
Kako danas iz daljine, kad možeš usporediti iskustva poslovanja u tvom fahu, gledaš na sistem funkcioniranja u Hrvatskoj i u dalekom svijetu? Sličnosti i razlike…
Sličnost je da su na obje hemisfere klanovi i korupcija, samo je u Australiji manje vidljiva i očita nego u Hrvatskoj. Slabije se osjeti na površini u svakodnevnom životu, ali je definitivno ima, kao i nepotizma. Mislim da je ipak ‘svijest’ o općem boljitku građana i grada na puno višoj razini nego u Hrvatskoj gdje se ne razmišlja o tome kako će biti sutra, nego da je bolje ugrabiti sve sada i odmah. Rekla bih da je korupcija ‘inteligentnija’ ovdje u odnosu na Hrvatsku.
Postoji još jedna takozvana ‘tiha diskriminacija i rasizam’ koju mi iz Zagreba nismo osjetili u toj mjeri i na što se ne može pripremiti dok se uistinu ne nađemo u toj situaciji. Tko je otkuda, kakva je vanjska politika i percepcija države iz koje dolaziš igra ulogu kako će te percipirati društvo ili pojedinac tijekom upoznavanja. Prvo pitanje obično bude kako se zoveš i ‘what is your heritage’? Tada već znaš da dobivaš nevidljivi ‘lable’ i da ako želiš ispraviti neke stvari s kojima se tvoja država bori, morat ćeš povući puno jače da dokažeš suprotno.
Moja tvrtka potiče i ističe kulturološke različitosti kao prednost jer postoji svijest da se svaki taj pojedinac morao boriti sa svim predrasudama kako bi prošao selekciju i došao tu gdje je danas.
Koliko daleko sežu ambicija i poslovni planovi? Imat svoju tvrtku koja razvaljuje s nekoliko ureda diljem svijeta ili nešto manje? Imat svoj posao i puno više vremena za privatne interese i gušte?
Prije sam maštala o međunarodnoj tvrtki sa sjedištima u više velikih svjetskih gradova, o međunarodnim natječajima i projektima. Sada mogu reći da sam našla svoj fokus i da mi to više nije prioritet u životu.
Hipnotizirana egzotičnom florom i faunom
Kako uopće izgleda tvoje slobodno vrijeme? Možeš li i nalaziš li vremena koliko bi htjela za off bizz epizode i koje su ti strasti?
Od početka dolaska u Sydney, bila sam hipnotizirana s raznolikom egzotičnom florom i faunom. Fascinirana sam drvećem i korijenjem istih, koji poput skulptura pričaju svoje priče koje su doživjela i osvjedočila kroz sva ta stoljeća svog rasta. Znala bih odlaziti u Hyde Park, Domain i Royal Botanical Gardens svaki vikend fotografirati i doslovno ‘popričati’ s nekim od tih ‘divova’. Vikende organiziram tako da se opuštam, kao veliki obožavatelj umjetnosti i kulture, uz zanimljive izložbe, odlaske u muzeje ili kazalište, te obavezno u prirodu. Kada stignem bavim se i fotografijom i volim raditi na filmu, makar i kao extra. Volim hiking, vrludati i hodati te istraživati mjesta koja nisu toliko poznata i razvikana.
Budući da radim posao koji zahtijeva dosta mentalne snage zbog rokova koje se mora poštovati kroz radni tjedan, vikendima volim napuniti baterije, i to mi bude najlakše u prirodi i uz životinje. Nalazim slobodno vrijeme i za druženje s prijateljima i za upoznavanje novih zanimljivih ljudi. Volim uvijek proširivati svoje krugove i poznanstva iako se osjećam komforno unutar onih dobro znanih krugova. Koji put me to ‘ispuni’, koji put ‘isprazni’, ovisno o tome znam se uputiti u šetnju ili hiking i sama, a da se uopće ne osjećam usamljeno.
Cilj je povratak u Zagreb
Koliko je dijaspora jaka i od pomoći bila pri smještanju i drže li se imigrantski klubovi s ovih prostora zajedno? Uvijek kad se priča o iseljenicima, čujem taktove i stihove “Thousands Are Sailing” Poguesa pa bude respekt prema hrabrosti i odlukama ljudi tvog tipa…
Nisam se imala prilike družiti mnogo s dijasporom, niti sam se obraćala za pomoć. Moj krug ljudi u Sydneyju, budući da živim u strogom centru grada, od početka mog dolaska bio je međunarodan. Upravo me ta kulturološka, lingvistička različitost i šarenilo privuklo baš u Sydney. Normalno da sam u vrijeme boravka imala priliku upoznati neke naše ljude, ali to su više pojedinci koji su se na isti ili sličan način izborili za svoje mjesto pod suncem i postali ovdje uspješni. Mogla bih izdvojiti nekoliko iznimnih ljudi i intelektualca iz Zagreba, Dalmacije, Splita i Kaštela. To su sve iznimno inteligentni i svestrani ljudi koji su anonimni jer se ne vole promovirati i nisu pripadnici nikakvih klanova.
A povratak u Hrvatsku? Privatno i profesionalno – je li opcija i što bi se trebalo preklapati da se dogodi?
Europa kao kontinent me jako privlači. Ne vidim se samo u Hrvatskoj, nego i u drugim zapadnim europskim državama poput Portugala, Španjolske, Italije, Francuske itd. Ne volim se ograničavati, otvorena sam prema svim mogućnostima, ali naravno da mi je cilj povratak u Zagreb gdje mi je najuža obitelj i najbliži prijatelji i da bi mi to bila baza za sve. Voljela bih povezati poslovno Australiju i Europu. Imala sam čak i neke ideje o renovacijama dvoraca po Europi – postoji veliko zanimanje australskih klijenata zbog povijesti, kulture i estetike koje ovdje ima u tragovima u odnosu na Europu.
Meni osobno bi to predstavljalo jedan novi osobni razvoj i nadograđivanje kao i new life chapter. Vrlo sam otvorena prema projektima u Lijepoj našoj. Imam iskustva rada na višestambenim i mix use projektima, hotelima, restoranima itd. Sve ovo što sam spomenula će biti izvjesna budućnost kada se svijet oporavi od posljedica korone i kada se napokon počnemo ponovno povezivati kao ljudi, a ne otuđivati unutar granica država, svojih stanova i umova.
Mislim da je velika prednost biti državljanin države članice EU i Australije i biti u mogućnosti nesmetano koristiti prednosti, blagodati i ljepote od oba kontinenta. Odmalena sam se vidjela kao građanin svijeta, kao Zemljanka koja voli istraživati, proširivati svoje horizonte i spoznaje, upoznavati različite kulture, nacije i običaje. Mislim da će to dijete uvijek ostati dio mene. ‘Follow the sun’ je bila moja romantična ideja od početka koju ću, nadam se, i ostvariti – pola godine u divnoj, divljoj i sunčanoj Australiji, a druga polovica u još divnijoj bogatoj povijesnoj Hrvatskoj i ostatku Europe.