20. Festival europske kratke priče otvoren je u nedjelju u Kinu Tuškanac razgovorom s američkim piscem Paulom Austerom preko aplikacije Zoom koji su vodili umjetnički voditelj FEKP-a Roman Simić i Tomislav Brlek s Katedre za opću povijest književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
S Romanom Simićem, osim o jubilarnom festivalu, razgovarali smo o interesima čitatelja za kratku priču, izdavaštvu, planovima te njegovom autorskom radu.
Festival europske kratke priče uletava u jubilarku i dvadeset godina postojanja. 21. stoljeće je sačuvalo formu kratke priče. Ti si start-up konstanta festa. Molim te za pogled iza ramena i osvrt na taj mali veliki festival…
Najradije bih počeo jednim dubokim i znakovitim UH, u kojemu bi se tih dvadeset čulo i kao ljubav, i kao prevaljen put, i kao nešto na čemu smo se učili i gradili i trošili i zapinjali i feštali i svadili… (opet skroz kao ljubav zvuči?), dvadeset kroz kojih smo u Hrvatsku dovodili zbilja velike književne face… Često dok su još bile sasvim male (a mi smo im veličinu znali, slutili), tijekom kojih je nastajalo i širilo se neko malo pleme, ljudi koji su pratili i prate, voljeli i vole to što radimo. Kojima to nešto znači. Nije malen taj saldo, sad kad razmislim, ili bolje: nama je skroz dovoljan. Onako suho, objektivno: koliko domaćih međunarodnih književnih festivala se može pohvaliti da dvadeset godina radi tako dobro, sa sve boljim line-upovima, a možda i sve bolje? Koliko ih ima koji od pisaca stvaraju prijatelje? Rekao bih: nema ih puno.
Shvatili kako smo s jedne strane sami i izgubljeni u svojoj samoći, a s druge da nam ne ponestaje želje da se otisnemo i potražimo te neke druge bez kojih ne možemo
Pandemija i potresi su nas pretvorili u otoke
Ovogodišnja tema festivala je otok. Čovjek nije otok, nije vjerujem ni kratka priča. Koja je poveznica i odakle taj termin kao centerpoint festivala?
Otok zato što smo se tako nekako osjetili prošle godine, kad nam se u živote ugurala korona, kad su nas u otoke pretvorili pandemija i potresi. Da si osamljen, izoliran, sveden na ekran ekrana, na škoje Zoom-sastanaka, s morem protokola između. Jer smo se onda sjetili svih onih teza da je svatko otok, i da nitko nije otok, jer smo shvatili kako smo s jedne strane sami i izgubljeni u svojoj samoći, a s druge da nam ne ponestaje želje da se otisnemo i potražimo te neke druge bez kojih ne možemo. Otok, dakle, kao metafora, ali vrlo bliska, vrlo aktualna, vrlo naša.
Tko sve od najavljenih gostiju iz svijeta dolazi na festival online putem, a tko offline i tko je sve gostujuća repka ove godine?
Na digitalne pozornice stiže krema američke književnosti – apsolutne legende – to je nekakav besplatni, super luksuzni dar publici i samima sebi: Paul Auster, Siri Hustvedt, Lydia Davis i Lorrie Moore. Neke od njih smo naganjali godinama, nekima smo samo pokucali na vrata – usudili se i pitali. I svi su rekli da. Čovječe! Da pitaš i da ti kažu da – baš TI pisci, TI ljudi – dobar je to osjećaj, pogotovo ako si festivalski organizator iz Hrvatske u vremenu besparice.
View this post on Instagram
Dvadeset godina je respektabilna tradicija, treba tu izdržljivosti i kojekakvih elemenata trajanja. Vidiš li festival još toliko godina unaprijed ili?
Ne vidim ništa unaprijed, zato što ne gledam, zato što ne mogu, zato što je nemoguće ondje vidjeti išta. I što se financiranja, i što se ostaloga tiče. Zato uživamo u svakom danu, u svakoj godini i svakom izdanju, i tako već njih dvadeset.
Velika seoba festivala
Mimo FEKP, u Zagrebu s razmakom od koji mjesec održava se i Zagreb Book Festival. Mimo Interlibera i Sajma u Puli, jesu li to najvažnije literarne manifestacije u Republici Hrvatskoj ili je lojalna konkurencija nešto šira?
Ma mislim da je sve uskomešala ta nesretna korona. Prošle godine svi su selili datume, mi smo praktično morali složiti dva različita festivala, dva programa, aviokarte su propadale, sve je kretalo iznova, nekog kratkog iznova… Mislim da nas je sve to ispretumbalo, neki su se vratili u svoje termine, neki su se naselili, velika seoba festivala – netko gurne, a onda se samo rola… Paralaleno s nama, u istom tjednu, događaju se i Pula i Animafest i Goranovo proljeće – eto, kao da je svaka manifestacija sama na svijetu, kao da je svaka otok, pa ti reci sad da lažem.
Koliko kratka priča bori borbe s padom interesa čitatelja za knjige? Referiram na podatke o padu prodaje tiskanih knjiga u nas i manjku e-book replacementsa.
Pa kratka priča uvijek se nekako bori, i uvijek nekako iz toga izađe živa. No, i tiskane se knjige, koliko mi je poznato, i dalje drže. Dio prodaje preselio se na web, i mislim da je to dobro, ali i primjeri dobrih praksi, poput Frakturine knjižare u Zagrebu, pokazuju da čitatelji i dalje mare za knjigu, da cijene motivirane ljude s kojima će o knjigama popričati, dobiti savjet, dati savjet, osjetiti papir, dotaknuti, pomirisati… Koliko to vrijedi za najmlađe generacije, kakve navike one njeguju, što žele, u čemu uživaju, kako im književnost približiti – to je pitanje za milijun dolara, yena, kuna i yuana.
Iskreno, ne poznajem nijednog čitatelja priča koji ne čita romane, ali romanočitače koje odbijaju priče poznajem. Kao i one koji ne čitaju poeziju. Ili ne piju vrhunsko vino
Brza vremena brzi interesi i kraći formati. Po tome bi trebala kratka priča biti neki ideal, umjesto romana i debelih lektirnih knjižurina, klincima novog milenija. Ili?
Pa bi, bi, vjerujem da bi. Nekad to tako i funkcionira, a nekad, neki, hoće baš kontra: da u nešto urone i izrone na kraju, prenaporno im je uranjati i izranjati 10, 15, ili tko zna koliko puta po knjizi. Iskreno, ne poznajem nijednog čitatelja priča koji ne čita romane, ali romanočitače koje odbijaju priče poznajem. Kao i one koji ne čitaju poeziju. Ili ne piju vrhunsko vino. Ili ne vole GOT. Osim poslovičnog ukusa o kojemu se ne raspravlja, za neke vrste gušta valjda je potreban i određeni talent.
S pozicije urednika u Frakturi – kako se 2020. i 2021. odražavaju na rad hrvatskih literarnih izdavača? I u tvom slučaju i generički?
Ono zbog čega volim raditi u Frakturi jest što ne samo da držimo položaje, čak i kad je vrijeme sve prije nego naklonjeno, nego i što stalno razmišljamo kako ćemo bolje, više, šire, efikasnije. Nismo smanjivali broj objavljenih knjiga, čak štoviše; nismo se uvukli u mišju rupu – otvorili smo knjižaru, Frakturin Festival svjetske književnosti ratura i svake je godine sve bolji, što se programa tiče ne idemo dobro utabanim stazama, nego stalno iskušavamo nove glasove, pisce s prvim knjigama, autore u koje jednostavno – vjerujemo. Dakle, udaraca ima, svi ih osjećamo, a na nama je da odaberemo stav i djelujemo. Tvrtka u kojoj sam zaposlen to radi jako dobro.
A tvoj autorski rad? Spomenuo si roman za mlade. Kad Roman piše roman kako to izgleda… Nakon ‘Mjesto na kojem ćemo provesti noć’ (2000.), ‘U što se zaljubljujemo’ (2005.) i ‘Nahrani me’ (2012.), vrijeme je pisanja za djecu i mlade… jesu li oni znatno različita publika od generacijski bližih čitatelja?
Ma već nekoliko godina s Manuelom Šumbercem za Profil objavljujem slikovnice, i to je nešto u čemu jako uživam. Imamo tu našu seriju o dječaku Juri, imali smo i Babu Jagu… Pisati tekstove za djecu – otkrio sam – za razliku od pisanja za odrasle koje je patnja&muka – donosi mi jako puno zadovoljstva. Pa sam onda pomislio: a da probamo neki miks – pisati za one između djece i odraslih, i napisati roman (u mom osobnom rječniku ekvivalent neuhvatljivim mitskim bićima – Jetiju, Bigfootu, jednorogu i sireni)? I upalilo je, drago mi je reći. Puno gušta, za malo vremena, zaigrano i zabavno – u to sam siguran – a o dosegu kad bude objavljen, prije ljeta – Iva, do Mjeseca i nazad.
