Studiozan, dubok, interventan iz praprošlosti u našu budućnu prošlost. Referentan i nezaobilazan. Tim povodom popričali smo s čovjekom.
View this post on Instagram
1. Kako je dragovoljački angažman u Domovinskom ratu utjecao na književnu karijeru, posebno u debitantskom Prodajem odličja, prvi vlasnik iz 2008., a potom i kroz daljnje refleksije?
Utjecao je na odluku da prije dvadesetak godina krenem ozbiljno pisati – pisanje sam koristio kao vrstu samoterapije od ratnih trauma. Taj čin je odredio i prevladavajuću tematiku prvih tekstova: rat kao čovjekov poraz bez ideoloških svjetonazorskih uljepšavanja, rat iz prve ruke čiji se ožiljci ne mogu sakriti. Kasnije sam širio tematiku, pokušavao je produbiti izvan aktualnog lokalnog konteksta, sve do povijesne alegorije današnjice u Tako neka bude.
2. Koje su, to jest zašto su ključne teme koje provlače kroz dosadašnja djela od antiratnih opservacija do suvremenih romana, poput Domovina to go, i koliko se one povezuju s vašim osobnim iskustvima?
Prva četiri romana sam pisao iz iskustva vlastite kože, dokumentaristički, kroz mješavinu fikcije i doživljenog. U to vrijeme mi se činilo važno ukazivati na temu rata i poraća sa svim sablastima i duhovima društvene tranzicije, i očekivati katarzu i osvještenje, ako nikako drukčije, barem literarno. Kada ih kao autor gledam s vremenske distance, i dalje osjećam jak ushit i polet, ali i namjernu naivnost da riječi mogu promijeniti tijek stvari. Možda tako i
treba – udarati po nepravdi, iako su izgledi za pobjedu slabi.
3. Što je inspiriralo napuštanje suvremenog hrvatskog i postratnog konteksta i okret
povijesnom romanu Tako neka bude, smještenom u Judeji pod rimskom vlašću?
Referentnost na AD 2025 je ostala… Potreba da se priča ispriča izvan očekivanih narativnih formi. Priča Tako neka bude je suvremena, ali namjerno uklopljena u povijesnu kulisu Judeje u 1.st.n.e. , u ‘mesijansko doba’, tako slično sadašnjosti – možemo li imalo prognozirati kako ćemo (i hoćemo li) živjeti za pola godine, godinu dana, pet godina? Nema te babe Vange koja nam može sa sigurnošću proreći budućnost. Tako uklopljena fabula dobila je na snazi preuzevši kršćansku simboliku, svima nama znanu, jer rođeni smo u njoj. Sve se nekako fino sklopilo – redovito mi čitatelji komentiraju kako nemaju osjećaj da čitaju povijesni roman, nego roman o sadašnjosti, o nama. Nitko sretniji od mene.
4. Kako glavni junak Eleazar u Tako neka bude odražava univerzalne teme revolucionarnog razočaranja i potrage za identitetom, jesu li i to elementi prisutni u ranijim djelima?
Moje knjige redovito se bave krivnjom, katarzom i iskupljenjem. I Tako neka bude prožeto
je njima, s tim da glavnog junaka Eleazara muči i nemogućnost duhovne katarze i iskupljenja. On želi biti revolucionar, ali revolucije nikad ne završe onako kako ih revolucionari zamišljaju, idealistički čisto, nego ih stvarnost uprlja. Eleazar je upao u paradoks: on je revolucionar kojeg je revolucija sama odabrala za vođu, i on se ne snalazi u toj novonastaloj identitetskoj kaši dok ne shvati nepotrebnost revolucije pod svaku cijenu – ponekad je bolje pustiti da vrijeme odradi svoje, nego da se revolucionarno lomi preko koljena.
‘Nagrade nakratko podebljaju kućni proračun, pozivi na gostovanja se učestali, ali sve je to puno premalo da bi se od toga živjelo.’
5. Koje nagrade i priznanja, poput Gjalskog za Tako neka bude, smatraš dosad najvažnijima u karijeri i kako su one utjecale na pristup pisanju te imaju li ikakav konkretan komercijalni flashback u smislu broja poziva na gostovanja i mogućnosti povećanja honorara za iste? Jer mimo postotaka od prodaje knjiga i eventualnog avansa tražimo mod kako i kojom količinom pisci mogu kod nas živjeti samo od pisanja…
Svakako nagrade Gjalski i Kamov za Tako neka bude – one su me gurnule pod najsnažnije medijske reflektore. Književne nagrade su poželjne i dobar su pokazatelj, ali nisu presudne. Treba reći da nitko u Hrvatskoj ne živi isključivo od pisanja i prodaje knjiga – premala smo kultura koja premalo kupuje knjige. Nagrade nakratko podebljaju kućni proračun, pozivi na gostovanja se učestali, ali sve je to puno premalo da bi se od toga živjelo. Jedini način da bi se dogodio kakav takav komercijalni flashback jest izvoz – naći nakladnike u drugim državama da ti prevedu knjigu. A da bi se to uspjelo, potrebno je promijeniti mentalni sklop
iz kućne literarne manufakture u poslovni startup. I naoružati se strpljenjem.
6. U kojem smislu Tako neka bude predstavlja hrabar intelektualni izazov, kako je to
istaknuo žiri nagrade Gjalski i kako se to uklapa u presjek dosadašnje cjelokupne spisateljske karijere?
Kao što rekoh, s Tako neka bude izišao sam iz očekivanog načina razmišljanja, svjestan da sam time odbacio igranje na sigurno. Usudio sam se zadirati u dogme, ne da ih raskrinkam, nego da u njima pronađem zrnce vjerodostojnosti. To sam činio i s ranijim romanima, ali s
Tako neka bude sve je sjelo na pravo mjesto. I ja sam danas bolji kao pisac, jer ipak sam naučio nešto i od zanata pisanja. Napravio sam si medvjeđu uslugu – sad moram buduće tekstove pisati na sličnoj razini, ne smijem pasti.
‘Kotač povijesti kao da ponavlja neke krugove, kao da se nada da u ponavljanju nećemo griješiti kao prije. Nažalost, mi smo vječni ponavljači.’
7. Kako si pristupao istraživanju povijesnog konteksta Judeje u 1. stoljeću za Tako neka bude i jesu li paralele s modernim društvima bile neizbježne, jer namjerne pretpostavljam jesu?
Istraživanju sam pristupio ozbiljno, pazeći da ne izgubim autentičnost u izričaju povijesnih činjenica. Povijesne sam činjenice triput prevrtao i provjeravao prije nego sam ih iskoristio.
Izdašno sam konzultirao povjesničare, osobito u manje poznatim povijesnim činjenicama kao što je recimo život običnog puka – što su jeli, u kakvim su kućama živjeli, kakvi su bili odnosi unutar obitelji, u zajednici, odnos prema rimskim okupatorima, prema rimskom politeizmu i slično. I što sam više istraživao, ti ljudi otprije dva milenija bili su mi sve sličniji nama – iste bojazni, nade i žudnje. I povijest mi je nekako slična, kao da se ponavlja: ista nesigurnost, iščekivanje, strah. Kotač povijesti kao da ponavlja neke krugove, kao da se nada da u ponavljanju nećemo griješiti kao prije. Nažalost, mi smo vječni ponavljači.
View this post on Instagram
8. Kako se drugi vanliterarni pop kulturni elementi života, glazba ili studij veterine i najnovije zaposlenje u domu za starije, odražavaju u književnim ti likovima ili temama,
primjerice u prikazima ljudske prirode i društvenih sukoba? Hoće li novi roman biti krimić vezan za dom za starije ili neka emo egzistencijalna priča…
Pisac bi trebao imati aktivne senzore za sve što se oko njega događa. Italo Calvino je u jednom davnom intervjuu rekao kako svakog jutra, čitajući novine, spazi nekoliko ideja za roman. Otvoreni i britak um spreman na osluškivanje, po meni je osnova za nastanak dobre priče. Tako i ja nastojim ‘loviti’ ideje u tom eteru, izvući esenciju iz svega što sam radio u životu, iskoristiti životno iskustvo za tkanje novih priča. I sadašnji posao u domu za starije nadahnjuje me u spoznajnom smjeru – gledajući štićenike svakodnevno se podsjećam da se nema vremana za bacanje. Ako želiš učiniti nešto, učini odmah, sada, jer možda ono ‘sutra’ nikad neće doći. Novi roman djelomično je već napisan. Radnja mu se temelji na tajnoj životnoj priči jedne žene. Kao autor dragovoljno sam se navukao na najtanji led – muškarac koji piše o ženskoj intimi. Pravo minsko polje. Opet će to biti nešto novo u izričaju – svakako, bit će to roman o jakim ženama.
‘Pisac mora učiti, puno čitati. Dovesti se u stanje da riječi izviru iz njega.’
9. Koje su razlike u stilu i pristupu između ranijih djela poput Prodajem odličja, prvi
vlasnik i najnovijeg romana Tako neka bude, koji je uvršten u brojne izbore za najbolju knjigu godine? Ako je do autoanalize…
Dok listam stare romane, prisjetim se te siline energije i strasti, ali zamjećujem manjak zanatskog umijeća. Poput punk benda čije prve pjesme pršte od energije, ali su skromne u glazbenom smislu. Kako im karijera odmiče, postaju sve bolji glazbenici. Tako sam i ja kroz
godine spisateljski zanat izučio dovoljno dobro da sam se odvažio na temu u Tako neka
bude. Još prije pet godina ne bih se usudio pisati je.
View this post on Instagram
10. Što bi savjetovao mladim piscima na temelju dosadašnjeg puta od debitanta bez
prethodnih literarnih pokušaja, do nagrađivanog književnika s djelima poput Tako neka bude? Vrijedi li pisati u RH i pod kojim uvjetima, ako je odgovor afirmativan…
Pravo pitanje je postoji li razlog za pisanje. Ako je odgovor potvrdan, onda nije važno piše li se u Hrvatskoj ili na Marsu. Pisac ne smije razmišljati na kratke pruge, mora bit spreman na maraton, kišu, oluje, žegu, podmetanja. Mora učiti, puno čitati. Dovesti se u stanje da riječi izviru iz njega.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube