“Jaoooooo, hvala Vam, hvala, hvala, tisuću puta hvala, niste trebali, ovo mi tako puno znači, oduševljena sam, ganuta, sorry ako zaplačem…”.
„Stvarno se nismo nadali, evo, uz takvu konkurenciju, želio bih zahvaliti svima koji su vjerovali u nas…“
„Ovo je potvrda dugotrajnog procesa za koji je zaslužan cijeli tim, tako da ova nagrada ide i njima…“
I tako dalje i tako bliže, ali slično.
‘Iskreno nepripremljeni’ govori
Neki dan Berlinale, Eurosong, Grammy, PoUrin, Oscar, Zlatna Arena, pa stotine nekih godišnjih malih i lokalnih i nacionalnih A, B,C, D festivala i festivalčića, uskoro će opet.
Najčešće su verzije i varijante „iskreno nepripremljenih“ govora u kojima Ona, On, Oni dobitnici glazbenih i filmskih nagrada, literarnih kipića, arhitektonskih, reklamnih ovih onih čudesa, izlaze pred auditorij i u 30 do 45 sekundi koliko im protokol nalaže, uz pomoć šalabahtera ili bez papirića s načrčkanim pripremnim govorima, ispuštaju salvice oduševljenja. A onda se prolomi aplauz dvoranom. Pa će i suza kanuit.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Dobro. I?
Što se bitnoga događa ako nagrada nema neki značajan financijski ekvivalent? Ako nije milijun ili koja stotina tisućica dolara razlijan osmijeh na čeku uz nagradu. Još ok ako se radi o globalnom marketu pa će PR mašinerija značiti nove poslove, nove angažmane, nove prilike. Ali kod nas?
Koja je emotivna vrijednost rvackog Grammyja kako si vole tepati i laskati seljačkoj i provincijskoj varijanti ionako statističke komercijalizirane varijante američanskog TV showa lokalnih televizničara? Ili Zlatne Arene i inih varijacija na filmskom, literarnom, glazbenom terenu?
Severina je najpoštenija i najkulerskija punkerica od svih njih kad je pred dvadesetak godina zabranila svom izdavaču Dallasu uopće nominiranje za dotičnu nagradu jer ne želi biti u konkurenciji niti na dodir i pipkanje i prtljanje glasačkog tijela koje je sve samo ne profesionalno i kvalitetno. Kompetentnost radio urednika, kuloarskih ljevičarsko desničarskih pripadnika i simpatizera svojih ljudi i lobiranih kvazi profića kakvi čine pravilo a ne iznimku u tuzemnim stručnim žirijima i umjetničkim savjetima, ravna je dizanju noge kad prolaziš pored zida ili automobilske gume. Uz soundtrack momenta „I Wanna Be Your Dog“ i Asheton riffove Stoogesa.
Ili kad je Urban ostavio Porina za najboljeg alternativca jer kako kaže, on s alternativom nema veze, ali ima klinaca koji su to daleko više zaslužili od njega. Ili kad se Charlize Theron u “Funny Or Die” klipiću pred zrcalom sprda sa samom sobom i vježbanjem govora za Oscar parafrazirajući Meryl Streep u beskrajno duhovitoj varijaciji svršavanja pred kipićem.
Ili kad je Brando u peeku glumačke veličine znao odbijati Oscare jer…prava Indijanaca, tako nešto, whatsofuckingever. Ili kad se Saša Antić kao Alejuandro Buendija ne pojavi na dodjeli nagrade uzet svog konja za najbolji rap album godine.
Tada je to umjetnost i tada je to čin zdravog odnosa spram nagradama.
Kome treba afirmacija?
Bazna je psihologija vrlo jednostavna. Ljudi koji nisu nesigurni u svoj kunst nemaju potrebu za afirmacijom u vidu tuđeg mišljenja zamotanog u diplomu i pečatiranog znakom institucije. Ako su dokazani u brojkama ili tek sretni s procesom rada i svog izbora da se bave zanimanjem koje su sami odabrali, bilo kao hobi ili izvor zarade i egzistencijalizma, sretni su samim procesom. Rezultat rada je znak da se kreće na novi, a recepcija istog više ni najmanje ne bi trebala biti njihov problem.
Bila najsuperlativnija, najafirmativnija ili najpljuvačkija. Who d fuck cares?
Nikako shvaćati tu potrebu ljudi za afirmacijom i pljeskom drugih. I materijalizaciju u obliku ikakvih pozlaćenih, kristalnih i inih dizajniranih statua. Što to čini dobroga ili lošega njihovom djelu? Što nagrade potvrđuju? Odličnost? Vrijednost? Kvalitet? Evergreenstvo?
Odakle uopće poniznost nagrađenih prema nagradama i tima koji im ih dodjeljuju?
I općenito, ovisnost o feedbacku u obliku superlativnih ili najnegativnijih osvrta na nečiji više ili manje kreativni rad u bilo kojem segmentu umjetnosti tj kreativnosti i izražavanja. U kojem dijelu se ičije tuđe mišljenje o tvom radu treba reflektirati ako ne postoji bravometar koji će utvrditi kvalitetu ili jačinu pljeska ili dobrosti i odličnosti pa na konto toga procijeniti koliko je čije djelo fakat vrijedno?
Kolika mora biti vlastita nesigurnost da ti treba tapšanje po ramenima ili leđima i klimanje umnih i neumnih drugih koji će lupiti pečat da je ono čime se baviš dobro, pače najbolje?
Nagrade iza kojih stoji umjetnički žiri, izabrani i kakti dokazani odličnici ili glasačko tijelo od par, par stotina ili tisuću statistički prebrojavanih glasova, najčešće su odraz samo kombinacija profesionalnih i apsolutno neprofesionalnih izostanka ikakvih kriterija. Tek statistička varijabla zbrajanja kritičke minimase onih koji su kakti stručni.
Kriteriji su uvijek užasno dvojbeni, osobito u zemljama i tržištima bez stvarne ekonomske osnove. Ako uopće postoje. Jer izostanak kriterija je pravilo a ne iznimka, na žalost.
Ne postoji zdravo ekonomsko tržište
O kakvoj komercijalnih vrijednosti govorimo kad ne postoji zdravo ekonomsko tržište niti platežni ekvivalent nečijeg rada? Zemlja u kojoj se filmovi gledaju u kinima s prosjekom od nekoliko stotina do nekoliko tisuća gledatelja čime vraćaju jedva jednu četrdesetinu financijskog produkcijskog uloga, a kakti prodavani knjiški naslovi broja pet stotina primjeraka – jednostavno nije referentna niti relevantna ni za kakvo obvezujuće mišljenje.
Zemlja u kojoj ne postoji mimo Zagreba povezati desetak stalnijih mjesta za svirke i skockati bar privid turneja, bez gradskih i sponzorskih fešti, nije zemlja u kojoj postoji ljudi pozvanih nagrađivati svoje. Ista je zemlja u kojoj 90 posto pripadnika Umjetničkih savjeta i Stručnih žirija svoju stručnost i profesionalizam dodjeljuju po privatnim, interesnim, daj daš i političkim linijama.
Prva ruka, ocjenjivački žiri domaće glazbene nagrade. Sjedimo i kao vijećamo, likovi se dogovaraju kako će dati nagradu svojima jer su zaslužili i kao nisu dobili već neko vrijeme pa neka im. Navlačenje samo tako. Ustajem i reko fala pusa bok ne da mi se ovo. Neću o imenima, o mrtvima sve najgore :-). Neki su estradnjaci kupovali nagrade. Bilo je lokalnih morskih festivala i kontinentalno tamburaških na kojima se cashiralo za prvu nagradu i glas publike. Hokahej :-). Također provjereno, ali koga briga.
Druga ruka, Zlatna Arena, filmski festival u Puli i još pokoji domaći filmski festival. Sjede prijatelji i prijateljice u žirijima. Odlučuje se na bazi kombinacija: a) ajmo dat svima pomalo, b) ajmo dat ovom, znamo ga, c) ajmo dat ovome moramo dati, blizak je s HDZ-om/SDP-om, trebat će nam, d) varijacije svega pobrojanog i e) ajmo dat ovom jer ćemo od njega dobit natrag do 33% love i nagrade koje smo mu odobrili.
Odlučuje se na bazi lobiranja
Treća ruka, glasači kakti najveće diskografske nagrade PoUrina. Sjede frendovi u diskografskim kućama. Odlučuje se na bazi lobiranja, zaokruživanja kategorija za koje se nije niti čulo za izvođače, a kamoli preslušalo nominirano djelo, već po poznatosti ili drukanju. A ha, njihovo ime znamo i čuli smo da se vrte na radiju, valjda je dobro. A ha, njih treba gurnuti, ipak su oni Croatijini. I tak :-).
Kako u takvom segmentu osjećati ikakav respekt prema nagradama koje su često prečesto odraz svega osim profesionalnosti i zrcaljenja nekih istinskih kvaliteta koje svakako djela moraju imati. Potrefi se ponekad, nema zbora. Koincidira da stvarno opako dobre stvari prispoje s varijantama kipića. Ali u dobrom dijelu dizanja palaca, pogotovo ovdje, daleko su nagrade od pečata na kvalitetu.
Hvala, hvala niste trebali. Jok, trebali ste. Baš ste trebali. Itekako ste trebali.
Ali tuđe mišljenje će imat težinu tek kad iza njega bude stajao šesteroznamenkasti ili sedmeroznamenkasti financijski ekvivalent. Dotad neka pljeska drugima, njima više treba.
I Vama. Održava privid da ste bitni. I zrcalo je sretno. Pravi umjetnici dotad šeću pse. Namig.