U Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Galeriji “Josip Račić” do 28. studenoga traje izložba Aleksandre Popović, pod nazivom “Uzvišeno i suptilno”, na kojoj se prvi put predstavlja zagrebačkoj publici sa 13 recentnih radova u tehnici ulje na platnu.
Ova rođena Zadranka pohađala je studij arhitekture i diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu. Izlagala je u Parizu, New Yorku, Milanu, Beču i Podgorici, a nakon višegodišnjeg boravka u New Yorku, trenutačno živi i radi u Beču i Petrčanima.
Picasso kao presudan faktor za slikanje
O izložbi prvijencu u Zagrebu, svijetu u bojama koje stvara, o svojim uzorima poput Thomasa Endera, Paula Cezannea ili Gerharda Richtera, ali i slikarstvu u regiji i životu u svjetskim metropolama Aleksandra priča s veliki entuzijazmom, ali i naglašava da je izrazito važno regionalne umjetnike i umjetnost što više uključiti na međunarodnu scenu.
Peter Zawrel, autor teksta o izložbi, pišući o vašem radu spominje Thomasa Endera, Paula Cezannea ili Gerharda Richtera kao utjecaje na vaš rad. Zbog kojih ste autora prigrlili slikarstvo kao poziv?
Pablo Picasso je imao presudnu ulogu u mojoj odluci da se posvetim slikarstvu. Energija i kreativnost koji pršte iz njegovog rada ne mogu vas ostaviti ravnodušnim. Osim toga, danas ne postoje pravci u slikarstvu i kada počinjete, pomalo je zbunjujuće. Lakoća s kojom je on prolazio kroz različite faze i pokrete prisutne u njegovom vremenu daje vam slobodu da krenete.
Moja prvobitna ideja o arhitekturi kao velikom univerzumu kojim ću se baviti vremenom je nestala. Osim toga, imam sklonost ka individualnosti i samoći, tako da je ulazak u svijet slikarstva i ‘čistih’ umjetnosti za mene bilo pronalaženje doma
Kako je došlo do vašeg studija arhitekture u Beogradu te kada se ljubav za arhitekturu pretvara u ljubav prema slikarstvu?
Ljubav prema slikarstvu i ljubav prema arhitekturi su dvije odvojene ljubavi. Oduvijek sam bila sklona ‘lijepim’ umjetnostima. Arhitektura je, pak, mnogo kompleksnija. Podrazumijeva kreativnost, inženjerstvo, estetiku, filozofiju… pa je time jedan grupni rad. Vrlo je malo arhitekata koji imaju kontrolu nad cijelim projektom. Najčešće se arhitekti bave samo njegovim fragmentima. Moja prvobitna ideja o arhitekturi kao velikom univerzumu kojim ću se baviti vremenom je nestala. Osim toga, imam sklonost ka individualnosti i samoći, tako da je ulazak u svijet slikarstva i ‘čistih’ umjetnosti za mene bilo pronalaženje doma.
View this post on Instagram
Posljednjih nekoliko godina bavim se temom vode
Otkud vaše zanimanje za motive koji dominiraju vašim slikama i uopće cjelokupni proces inspiracije od ideje do realizacije? Navodite vodu, kamen, planine kao neke od prirodnih elemenata i pojava koje vas privlače u radu…
Priroda je definitivno najveći problem današnjice, bilo zbog toga što je devastiramo, ili zbog toga što se načinom života sve više od nje, pa i nas samih, udaljavamo. Peter Zawrel je u eseju o izložbi rekao: “Priroda može bez nas, ali mi bez nje ne možemo”. Počela sam se baviti motivima prirode iz vrlo banalnih razloga i otkrila koliko je kompleksan i beskrajan svijet oko nas. Vrlo brzo shvatite kako je nemoguće i besmisleno kopirati ga, možete samo učiti od njega. Posljednjih nekoliko godina bavim se temom vode.
Svi i sve je nastalo i ne može bez vode. Voda je bez oblika, mirisa, boje i ako je želite koristiti kao motiv morate se odlučiti za ono za što vas vezuje. Može biti njena površina, refleksija (vaša osobna), energija, uzbuđenje, mir… Mene je privukao život koji se razvija u moru. Jadranskom moru. Moja majka je Dalmatinka, pa sam zahvaljujući njoj, odrastala u blizini mora i imala prilike da ga posmatram i osjetim.
Jadransko more vam veličinom, temperaturom daje primarni osjećaj ugodnosti kada ste u njemu. Ne plaši, iako može iznenaditi i bude zaista opasno. Na neki način vas vraća osnovnim osjećanjima i mislima. Svijet koji se razvija u njemu, kao i stalno kretanje daje osjećaj života. Života od koga se često udaljavamo.
Izlagali ste diljem svijeta – Paris, New York, Milan, Beč – jeste li zadovoljni svojim trenutnim statusom ili postoje li slikarski izazovi kojima još težite, a niste ih realizirali?
Život u gradovima kao što su New York, Pariz… nekim od najvećih, možda najvećim kulturnim centrima današnjice, mislim da je važan umjetniku. U njima stalno, posebno u New Yorku, izviru nova ‘otkrića’ u umjetnosti, ponekad isforsirana, ne iskrena, ali u tim prebogatim gradovima izloženost novim traženjima i idejama koje se miješaju s nevjerojatno bogatim kolekcijama svjetske umjetnosti kroz stoljeća motivira vas na rad i potrebu pronalaženja vlastitog izražaja. To je stalan proces, veličanstven, ali i naporan. Ponekad je lijepo sakriti se u malom selu pored mora i okrenuti se samom sebi.
Civilizacija u kojoj živimo je sve brža i površnija. S druge strane slikarstvo nosi u sebi iskustvo i znanje koje nam je blisko, pa samim tim izaziva potrebu za njim
Percepcija vaših slika – je li to pitanje osjećaja ili znanja? Kako se ljudi određuju prema vašim slikama? Impresije publike često znaju varirati od oduševljenja do nerazumijevanja. Ima li u slikarskim krugovima po vašoj percepciji puno prodavanja magle i lažnjaka pri percepciji nečije kreativnosti i umjetnosti?
Slikarstvo mora u sebi sadržavati znanje i osjećanja. To je stara vještina i pogrešno i nepotrebno je negirati ono kroz što je prošla. Proći kroz to je dug i nimalo lagan proces. Vjerovatno je to jedan od razloga što se sve manje ljudi tome okreće. Civilizacija u kojoj živimo je sve brža i površnija. S druge strane slikarstvo nosi u sebi iskustvo i znanje koje nam je blisko, pa samim tim izaziva potrebu za njim.
Danas ima sve veći broj medija. Svako istraživanje i pronalaženje novih načina da se nešto kaže ili izrazi je dobro samo po sebi. Nažalost, umjetnost je oduvijek bio medij preko koga se moglo manipulirati ili koristiti za ostvarenje nekog cilja. Danas je to često novac, koji se preko umjetnosti lako obrće. Što je umjetnost manje razumljiva, to ju je lakše koristiti.
Naravno, u razvoju umjetnosti postoje procesi i novine i potrebno je neko vrijeme da se shvate i prihvate – a to se često zloupotrebljava. Čini mi se da se moje slike uglavnom sviđaju ljudima, čak i kad ih sasvim ne razumiju. Mislim da ih povezuju s nečim ne samo bliskim, nego i prisutnim u njima samima.
View this post on Instagram
Korona je utjecala na brojnost i kvalitetu izložbi
Možete li živjeti samo od svog slikarskog rada ili je potrebno dodatno zanimanje za zatvaranje životne konstrukcije?
U početku mi je doista trebalo dodatno zanimanje za zatvaranje životne konstrukcije. Dug je proces ulaganja dok dođete do proizvoda koji ima smisla. To je problem kod mnogih mojih kolega, mnogi zbog toga odustanu. Danas se ljudi zanimaju i žele kupiti, ali ja imam osobni problem s prodajom vlastitog djela.
Kakva je situacija na suvremenoj slikarskoj sceni u regiji i u svijetu? Je li pandemija na bilo koji način utjecala na brojnost izložbi i kupnju slika po galerijama?
Uvijek su bili centri ili centar koji privlači i u kome se i oko koga se sve vrti. Mi smo na periferiji. Bilo bi dobro regionalne umjetnike i umjetnost više uključiti na međunarodnu scenu. To iziskuje pomoć i davanje države. Ali je važno. Ne samo zato što je ljudima potrebna umjetnost, nego se i kroz nju uključujemo kulturološki i na sve načine u tokove međunarodne scene.
Korona je utjecala na brojnost i kvalitetu izložbi. Posjećenost je manja, ponegde je i potpuno stala. Što se prodaje tiče, prijatelji koji rade ili su vlasnici nekih od važnijih galerija kažu mi da prodaja ide normalno, čak i više nego što je uobičajeno, ali riječ je o etabliranim umjetnicima.