ROBERT PLANT & ALISON KRAUSS
Raise The Roof
Warner – Dancing Bear
*****
Kakva se to družina našla u studiju! Robert Palmer i Alison Krauss na svojoj drugoj kolaboraciji – prva je, podsjetimo, bila na sjajnom ‘Raising Sand’ iz 2007. – ponovo su za producenta izabrali T-Bonea Burnetta a on, očekivano, u studio doveo ekipu snova: gitariste Billa Frisella, Marca Ribota, Davida Hidalga, Buddyja Millera i samog T-Bonea, baasiste Dennisa Croucha, bubnjara Jaya Bellerosea te ništa manje za album snačajne ‘goste’ poput pedal steel gitariste Russella Phala, Viktora Kraussa, Jeffa Taylora…
Album koji je jednostavno osuđen na uspjeh
Doda li se tome i sjajan izbor pomalo opskurnih skladbi iz bogatog kataloga vječne americane te, dakako čarobni glasovi velike trubadurke bluegrassa Alison Krauss i Planta, ispada da je ‘Raise The Roof’ bio jednostavno osuđen na uspjeh.
Transatlantska suradnja je naime donijela meko srastanje (Plantu tako milog) britanskog folka iz zvjezdanih dana šezdesetih – skladbe Anne Briggs ‘Go Your Way’ znane u izvedbi Sandy Denny, a sada odrađene kao upečatljiv duet te Berta Janscha ‘It Don’t Bother Me’ – vječne zelenjave Everly Brothersa (‘The Price Of Love’), sfumatoznog broja ‘Trouble With My Lover’ velikana zvukovnice New Orleansa Allena Toussainta obdarene fascinantnom Ribotovom bariton gitarom i fluidne country laganice Merlea Haggarda (‘Going Where The Lonely Go’).
Isto vrijedi i za logična srastanja južnjačkog soula Bobbyja Moorea & the Rhythm Aces ‘Searching For My Baby’ i njegovog maznog groovea s rasnoim bluesom Delte ‘Last Kind Words’ u fantastičnom dvoglasu te – na samom uvodu u album – vrhunski posvojenog Calexicovog bisera ‘Quatro (World Drifts In)’.
‘Best of’ složenac
Posebno pažnju zavrijedio je jedini autorski broj na albumu: ‘High And Lonesome’ koju potpisuju Plant i Burnette. S melotronom Viktora Kraussa, Ribotovom i Burnetteovom gitarom te pedal steelom Russella Pahla, skladba je reprezentativan komad Planta u najboljem izdanju. S vokalom i dalje sposobnim za iskaz emocionalne drame na koju smo – ovog puta bez vratolomnih visina – navikli kod Zeppelina.
Svakako je riječ o skladbi koju se mora upisati u svaki budući Plantov ‘best of’ složenac. Osobni favoriti na albumu gdje su svi brojevi jedan drugome do uha je i ‘Can’t Let Go’ Lucinde Williams s albuma ‘Car Wheels On Gravel Road’ koja je s višeglasjem, rokabiličnim kontrabasom i Frisellovim gitarskim akcentima čak nadmašila izvornik.
Isto vrijedi i za zaključnu ‘Somebody Was Watching Over Me’ u kojoj se kao pozadinski vokal pridružila i Lucinda Williams a svoj značajan obol uz čak tri gitarista (T Bone, Ribot i Hidalgo) s klavirom dao Jeff Taylor. Veliki finale velikog albuma.