NEIL YOUNG & CRAZY HORSE
Barn
Reprise
****
Stari “Shaky” se još ne da. Dapače. Osim što uredno cijedi sjajne snimke iz arhive (sa zgodicima iz sedamdesetih) i dalje uredno piše i snima nove skladbe. Ne libeći se tijekom posljednja dva desetljeća ni radikalnih eksperimentiranja s tehnologijama (“A Letter Home” koji je snimljen u starom Voice-O-Graphu, kabini koja je omogućavala da se izravno snimi pjesma na vinil) ili poigravanja sa zvukom (kao na “Le Noise” albumu kojeg je sam s gitarom snimio u produkciji Daniela Lanoisa).
Tu je i niska projekata na kojima grmi i praši s Crazy Horseom ili pak nježno trubadurski uskače u country-folk “Harvesta”. Dakako, uz povremene angažirane albume s nedvosmislenim kritičkim porukama o zloporabi GMO-a i gramzivosti velikih korporacija (“Monsanto Years”), ekologiji (“Earth”), neuralgičnim američkim (ali i globalnim temama) poput terorizma i ksenofobije (“Peace Trails”), Bushovoj politici usred rata u Iraku (protestni album “Living With War”), američkim predsjedničkim izborima 2016. (“Vistor”)…
Parangall: The Gentleman, Hide & Seek – Naklon za fascinantan album
Album snimljen u preuređenom štaglju
Friški album “Barn” je – kako mu sam naslov govori – snimljen u preuređenom štaglju pretvorenom u studio na Youngovom imanju u kojem je zajedno s Crazy Horseom (u kojemu se Ralphu Molini i Billyju Talbotu priključio i Nils Lofgren) nastao album lišen velikih tema i akcijašenja. Zamišljen je i odrađen kao pomirba obje strane Youngove autorske i izvođačke persone.
U brojevima poput “Song Of The Seasons” uz usnu harmoniku, akustičnu gitaru i harmoniku nudi nježnu temu koja kao da je kao da je nastala na sessionu za “Harvest Moon”, a u temama poput “Heading West” – obdarenoj odličnim riffom – prži uz Crazy Horse poput napaljenog mladca iz garaže.
Ako je htio podsjetiti što su njegovi korijeni i nadahnuća Young je po tko zna koji put lijepo pokazao i u sjajnoj “Change Ain’t Never Gonna” – lijenom blues-rocku na tragu Dylana, country-rock skladbi “Shape Of You” (također na stazi Dylana i The Banda), u zaključnoj laganici s lomnim falsetom “Don’t Forget Love” (koja kao i prethodni broj ima zgodan začin bar-room klavira ) ili još jednoj pržilici “Human Race” s upečatljivom Youngovom gitarom koja kao da se ukazala s “Welda” i garažnim štihom.
Lišen produkcijske cifranosti, snimljen očito “na dah” kao organski album, “Barn” možda nije u rangu “Psychedelic Pill” ili “Colorada”, no za njima ne zaostaje mnogo. Najkraće rečeno, još jedan više nego solidan album Neila Younga koji mora zadovoljiti sve stare fanove.