THE GENTLEMAN
Hide & Seek
Intek Music
*****
Neka vas uvodna ‘Body & Soul’ ne iznenadi jer The Gentleman (iliti Marko Lucijan Hraščanec) kojeg ste upoznali na prvijencu i dalje je tu.
Skladba koja otvara album doduše nije komad indie songwritinga već rasni – i to zamamani – komad R&B/soul stilizacija s puhačima na tragu južnjačkog soula šezdesetih ili, ako baš hoćete, aranžmana koji su krasili i Staxovu produkciju i zgoditke Any Winehouse.
Emocije koje se cijede iz svake odsvirane i otpjevane note
“You Always Came In Flowers” je korak ka posve drugačijim glazbenim prostorima. U susret Cohenu na kojeg (s primislima na “Suzanne”) vuče i vokal i nježna filigranska akustična gitara (Filip Pavić?) te podebljanja pozadinskim vokalom i klavijaturama koje atmosferskoj baladi daju jasan pečat ‘cohenovštine’. Koju, naravno, nije lako ni imitirati ni posvajati osim ako niste autor i izvođač od formata.
“The Way You Love The Most” novi je preskok žanrovske ograde. Sjajna klavirska after hours jazzy balada (aranžman je potpisala Lana Janjanin) s čudesnim gudačima kao da je stigla iz Sinatrine galaksije uz fascinantnu croonersku izvedbu dostojnu Harryja Connicka Jr. Uz emocije koje se cijede iz svake odsvirane i otpjevane note.
Kao i u “Loneliness” s melankoličnim klavirom, gudačima i šaputavim vokalom u temi koja raste prema očaravajućem refrenu koji skladbi – kakvu ne bi bilo teško zamisliti i u izvedbi Scotta Walkera s njegove ‘četvorke’ ili pak samog Brela – daje karakter i bliske rođakinje Arsenovih velikih brojeva poput “Moderato Cantabile” ili filmskih tema. I ona u sjajnom aranžmanu Lane Janjanin.
Žanrovsko šarenilo albuma
Da The Gentleman s nepodnošljivom lakoćom posvaja najrazličitije žanrove pokazuje i besprijekorna “Golden Ma’m” kao križanac gypsy swinga i vremešnog hita Mary Hopkins “Those Were The Days”. “Utopian Dream” je novo čudo ozračeno pustinjskom americanom a la Calexico, odličnim vokalom koji nadahnuće sad ima u Nick Caveu, a “Hide & Seek” nova ‘cohenovska’ dramatična tema s raskošnom zvučnom slikom. Zaključna “Purple Street” s dominantnom električnom gitarom koja potvrđuje staru maksimu ‘manje je više’ ambijentalni je iliti atmosferski rasplinut komad kakav bi bez sumnje prigrlio i Ry Cooder za neku od svojih filmskih tema.
Žanrovsko šarenilo albuma nije traženje i nabadanje nekoga tko traži vlastiti stil i iskaz već duboko emocionalno proživljeno i glazbenički promišljeno traženje ‘ambalaže’ koja – pozivanjem na sve facete svoje slojevite muzičke osobnosti – najbolje odgovara željenim emocijama osebujnih glazbenih priča. I na ovom albumu ispričanih sjajno! Stoga The Gentlemanu od mene đentlemenski naklon i šešir dolje.