Devetnaesetog veljače prošle godine prestalo se iščekivati nove koncerte i pjesme Đorđa Balaševića. Našeg, njihovog, nečijeg, svačijeg, tuđeg Đoleta. Preselio je Balašević, odveo svoj ‘cirkus’ na neku drugu adresu. Izgubilo se tim odlaskom puno više od života jednog toplog Lale kojeg smo upoznavali preko njegovih pjesama i likova čije nam je živote ispričao pjevajući.
Od Vase Ladačkog, Katrin i Nekih novih klinaca iz vremena Ranog Mraza, preko Lepe protine kći i Svirajte mi, jesen stiže dunjo moja do Ne lomite mi bagrenje kao vrhunaca ljubavne poetike bivše Juge, ali i svih onih nekoliko desetaka nečijih najmilijih pjesama koje su se vrtile u ringišpilu njegova zanata, Balašević je bio uz nas uvijek i oduvijek.
Kako su lijepo i simbolično kroničari primijetili, smrću Đorđa Balaševića nestala je posljednja ljudska spona koja je svojim nevidljivim rukama okupljala plemena, narode i narodnosti ovih prostora i teritorija.
View this post on Instagram
Zapravo, sve je bilo jasno onog trena kad je pročitana vijest. Nostalgičari s dugim rokom trajanja su je usporedili s trenutkom po kojem se dijelilo nekad i sad. Svi su znali gdje su bili kad su čuli da je umro Tito 4. svibnja 1980. godine. A baš kao Tita i Đoleta su smatrali jednako bitnim i ‘iznadnacionalnim’. Nije ga se moglo negirati ni prešutjeti. Samo mu priznati vječnost. Svi znaju kako su se osjećali ‘dvajsprve’ kad je pukla vijest.
Tuđe živote, koji su nam postali bliski i dobro poznati, ispričao je pjevajući
Nemoguće je bilo (i ostalo!) da Đoleta više nema. Svašta se nelijepog od tog nemogućeg dogodilo. U nedostatku boljih riječi, trebalo bi znati kad je vrijeme za šutjeti, ali rijetki su sposobni.
Otkako je otišao Đole, njegova obitelj vodi pravnu bitku kako bi zaštitila pravo na ime, prezime, rad i stvaralaštvo velikog kantautora. Sve s ciljem kako razni nemušti tribute i cover bendovi ne bi dodatno lešinarili nad nekim od najljepših pjesama ovih prostora i naplaćivali svoje nastupe nekritičnim nostalgičarima kojima je super slušati C liga covere “nenormalnih” balaševićevaca i sličnih. Na godišnjicu smrti ta borba još traje.
View this post on Instagram
Ako već žele svirati Đoletove stvari, valjalo bi mimo klasičnih autorskih prava iskeširati dozvole na konto nasljednika i zastupnika kantautora, pa da se vidi tko je tu jer stvarno voli njegove pjesme, a tko bi prste u pekmez na račun tuđeg rada. Nevjerojatno je kako postoje neki koji obitelji zamjeraju što ne dozvoljava da tkogod se sjeti može brljati po Balaševićevim klasicima. I dijele se na Đotove, vojsku fanova koja zna što (je) znači(la) svaka nova Đoletova pjesma i na one koji misle da imaju pravo. Slow motion i neka ustraju stvarni Đotovi koji su razumjeli i naučili poštivati autora s velikim A.
Đole nam je pjevao o našim slomljenim i sačuvanim ljubavima
Balaševiću ne pakovati. Razumijem kome ne paše njegov patos, ali igranje rimama je silno podcjenjena vještina, osobito kad ih kombiniraš s takvom lakoćom s kojoj je to čini Balašević. Imao je čovjek mot i tu lalačku neposrednost. Znao je plasirati tako nježno, razumljivo, toplo, jednostavno. Crtao je skice riječima, viđao si mu likove. Grlili su te, onako toplo i prisno.
Zatekao sam se u životu na njegovih 4, 5 koncerata. I ježilo je svaki puta na nekoliko mjesta. Gledati ljude i profile kako mu jedu s dlana i njega kako šmira između pjesama, sve se nešto spušta među ljude, a oni ga grle kao svojeg. Jer im pjeva o njihovim slomljenim i sačuvanim ljubavima. O ovim prostorima. Za razliku od masovki Thompsona, Severina i raznih pridošlih trap folk trendsetera, masovke Đoleta drže neke ljudske kvalitete, humane vrijednosti i prekrasne pjesme. Ima i “Ne lomite mi bagrenje”, po skromnom osjećaju potpisnika ovih redaka, jedna od najljepših balada u povijesti ovih prostora. Lirski. Melodijski. Atmosferski. Aranžerski. Likovno. Svakako.
View this post on Instagram
Kao i sve u društvu nakon odlaska, raspolovilo se. Jedni će u smjeru poštivanja njegove riječi i njegovih želja. Drugi će morati biti u pravu. Đole bi slegnuo ramenima i ispričao neki aforizam o objema stranama. Jedni bi se smijali jer su razumjeli, drugi bi se smijali jer se prvi smiju. Netko shvati, netko plati.
Postoje pjesme kojima ne možeš oduzeti ni ljubav ni stih… Doklem si živ.
Ne možeš i ne smiješ maknuti srce kad glazbu radiš slijeva pluća. I kad je pišeš kao čovjek. I kad imaš te riječi. Možeš mu zamjerati, možeš ga ne shvaćati. I biti u prvom redu kad mu se počne brojati. Cinični, sarkastični, sebični i hiperpametni pribavljati patetiku, traperice, patos i pozu. Pljuvati, podcjenjivati, gaziti je najlakše. To dobro znamo svi kojima su mijenjali pelene ‘devedesprve’ i kojima su se slike rata usijecale u djetinjstva.
Povijest mržnje je kudikamo lakša, no povijest ljubavi je vrijeme u kojem se moralo ispisati pjesmarica poput Đoletove. Radi ravnoteže. Red je red. Polako komšije. Ne može samo da se uđe, da se ruši tuđe, lepo sam im rekao. Ima nešto i u momentu kad daš toplini prostor za pjesme velike snage. S klavirom, njegovim storytellingom i tamburom. Tamo negdje neka seže obzor “Bezdana”, pjesme kojoj ne možeš oduzeti ni ljubav ni stih. Doklem si živ.
View this post on Instagram
Ja bih samo volio da se i oni makar na moment osjete živima. Onako kako su se osjećali svi oni koji su zasipali Đoleta lutkama bijelih zečeva na koncertima. Koji su plakali, voljeli se, rastavljali i mirili se. I kojima je on govorio nešto bitno o njihovim životima. I koji su se odlučili vezati uz ljubav prije nego odigraju onu gorespomenutu crticu između brojaka svog rođenja i odlaska.