Gotovo je.
Ne znam koliko shvaćate da za desetak, dvadesetak godina top, prestaje postojati cijelo jedno doba. Uskoro će umrijet Iggy Pop, Bob Dylan, Keef Richards nisu ni Jagger, McCartney daleko, a ni Boss ni AC/DC. I kad oni odu, gotovo je. Kao što je počelo nestajanjem Lemmyja iz Motorheada, Bowieja, Lou Reeda, te ekipe. Stara škola odumiranja će propustiti mjesto biologiji i činjenici da 21. stoljeće ne mari više za spomenute ikone na oldschoolerski način.
Promijenilo se sve i smrću tih ikona rokenrola prestat će jedno kulturološki važno razdoblje koje je odredilo generacije i generacije rođene prošlog stoljeća. Nema više. Neki novi klinci ne jebu živu silu ni idolopoklonstvo na taj način i boli ih k…c i neka je tako. Ali od 2.0 generacija i interneta dogodio se tektonski pomak ne samo u sisanju pop kulture nego i ljudskim odnosima. Pričajući s jednim od najfrendova, riječkim glazbenikom, on kaže kako je Kurt Cobain zapravo bio zadnja glazbena ikona koja je pokretala neku kritičnu masu mulaca na način dvajstoljetnog idolopoklonstva. I jest. I nešto sitnije Amy Winehouse. Oboje su dobili privjeske Weltschmertza, depre, autodestrukcije.
Klinci više nemaju the likove
Danas nema više mitova nema idola ne na taj način. Billie Eilish je ipak iz nekih drugih ladica spotlighta. Nit’ treba biti. Ali klinci više nemaju the likove, preskočite me pliz s Jutjuberima. Ovi gore su davali sadržaj, kreirali nešto što će teže potpasti pod kretenluk. Nema nostalgije ni kukanja – to nikako, budućnost je uzbudljiva i fora. I jedva čekam vidjeti i čuti u što se glazba idućih 30-ak godina pretvara, ali gotovo je. Uskoro je gotovo ono što ste zvali glazbom koja vam govori nešto o vašim životima. Konec. Ende. Kraj.
Kao što je 21. stoljeće ubilo snažnu, glasnu, važnu glazbu. Dugo, dugo, dugo, predugo nema glazbenog praska, pokreta, drmanja, da se globus strese. Sve neka metiljanja i ništa. Od 21. stoljeća ne postoji relevantna i referentna glazba koja cilja sistem, koja ugrožava prozvane, koja pokreće mikrorevolucije i koja vam govori napose nešto o vašim životima. Mazila vas ili potpirivala buntovnika u vama. U svijetu naravno, a kod nas pogotovo. Zagrmio je El Bahattee s Amenom i nestao, Edo Maajka između potrebe za smirajom, iskusvom i feelgoodom u svom storytellerskom geniju ponekad štrcne u smjeru u kojem je nekoć prozivao Vladu. Jedini je Damir Avdić ostao grmit u svojim specijaliziranim mikronišama.
Već 20/25 godina ničega. Tišine.
Nekad je sve išlo u cikličkim krugovima svakih desetak godina neki bunt neki pokret neka glazba sa sirenama, neka mala glazbena revolucija. Punk je razdrmao ustaljeno temeljno drkanje stadionskog rocka i vratio stvari u garažu od Ramonesa do The Clasha (1976 – 1979), pa je rap postao buntovna glazba da bi Public Enemy nastavili bit opasni (1988. – 1992.), pa se dogodio prasak Seattlea i nezavisne scene pa su za Nirvanom, Pearl Jamom, Soundgardenom, Mudhoneyem, Alice In Chains, Rage Against The Machine gruvali i gomila bendova se složila za njima od Pixiesa, Sonic Youtha, Nomeansno, Jesus Lizarda etc (1991 – 1995), pa su se raspali RATM (2000.) i otada muk. Tajac. Nula. Ništa više važno.
Tu i tamo su zagrmjeli Cave preko Grinderman, At The Drive In, ali bazno već skoro 20/25 godina ničega. Tišine. Otkad je umro Lemmy nestalo grmljavine. Ima Daughters. Ima Sleaford Mods. Ima Run The Jewels. Ima Arcade Fire i Kendrick Lamar svaki u svojim povremenim bljeskovima vrhunske kvalitete i žanrovskih ladica od alter rocka do rapa. Ali ima premalo. Ima smartphoneovi i 21. stoljeće. Kad ne voliš metiljave pling plong bendove i likove s bradama i kariranim košuljama koji pjevaju i ciče emo na foru Thoma Yorkea. I tetovirane po facama repere. I prastare metalce koji još uvijek drkaju na Iron Maiden, Metallicu i čekaju Gunse i AC/DC da im se vrate. Taj bezmudni postmodernizam. Taj emo. To 21. stoljeće. Dosada živa.
Mjescima je IDLES na INmusic Festivalu slamka spasa
I onda da se u moru ničega ne prepustiš letargiji i jadikovkama već mjesecima se držiš za slamku spasa uz vijest da su britanski post punkeri i glasni destructo rockeri IDLES potvrđeni ljetos na INmusic Festivalu 2022. Dapače da ga otvaraju. Prvi dan odmah maljem u facu. Najbitniji glasni rock bend ne samo britanske scene 21. stoljeća. Legitimni nasljednici socio rocka The Clasha.
Bend u autorskom zenitu, primeu, kreativnoj oslobođenoj energiji mikro nuklearne bombe nastupa uživo par metara od vas. Kao što niste bili ni u planu ili prebalavi da bi lovili Strummera, Jonesa i ostatak The Clash ekipe dok su od 1976. do 1981. implodirali kao najbitnija bomba britanske, ali i svjetske punk scene, tako danas u sklopu svoje svjetske festivalske i klupsko dvoranske turneje imate čast i privilegij loviti vrlo sličan glazbeni mehanizam uz promociju posljednjeg albuma “Crawler” (studeni 2021.) i pretposljednjeg “Ultra Mono” (jesen 2020.).
The Clash i IDLES su jednako bjegunci od dosade rock and rolla. Strummer i ekipa su nerijetko cupkali u reggae, dub ritmikama dok su IDLES odlučili apsolutno redefinirati zvukovlje klasičnog rock and roll benda i sasjeći u korijenima dosadu i stereotipe gitarističkih frazera. Na svakom od svoja dosadašnja četiri studijska albuma promuklo grlo nepjevača Joea Talbota, gitarista Bowena i Kiernana, ritam sekcije Adama i Johna proizvode vrlo teško uhvatljiv ali brutalno moćan i energičan zvuk na bazi post punkerskih premisa.
Njihova uzbudljivost izvire upravo iz činjenice da su van stereotipa i kategorizacija uspjeli od bristolskih podruma 2009. do Partizan Recordsa s debijem “Brutalism2 i hvaljenim sljednikom “Joy As An Act Of Resistance” postati bend s najvjernijom fan bazom koja ih prati ne samo zbog glazbenoga, nego i humanog, ljudskog segmenta.
IDLES su pokorili sve na emotivnom planu
Strast, silna energija, socijalno orijentirani društveni angažman, samo su neke od dodirnih točaka zbog kojih biste mogli razumjeti riđeg mulca koji opet ima 17 godina i koji ne može izbrojiti dane do susreta s bendom koji mu je spasio život i vratio vjeru u glazbu. Na isti način kako su to činili Beastie Boys, RATM, At The Drive In ili The Jesus Lizard kao moguće najbitniji bendovi života, ako je do srca potpisnika teksta i izbora ritmike koja je mijenjala sve te neke adrenalinske sustave zbog kojih vam je glazba uz film i literaturu bila treći roditelj.
IDLES su pokorili sve što se na emotivnom planu može pokoriti onog trena kad izlaze na pozornicu i u cancel culture, ideološki uškopljenom i politički korektnom 21. stoljeću grunu uz taktove stvari “Colossus” i stihove poput “I’m like Stone Cold Steve Austin, I put homophobes in coffins/I’m on my best behavior, Like Jesus Christ our savior…” spašavaju ideju o zadnjem čavlu u lijes rokenrola.
Oni su oni od kojih ne odustaneš
Na stranu svi prekrasni ingeniozni Nick Caveovi, Radioheadi, Springsteeni, R.E.M.-ovi, Pearl Jamovi, mase izvođača kojima moraš pristati da su stihom i melodijama činili važan dio tvog emotivnog svemira. Isto kao i deseci drugih bliskih, više ili manje poznatih izvođača ili one hit wondera.
Ali likovi koji ne mare za mišljenje antihumanista, skeptika, sarkastika, ironičara i inih online new age nakupina koji u jednom od najvećih svojih hitova, pro imigrantskoj stvari posvećenoj svom friendu Dannyju Nedelku, grunu stihove: “Fear leads to panic, panic leads to pain, Pain leads to anger, anger leads to hate…” u mom su malom svijetu postali braća po oružju. Ljubavi. Novi The Clash. Oni zbog kojih ne odustaneš i ta ti se tvrdoglava upornost vrati u galonima dobre volje. I ljubavi. Ljubavi.