Tangerine Dream, jedna od dugovječnih i veoma utjecajnih grupa elektroničke glazbe koja je utjecala na kasnije brojne ogranke “elektronike” od ambijentalne do techna, tranca, new agea, ali i na prog-rock sedamdesetih i filmsku glazbu, karijeru su započeli još koncem šezdesetih kao psihodelični / krautrock bend.
Na tragu tadašnjeg prog-rocka Pink Floyda i krautrocka Amon Düüla
Grupu je dolaskom u Berlin na studij osnovao Edgar Froese trajno fasciniran novim mogućnostima tehnologije te dadaizmom i nadrealizmom. Njegove modifikacije klavijatura i sklonost ka kolažiranju snimaka sa različitih vrpci i loopovima bili su zabilježeni na ranim albumima poput prvijenca “Electronic Meditation” (1970.), “Alpha Centauri” (1971.) i dvostrukog “Zeit” koji je s pridošlim Peterom Baumannom objavljen 1972. godine. S postavom u kojoj su bili Edgar Froese i Conrad Schnitzler (a na prvijencu i Klaus Schulze) bili su na tragu tadašnjeg prog-rocka Pink Floyda i krautrocka Amon Düüla s kombinacijom rocka i eksperimentalnih avangardnih utjecaja.
No, postupno – od “Alpha Centauri” nadalje – uz sve naglašeniju upotrebu sintesajzera stvaraju osebujnu inačicu snolikog “space rocka”. Ili, preciznije njemačku inačicu “kozmičke glazbe” iliti “kosmische musika”. Posebno izražene na dvostrukom “TD” s pretapanjem tema po obrascima klasične glazbe i naglašenoj prisutnosti Moog sintesajzera.
Album ‘Phaedra’ nije dao ime ambijentalnoj glazbi, ali joj je dao pravi sadržaj
Album “Atem” objavljen u ožujku 1973. imao je naglašeniju melodioznost (uz sve veću uporabu Froeserovog melotrona) koja je dala veću “protočnost” brojevima rasplinute “kozmičke glazbe” dok je u dijelu “agresivnijih” skladbi i dalje bilo tragova prog/art rocka prethodnika. No, bio je to pravi album tranzicije koji je donio ugovor s Virginom na čijoj etiketi 20. veljače 1974. izlazi prijelomni album “Phaedra”.
Ne samo zbog izlaska Tangerine Dreama na globalnu “rock” scenu i uspona na rang liste nego najviše zbog korištenja sekvencera koji će dati ključni biljeg sljedećim albumima iz “klasične faze” djelovanja u okrilju Virgina. Album “Phaedra” nije (kako tvrdi Manish Agarwal u zborniku “1001 Albums You Must Hear Before You Die”) dao ime ambijentalnoj glazbi, ali joj je dao pravi sadržaj.
Uz obilatu uporabu Mooga i sekvencera Tangerine Dream su – posebice u petnaestominutnom naslovnom broju sročnom kao elektronička simfonija – stvorili do tada nepoznatu zvučnu tapiseriju s melodioznim prepletima Mooga i melotrona “garniranim” neočekivanim umetcima gugutavih efekata i “kozmičke buke” te s pulsirajućim basom (koji im postaje svojevrstan zaštitni znak iz tih godina).
Ključni album
Još jedan upečatljiv (čitaj: ključni) broj albuma bila je “Mysterious Semblance At The Strand Of Nightmares” s gotovo opipljivom atmosferom oceanskih ili svemirskih prostranstava uz zgodan dodatak dionica na tragu zvuka helikopterskih doleta te dramatičnih pasaža. “Movements Of A Visionary” je, pak, bio broj s neobičnim eksperimentalnim dionicama slaganim uz melodiozne “kozmičke” etape.
Sve odlike i inovacije s “Phaedre” temeljito su razrađeni na sljedećim albumima objavljenim na etiketi Virgina u vrijeme najkreativnije i najuspješnije etape u dugovječnoj karijeri Tangerine Dreama. Bili su to “Rybicon” iz 1975. – s dva dugačka broja koji su još više ušli u elektroniku te godinu kasniji “Stratosfear” na kojem su korištena i akustična i elektronička glazbala, “Cyclon” koji je 1978. uveo vokale i tekstove u do tada gotovo isključivo instrumentalni opus te “Force Majeure” iz 1979. s naglašenim elementima prog-rocka.
Uspješan niz su nastavili i u osamdesetima, no sve više se okrećući glazbi za filmove i televizijske serije.