Max Yasgur, blagopočivajući farmer iz White Lakea u saveznoj državi New York, glavni je krivac za sve. Jer da nije iznajmio šestotinjak jutara svojeg imanja u blizini Bethela poduzetnoj četvorici mlađahnih promotora, najveći “rock festival svih vremena”, mitizirana kaljuža u kojoj je ispiljen Woodstock Nation, jedan od trajnih i – očito je – do danas nepotrošenih simbola hipijevštine, ostao bi samo “zanimljiva ideja”.
Vikend ‘glazbe, dobrih vibracija i utopijske nade’
No, Woodstock, legendarno događanje hipijevskog naroda od 15. do 18. kolovoza 1969., nije samo trajna činjenica upisana i u najpovršnije preglede rock and rolla nego fakat koji, unatoč različitim čitanjima, pedesetak godina kasnije jednako titra emocionalne žice i zadrtih nostalgičara i klinaca koji tek otkrivaju “otajstvo rock and rolla”.
Zapravo, ispod prvog sloja mita o Naciji Woodstocka stoji prilično jednostavna faktografija. U zacijelo najjezgrovitijem prikazu povijesnog događanja na Yasgurovoj farmi iz pera Johna Morthlanda (u Rolling Stoneovoj “Ilustriranoj povijesti R’n’R”) zapisano je da je trodnevni “Woodstock Music and Art Fair”, unatoč katastrofalnoj organizaciji, upadu par stotina tisuća “hodočasnika” bez ulaznica, nestašici pitke vode i hrane, diluvijalnom blatu i monsunskoj kiši koja je plavila ionako improvizirana hranilišta, garderobe, nužnike… ipak bio doista vikend “glazbe, dobrih vibracija i utopijske nade da se može promijeniti svijet”.
Naravno, da su trava, acid trip i alkoholna sumaglica bili jednako očekivani nusproizvod kalifornijskog pohoda na Istok, no festival je prošao gotovo bez incidenata. Promovirajući, kako je to zapisao David Rubel, ideju „posvete zajedništvu“ i utopijskom zanosu bratstva i solidarnosti.
Spomenik svemu što je valjalo
Činjenica da se san rasplinuo samo koji mjesec kasnije u košmaru nasilja Altamonta, korporacijskom cijeđenju profita i fizičko upokojenje mitskih protagonista cool acid testa, (smrt Hendrixa, Joplinove, Pigpena, Mame Cass, Ala Wilsona…) nije umanjila važnost Woodstocka. Dapače, Woodstock je zaista bio medijski fokusiran (Oscarom nagrađen film, bestselerski trostruki album…) simbol hipijevštine i, što je zgodno primijetio jedan duhoviti cinik, “spomenik svemu što je valjalo u pokretu (hlače zvoncare, cvjetni deseni, sloboda, razvrat)”… No, prije i poslije svega on je bio više od festivala, više od rutiniranog koncerta i više od samoposvete generacije uvjerene u djelatnost doktrine “make love, not war”.
Zašto? Ponajviše zbog slučaja koji je, kako to obično biva, umjesto umišljaja odgovoran i za pravo vrijeme i pravo mjesto. Ipak, samo budale mogu preskočiti i očitu činjenicu da je naknadno čitanje Woodstocka ogrnuto mitskim omotačem i nostalgijom, festivalu dalo značaj trajnožareće ikone rocka i njegove supkulture. Woodstock je jednostavno postao točka u koju se projiciralo sve ono što je, uz mnogo manju ili nikakvu medijsku pažnju, prethodilo razvikanom vikendu na Yosgurovoj farmi.
Dakako da su neki od nastupa američkih i britanskih rock glazbenika ostali zapamćeni kao vrhunac njihove karijere ili, jednostavno, kao izuzetan koncert no godinu dana raniji Monterey Pop Festival (usporedba i tona i slike to najbolje pokazuje) s tadašnjim fascinantnim nastupima Otisa Reddinga, Hendrixa, Jefferson Airplane, Janis Joplin ili sjajnih Mamas and Papas, ipak je bio koncertno superiorniji Woodstocku.
Mit o Woodstocku pojeo je vlastitu faktografiju
Potom, za kuhanje supkulturne čorbe hipijevštine i undergrounda, mnogo su značajniji San Francisco i događanja u Filmoreu ili pak u četvrti Haight-Ashbury… nego li sam Woodstock. Ako ćemo pravo, iako dobrim dijelom zamišljen kao invazija kalifornijskih perjanika na Istočnu obalu, Woodstock festival je prilično šugavo predstavio ključne protagoniste uzavrele scene San Francisca. Grateful Dead su svojim nastupom “prdnuli u vjetar”, nastup Janis Joplin je više nego skromno zabilježen samo na filmu, Jefferson Airplane su bili ispod svojih visokih standarda – a posebice nastupa na Monterey Pop festivalu – dok je Joni Mitchell s popisa izvođača otpala u zadnji čas… Ipak.
Ni u vrijeme obljetničkih woodstockovskih repriza kao ni decenijama unatrag nije presudno tko jest ili nije nastupio na pozornici festivala. Mit o Woodstocku – kao svaka legenda – pojeo je vlastitu faktografiju, a medijska nadgradnja, kao nekoć usmena predaja, odredila je pravila prosudbe. Joni Mitchell i njezina himnička posveta Woodstocku (skladbu “Woodstock” objavila je 1970. godine) stoga i danas i jučer bolje kotiraju u pojmovniku Nacije Woodstocka nego li, recimo, Creedence Clearwater Revival koji su, prema tvrdnjama mnogih, na sceni Woodstocka odradili jedan od svojih najboljih koncerata.
No, CCR nema ni na filmu ni na koncertnom albumu (snimka se na CD-u pojavila tek pedeset godina kasnije!), niti u šarenom medijski napuhanom balonu woodstockovskog mita kao, uostalom, ni cijele liste više ili manje uspješnih woodstockovaca: The Banda, Johnnyja Wintera, Keefa Hartleya, Blood Sweat and Tears, Incredible String Banda… Možda upravo u tome i jest ključna razlika (značaj?) Woodstocka i svih prethodnih i kasnijih open air festivala. Woodstock je, naime, odmah nakon festivala prestao biti puki nastup više ili manje uspješnih izvođača ili skup polumilijunske mase s dobrim hipijevskim vibracijama te postao mit. Točnije i simbol bolje prošlosti rocka i jedno od onih općih mjesta na koje se projiciraju svi nostalgični stereotipi “good-old-times” filozofije.
Već u medijima koji su obilato pokrili dvadesetu obljetnicu Woodstocka moglo se primijetiti da se o “ljetu ljubavi” i događanjima na farmi u White Lakeu govori bez primisli o prošlim svršenim vremenima. Woodstock je, čini se, opet imao sreće jer se i dvadeseta i četvrtstoljetna obljetnica poklopila s povampirenjem hipijevskog modnog kroja, reciklažama psihodeličnih uzoraka i čeprkanjem po ostavštini Doorsa, Hendrixa, Joplinove… Potom, iako se činilo da su s Altamontom spektakularni “open air” festival zauvijek rekli “baj, baj” ideji zajedništva promoviranoj na Woodstocku, gotovo svaki veliki festival bio je debelo naslonjen na štake Woodstocka u prizivanju reprize “ljeta ljubavi”. Od “Live Aida” do Glastonburyja i inih ljetnih europskih rock-festivala kao da je svaka generacija tražila svoj Woodstock i svoj djelić buduće mitizirane povijesti. Najčešće ga i – makar za kratko – nalazila.
Who-was-who – Abeceda Woodstocka
A
Početak abecednog pojmovnika Woodstock Nation zapravo je kraj snoviđenja i iluzije, kako je s pozornice Woodstocka koji mjesec ranije kazala Grace Slick, očekivanog „svanuća nove zore“. ALTAMONT FESTIVAL održan 6. prosinca 1969. zamišljen je kao trijumfalni nastavak Woodstocka, njegov popravni ispit za Greateful Dead i spektakularan ulazak u festivalsku priču Rolling Stonesa. Oglašavan kao “Woodstock Zapadne obale” i “božićni poklon Rolling Stonesa”, festival se od samog početka pretvorio u košmar loše organizacije, tristotinjak tisuća frustriranih posjetitelja i eksploziju nasilja. Po stereotipnom uvjerenju koje, možda, i nije baš daleko od istine Nacije Woodstocka, svega koji mjesec nakon inicijacije u kaljuži farme u Bethelu, nasilno je preminula u Altamontu.
B
THE BAND su na festivalski stage stigli doslovno iz susjedstva, odradili svoje za najgoreg pljuska a potom, u unajmljenom automobilu kojeg je kroz blatnjave livade šlepao buldožer, otprašili doma. Budući da njihov nastup nije ostao zabilježen niti na filmu niti na koncertnom albumu, The Band su na Woodstocku prošli kao posjetitelji boksačkog meča koji je u trenutku nokauta na podu tražio izgubljeni upaljač.
JOAN BAEZ je u vrijeme Woodstocka, ne bez razloga, bila perjanicom „glazbe savjesti“: izdanka tradicionalnog guthrievskog folk-protesta. Zapravo, čak i bez gotovo opipljivog (i na filmu i na albumu) antiratnog buntovničkog konteksta Woodstocka – koji je za Joan Baez, Joa McDonaldsa, Richiea Havensa ili Arla Guthriea bio neprijepornim koncertnim gorivom – njezin bi nastup ostao zapamćen kao jedan od festivalskih vrhunaca. Podjednako kada je riječ o himničkom “Joe Hillu”, “Swing Low Sweet Chariot” ili “Drug Store Truck Drivin’ Man”. Zanimljivo, Joan je na Woodstocku nastupila unatoč poodmakloj trudnoći.
C
CREEDENCE CLEARWATER REVIVAL su bili prva grupa koja je potpisala ugovor za nastup na festivalu i to uz honorar od 10 tisuća dolara. Snimku s Woodstocka su, rekoh, objavili tek pedeset godina nakon nastupa.
Za CROSBY, STILLS, NASH & YOUNG Woodstock 1994. je svojevrsni rođendanski party. Supergrupa je naime prvi puta na Woodstocku izvodila materijal s netom objavljenog “CSN” albuma te skladbe koje će se, kasnije naći kao opće mjesto znamenitog “4 Way Street” a zbog sjajne studijske izvedbe skladbe “Woodstock”, za mnoge su istoznačnica s duhom festivala. Priča o skladbi “Woodstock”, festivalskoj posveti koju je potpisala Joni Mitchell, doista je zgodna. Mitchellova je na Woodstocku trebala biti jedno od udarnih imena a na put je krenula zajedno s Crosbyjem, Stillsom i Nashom.
Kako je čitavo područje Woodstocka bilo zakrčeno stotinama tisuća automobila a zbog prometnog kolapsa proglašeno i izvanredno stanje, Joni je na njujorškom aerodromu odustala od puta. Čekalo ju je, naime, tada se to činilo daleko značajnijim za karijeru negoli nastup u blatu zabačene farme, snimanje u prestižnom The Dick Cavett Showu. Ostalo je povijest: CS & N (kojima se u amplificiranim izvedbama te na par akustičarskih brojeva pridružio Neil Young) su, unajmljenim helikopterom stigli do Woodstocka, imali spektakularan debut pred pola milijuna ljudi, a Joni Mitchell, koja je festival gledala u pauzi snimanja TeVe emisije, napisala fascinantnu posvetu festivalu: znani “Woodstock”.
JOE COCKER je jedan od onih koji su najviše koristi imali od nastupa na Woodstocku. Mada bi zbog kultnog statusa koncertne izvedbe „With Little Help From My Friends“ više nego mnogi drugi trebao njegovati kult Woodstocka, upitan godinama kasnije što misli o „ljetu ljubavi“ i svojoj ulozi u njemu – bio je sasvim kratak: “Nemam blage predodžbe o čemu se tu radilo. Bio sam uglavnom stoniran ili pijan a sjećam se užasnih širokih nogavica hlača, cvijeća, duge kose, hipijevštine i činjenice da smo – pošto je taman kontracepcijska tableta krenula u masovni opticaj – imali stvarno lude provode.” Cocker je na krhotinama mita o Naciji Woodstocka i cijeđenjima “With Little Help…2 proživio barem petnaestak kasnijih šugavih godina.
D
Jedan od radnih, mada ciničnih, slogana, Woodstocka mogao je glasiti i DRUGS and DOLLARS and rock’n’roll. Narkotici su – naravno – kao neizostavni dio hipijevske kontrakulture i glavni import sa Zapadne obale (često se zaboravlja da je jedna od ideja Woodstocka bila i pohod kalifornijskog „pokreta ljubav“ na New York o čemu svjedoči i veliki broj grupa iz San Francisca) bili dio jedinstvenog paketa hipijevštine i acid-tripa Zapadne obale. Konačan pak saldo traljavo organiziranog festivala četvorici mlađahnih promotora donio je 1,3 milijuna dolara u cashu čemu se uskoro pridodana filmska prava (film je u samo prvih pet tjedana prikazivanja zaradio 25 milijuna dolara) i prihod od bestselerskih albuma…
F
“FREEDOM” koju je Richie Havens improvizirao na sceni Woodstocka ostat će zapamćen kao jedan od amblemskih trenutaka festivala i epohe. Nezahvalna uloga izvođača koji, prvi izlazi na pozornicu postala je, stjecajem okolnosti, zvjezdani trenutak dugovječne Havensove karijere a potpuni raspad organizacije glavnim razlogom za – pokazat će se kasnije – trijumfalni nastup. Nota bene, Richie Havens je na sceni Woodstocka ostao ravnih dva sata i četrdeset i pet minuta. Razlog? Nije ga imao tko odmijeniti jer su mnogi izvođači zapeli u prometnim gužvama.
FILM “WOODSTOCK” (redatelj: Michael Waldeigh; producent: Bob Maurice; trajanje: 184 minute) osim što je pobrao velike novce pokupio je i pregršt kontroverznih ocjena. Nazvan je “testom izdržljivosti”, “dosadnim proljevom”, ali i ocjenjen kao “genijalni dokumentarac” i “najbolji rock film”… Možda najbolju ocjenu ispisao je pak David Rubel: “Mnogi rock filmovi nemaju pojma kako bi započeli; problem ‘Woodstocka’ je bio u tome što nitko nije znao kako bi film trebao završiti.”
G
GREATEFUL DEAD su u Woodstock došli kao perjanica pokreta ukuhanog u Haight-Ashburyju no njihov je nastup bio jednim od najvećih razočaranja. Izostanak s albuma i filma, gotovo da je prebrisao iz sjećanja i njihov obol Woodstocku. Jedan od razloga tome bilo je prisilno kraćenje predviđenog seta jer su tijekom izvedbe “Turn On Your Love Light” pregorjela (preopterećena) pojačala.
ARLO GUTHRIE je kao dio “protestnih” folk snaga nastupio prvog festivalskog dana.
H
JIMY HENDRIX je, kao i Janis Joplin, na Monterey festivalu sve to već uradio (fascinantan nastup uz svaki trik iz priručnika kojeg je sam sastavio: “sviranje zubima” i iza glave, ritualno paljenje gitare, juriš na pojačala, pionirsko poigravanje s gitarskom distorzijom…) a opet Woodstocku je dao i dušu i tijelo. Bez njegove urnebesne “Purple Haze” i – ključne sekvence u filmu – distorzirane verzije američke himne, Woodstock ne bi bio Wodstockom.
Hendrix je naime posljednji nastupio na festivalu i to – zbog kiše koja je poremetila satnicu – u 8.30 sati ujutro. Od četiristotinjak tisuća posjetitelja koliko ih je bilo na festivalu tog ih je jutra preostalo samo tridesetak tisuća no Hendrix je sa svojim novim bandom Gypsy Sun and Rainbows odradio sjajan dvosatni nastup.
Woodstock: ‘Tri dana ljeta i ljubavi’ najbolje dočaravaju ovi filmovi
J
JEFFERSON AIRPLANE su zbog odsustva Grateful Deada i Janis Joplin s trostrukog albuma i filma (iako je album “soundtrack”, dakle glazba iz filma na njemu je samo dio skladbi koje se nalaze, u integralnoj verziji ili kao izvaci, na tonskoj traci filma), zapravo glavni predstavnici kalifornijske invazije na Woodstocku. Festivalska verzija “Volunteers” možda nije najbolji način za upoznavanje s radom jedne od najutjecajnijih grupa Zapadne obale no, s druge strane, izuzetno dobro odražava atmosferu Woodstocka. Uzgred, Jeffersonima se na pozornici neočekivano pridružio i klavijaturist Nicky Hopkins.
JANIS JOPLIN je na Woodstocku nastupila sa svojim The Kozmic Blues Bandom i na sceni ostala sat vremena. No, njen nastup bio je ipak slabiji od onog na Monterey Pop Festivalu.
L
LED ZEPPELIN su jedno od velikih i “vrućih imena” koji su odbili nastup na Woodstocku. Naime njihov vječni menadžer Peter Grant je držao da to „nije dobar posao“ jer bi bili “samo jedno od brojnih festivalskih imena a ne zvijezde”. Zeppelini nisu bili jedini jer na Woodstocku nije bilo ni Boba Dylana (navodno ga nitko nije ozbiljno ni pozvao – sic!), Simona & Garfunkela (odbili su nastup zbog snimanja albuma), Jeff Beck Group (razišli su se taman prije festivala); nezainteresirani za nastup su bili Byrds, Doors, Free (koji su tjedan kasnije nastupili na Isle of Wight festivalu), Chicago, Tommy James & The Shondells, Moody Blues (iako najavljeni), Zappa i Mothers Of Invention, Love, Procol Harum, Jethro Tull te Rolliong Stones (naime Mick jagger je u to vrijeme u Australiji snimao film “Ned Kelly”)…
M
COUNTRY JOE McDONALD je na pozornici Woodstocka nastupio dva puta a njegov nastup prvog dana bio je “iznuđen” kašnjenjem Santane. Joe je bio izdanak staljinističke obitelji koji je i ime dobio po Josifu Staljinu (Country Joe je bio nadimak Staljina među američkim ljevičarima). Od solidnog no razmjerno malo poznatog izvođača na Woodstocku je promoviran u glasnogovornika generacije. Njegov znameniti antiratni song “I-Feel-Like-I’m’Fixin-To-Die-Rag” nakon Woodstocka će postati jednom od himni pacifista pa i neslužbenom koračnicom vijetnamskih veterana.
MELANIE se na pozornici pojavila iako nije bila predviđena u programu. Razlog: Incredible String band su odustali od najavljenog nastupa po dogovorenoj satnici zbog pljuska, a Melanie je svoju priliku sjajno iskoristila.
O
OBLJETNICE WOODSTOCKA nisu samo bile povod za reprize na novoj lokaciji već za čitav niz suvenirskih projekata i proizvoda. Vrijedi zabilježit onaj najzanimljiviji: Atlanticov “Silver Anniversary Box Set”. Riječ je o reizdanju dvaju izvorno izdanih albuma (zapravo, trostrukog i dvostrukog albuma s glazbom iz filma) te bonusu od šezdesetak minuta ranije neobjavljenog koncertnog zapisa.
P
Da li kao materijalni dokaz omiljene doktrine vremena “živi brzo i umri mlad” ili kao žrtve trijade sex and drugs and rock’n’roll no lista POKOJNIKA koji su s pozornice Woodstocka otišli u vječnost poduža je: Jimi Hendrix, Janis Joplin, Keith Moon (Who), Al Wilson i Bob Hite (Canned Heat), Ron Pigpen McKernan (Greateful Dead), Paul Butterfield, Richard Manuel (The Band), Joe Cocker, članovi Mountaina, Keef Hartley Banda…
R
ROCK FESTIVALI nikada više poslije Woodstocka a posebice nakon košmara Altamonta, nisu imali takav medijski tretman niti kulturološki značaj. Istina, u rasponu od događanja na otoku Wight pa do europskih Readinga, Glastonburyja ili specijaliziranih ljetnih open-aira, duh Woodstocka i “ljeta ljubavi” bio je temeljni ikonografski kanon. No, kako je to u zbirci eseja “Rock’n’Roll Babylon” zapisao Gary Herman, “unatoč svim organizacijskim propustima i manama, Woodstock je bio pozornica shvaćena kao medij za iskaz nekih – tada veoma važnih – poruka. Svi ostali festivali nakon njega bili su samo – pozornice”.
S
SLY AND THE FAMILY STONE na Woodstocku su bili sjajni. Pionirski Slyjov rad na prožimanju bazičnog rhythm and bluesa i soula s infekcijama jazza, psihodeličnim vibracijama vremena i proto-funkom, možda je najbolje izražen upravo na nadahnutim verzijama “Dance To The Music” i “I Want To Take You Higher” odsviranim na dah kao medley.
SANTANA su na Woodstock stigli kao relativni anonimci mada s velikim kreditom. “Soul Sacrifice” s Woodstocka ih je, pak, prometnuo u veliko ime američke scene.
JOE SEBASTIAN glavna pokretačka snaga Lovin’ Spoonfula je na Woodstock stigao kao promatrač, a nastupio je kao jedna od “ad hoc” zamjena zbog kašnjenja najavljenih koncertnih programa.
T
TEN YEARS AFTER su na Woodstocku postali pravi predstavnici britanskog blues rock booma. Na Woodstocku su se pojavili nakon debuta „Undead“ i jednako zanimljivog albuma nasljednika “Stonehange”. Ipak Alvin Lee i TYA u svijesti mnogih ostat će zapamćeni kao “one hit wonderi” zbog iznimne jedanaestominutne verzije “I’m Going Home”. Ona je, naime, postala jedan od brojeva koji je Alvina Leeja nakon Woodstocka promovirao u gitarsku superzvijezdu.
U
UTOPIJA je riječ koja je najčešće izražavala svjetonazor Nacije Woodstocka ali, za blatnjavog vikenda, pola milijuna ljudi živjelo je svoj utopijski san…
W
THE WHO je – kako je to kasnije kazao Roger Daltry – nakon Woodstocka postao mega band. Woodstock je naime bio prekretnica jer grupa je tada prvi puta u Sjedinjenim Državama odradila “Tommyja” te od respektabilnog benda s kultnim sljedbeništvom iskoračila na stazu stadionske planetarne atrakcije. “Svirali smo puna dva i pol sata i izveli čitavog ‘Tommyja’. Kada danas čujem tu snimku s ploče, čini mi se da urlam, a ne pjevam no Woodstock je odredio kasniji tok naše karijere”, kazao je Roger Daltry. Osim po frenetičnom medleyju iz “Tommyja” (žestokoj verziji “We’re Not Gonna Take It”) The Who ostaju zapamćeni i po Townshendovom guranju Abbiea Hoffmana s pozornice kada je ovaj, za nastupa The Who, kanio uputiti publici mirotvorni apel…
Y
MAX YASGUR vlasnik farme i 600 jutara posjeda na kojem se održao festival, jedini je težak/seljak koji je u rock and roll ušao na velika vrata a njegovo pentranje na festivalsku pozornicu i prigodni pozdrav zabilježen je i na filmu i soundtracku (tko još ne pamti ono “I’am faarmer…”).