Pjesnik iz negdašnje obavezne lektire bi rekao “smiješane najlakše se piju”. Jer, igrom slučaja ili jednostavno iznuđene velikom obljetnicom 60. godišnjice Rolling Stonesa, na domaćem su se tržištu pojavile dvije odlične knjige-biografije “najvećeg rock benda na svijetu”.
“Doba Rolling Stonesa” (kod nas objavljena rekordnom brzinom u izdanju Rockamrka) je napisala britanska novinarka i insiderska poznanica banda Lesley-Ann Jones, a “Vrijeme je na njihovoj strani” (u izdanju Večernjeg lista) dobro znani kritičarski dvojac: (nažalost preminuli) Darko Glavan i Hrvoje Horvat.
Potonja je, naravno, osvježena i aktualizirana treća verzija biografije Stonesa koju su Glavan i Horvat pod imenom “Rolling Stones – Rock’n’Roll Babilon” (Šareni dućan, 1998.) objavili najprije u povodu dolaska Stonesa u Zagreb za turneje “Bridges To Babylon”, a potom 2012. “Rolling Stones – 50 godina”. Kao i svježe izdanje, i ovo potonje osvježio je i temeljito dopunio Hrvoje Horvat.
U čemu se razlikuju dvije aktualne biografije?
Prije svega po profesionalnom putu njihovih autora. Lesley-Ann Jones je već okušana biografkinja, autorica knjiga o Lennonu, Freddieju Mercuryju, Marcu Bolanu, Davidu Bowieu…, ali i novinarka koja je karijeru započela u londonskom Fleet Streetu. Prateći glazbenu scenu, ali i družeći se s celebrityjima, skovala je uspješan hibrid ozbiljne glazbene analitike i “mekog” pristupa životopisima nadahnutog profesionalnim i osobnim poznanstvima unutar scene ali i iskustvom u tabloidima (poput ugaslog “News Of The World”).
Ovaj osebujni pristup temeljni je razlog zašto se “Doba Rolling Stonesa” čita na dah. Naime, garnirana je skandaloznim detaljima (a nije da ih nije bilo) iz biografije ne samo banda, nego i brojnih drugih likova koji se – zasluživši možda i previše prostora u knjizi – od uloge statista ili usputnih suputnika povremeno guraju u prvi plan. Spomenuta strategija, naravno, ima i prednosti i mane. One prve su u stvaranju šire slike “scene”, a one druge, pak, u (doduše povremenom) gubitku fokusa.
Pikanterije članova benda
No, Lesley-Ann Jones nije tek pobrala pikanterije i skandale uz svjedočanstva impresivne galerije likova, nego je na njima temeljila svoje viđenje svih glavnih aktera priče. S neuvijenim prikazom Jaggera kao egoističnog i bahatog “lidera”, beskrupuloznog prema ljubavnicama i suprugama, ali i članovima benda; narcisoidnog despota koji je Briana Jonesa svjesno podcjenjivao, marginalizirao, a onda i gurnuo dublje u dešperaciju i ovisništvo. Keith je – iako partner u Jaggerovom zlostavljanju Jonesa – prošao u njezinim ocjenama bolje, a Bill Wyman je – uz sve simpatije koje je Lesley-Ann pokazala prema “tihom čovjeku” s kojim se često družila – dobio naljepnicu pedofila koji se (za razliku od Jimmyja Savillea i mnogih drugih) izvukao od zakonskih sankcija i javne osude.
Micka Taylora je, pak, nazvala kolateralnom žrtvom Jaggerovog nezasitnog seksualnog apetita, a Rona Wooda ozbiljnim “alkosom”. I blagopočivajućem Charlieju Wattsu je zamjerila šutnju na Jaggerovo samovlašće i žmirenje na zlostavljanje tankoćutnog Briana Jonesa. Ipak, s druge strane, njezine glazbeno-kritičarske prosudbe – pa i pohvale sviračkom i skladateljskom umijeću Stonesa – vraški su precizne i točne. Baš kao i lucidne analize globalne (a ne samo britanske) rock scene.
Evo jednog od takvih pasusa u knjizi: “…U Šezdesetima nije nedostajalo izvođača koji su se imenom i reputacijom nametnuli kao oni koji su uhvatili zeitgeist. Ali nije bila samo riječ o bilješci prevladavajućeg raspoloženja, razbijanja uvriježenih mišljenja i osporavanja vrijednosti. Vremena su se kompletno mijenjala. Činilo se da se glazba uzdigla do samonametnute nadležnosti za više razina, odražavajući društveni napredak i prosvjetljenje kao nikada prije dotad. A mnogi su umjetnici nastojali postići popularnost ne samo kao zabavljači, nego i kao provokatori misli. Pisali su pjesme koje su projicirale alternativna gledišta, izražavale prigovor ili zauzimale stav. (…) Promjenjivi društveno-politički krajolik i senzibilitet tražio je mnogo više (od ljubavnih pjesmica – op.Z.G.). Jagger je toga bio itekako svjestan.”
Kud ćeš bolje dijagnoze za uzlet Stonesa od purista bluesa i rhythm and bluesa (što je zagovarao Brian Jones) do buntovne pjesmarice Jaggera i Richardsa.
Ultimativna biografija iz pera domaćih autora
Biografija iz pera Glavana i Horvata je – eto, izjasnit ću se – ipak bolja. Ne govorim to kao prijatelj, nego kao kritičar koji se za četrdesetak godina profesionalnog staža nagutao (a bogme i četiri-pet ih napisao) dovoljno biografija da bi više cijenio radove koji se bave glazbom, a mnogo manje pikanterijama iz osobnog života. Osim ako one – kao i medijski pokrivani skandali – nisu zrcaljene u glazbi samoj.
Ili, ako ćete preciznije, na popisu mojih književnih favorita uvijek su visoko mjesto imale knjige poput Gillettove “Sound Of The City – The Rise Of Rock’n’Roll”, Guralnickove “Last Train To Memphis”, Gilmoreov “Nigh Beat”, 2The Death Of Rhythm And Blues” Nelsona Georgea… za razliku od “lepršavih” biografija glazbenih celebrityja ili knjiga o medijski razvikanim skandalima kojima je ogledni primjer “Rock ‘n’ Roll Babylon” Garyja Hermana. U kojoj je, uzgred rečeno, lijepi dio knjige posvećen Stonesima.
I treće, Horvatovim tekstom temeljito dopunjeno izdanje biografije Stonesa pokazuje koliko su oba kritičara – “stari vuk” Glavan i ne baš više tako mladi Horvat – dobro obavili povjereni posao. Prvi dio koji prati povijest benda do onog čuvenog zagrebačkog koncerta 1976. po tko zna koji put je pokazao Glavanovu erudiciju, dubinsko poznavanje glazbe o kojoj piše, ali i kritičarsku metodu i sklonost ka formalnoj analizi koju je (kao i potpisnik ovih redaka) naučio kao likovni kritičar/povjesničar umjetnosti.
Hrvoje Horvat je, pak, u drugom dijelu knjige koji se u novom izdanju protegnuo od osamdesetih do danas postigao idealno ravnovjesje između kritičarske objektivnosti i “fanovske” strasti, potkrijepivši sve svoje navode i ocjene ne samo recenziranjem diskografije benda kojeg je pratio u “realnom vremenu”, već i svjedočanstvom s brojnih koncerata Stonesa na kojima je, sve do ovih najsvježijih, bio.
“Vrijeme je na njihovoj strani – 60 godina Rolling Stonesa” je ultimativna biografija “najvećeg rock benda”, no, ona uvodna napomena i dalje stoji. Jer kao sjajan suputnik joj je “Doba Rolling Stonesa” Lesley-Ann Jones koja daje dodatni uvid u “fenomen” i vremena i unutarnjeg svijeta “kamenja” koje se, eto, i dalje kotrlja.