Ljubitelji trivijalija će zacijelo na spomen Rya Coodera kazati da je Keitha Richarda, koji mu je za uzvrat maznuo riff za “Honky Tonk Women”, podučio open-G-ju i tako bitno utjecao na riffove Stonesa, a drugi pak spomenuti zaslugu za otkrivanje genijalnog kubanskog gerijatrijskog kružoka iz Buena Vista Social Cluba.
Neki će ga pak, s punim pravom, spomenuti kao jednog od najznačajnijih session glazbenika, koji je kao nesuđena zamjena za Briana Jonesa, oplemenio zvuk i izvedbe Rolling Stonesa (odgovoran za onu čudesnu slide gitaru na “Sister Morphine”). Svirao akustičnu slide gitaru s Youngovim Crazy Horseom u sjajnoj “I Don’t Want To Talk About”, zamijenio ozlijeđenog Georgea Lowella u remek djelu Little Feata “Willin'”, ostavio golem trag na albumu “12 Songs” Randyja Newmana, u “Rainy Day Crossroad Blues” Doobie Brothersa, “Full Force Gale” Vana Morrisona ili na Claptonovom albumu “Money And Cigarettes” te u gostima kod Johna Hiatta na “Lipstick Sunset”… No to su tek mrvice na golemom švedskom stolu sa stotinama posluženih Cooderovih suradnji s glazbenicima različitih žanrovskih nagnuća koje se protežu sve do danas.
Od najmlađih dana je stručnjak za gitarom
Cooder je još kao klinac “sitnog zuba” prigrlio gitaru i kao osmogodišnjak dosegao zavidnu tehniku svirke. Počeci su mu na blues sceni Los Angelesa gdje je, nakon kraćeg iskustva svirke bendža u pick-up triju s Docom Watsonom i Billom Monroem, kao sedamnaestogodišnjak zajedno s Tajom Mahalom predvodio grupu Rising Sons. Slijedila je suradnja na albumu “Safe As A Milk”, kao pridošlica u Magic Bandu Captaina Beefhearta, a potom i niz suradnji kao session glazbenik tijekom poznih šezdesetih.
Samostalni album prvijenac “Ry Cooder” objavljuje na etiketi Warnersa u prosincu 1970. Očekivano donio je fuziju bluesa, rocka, folka… u sad već tipičnom cooderovskom gitarskom stilu objedinivši zapravo sva prethodna glazbena iskustva te izvorne žanrovske sklonosti. Izbor skladbi bio je zanimljiv jer su se tu našli vremešni klasici Woodyja Guthriea (“Do Re Mi”), Huddiea Ledbettera (“Pigmeat”), Sleepy Johna Estesa (“Goin’ To Bronsville”), Blind Williea Johnsona u zaključnom instrumentalu “Dark Is The Night”, folk song iz tridesetih “How Can A Poor Man Stand Such Times And Live?” Blind Alfreda Reeda s patentiranom slide gitarom… Našla se tu i “One Meat Ball” iz swingerske Tin Pan Alley produkcije četrdesetih godina prošlog stoljeća u čudesnom novom aranžmanu Van Dykea Parksa i “arhaičnim” gudačima.
Randy Newman kao još jedan Cooderov suradnik na albumu je prisutan country-folk stilizacijom na tragu tridesetih “My Old Kentucky Home (Turpentine & Dandelion Wine)” dok je Cooder u pravom smislu riječi briljirao u svom instrumentalu “Available Space” čiji se eho osjetio i godinama kasnije na albumima poput soundtracka za Hillove “Southern Comfort” i “Long Ryders”, te filmove poput “Crossroads”, “Paris Texas”… Prvijenac je naravno loše prošao kod publike i manje-više nezamijećen u medijima, iako je pokazao, kasnije još očitije, Cooderovo etnomuzikološko nagnuće.
Drugi album stiže dvije godine poslije
Drugi album “Into The Purple Valley” objavljen u veljači 1972. fokus je izoštrio na protestne folk skladbe Guthriea (“Vigilante Man”), Ledbettera/Leadbellyja (“On A Monday”) Johnnyja Casha (“Hey Porter”), gospel blues Georga Washingtona Phillipsa (“Denomination Blues”)… odnosno brojeve koji obrađuju socijalne teme međuratne Amerike. Možda je posebno zanimljiva Cooderova izvedba instrumentala “Great Dream From Heaven” bahamskog gitariste i pjevača Josepha Spencea koji je osim na Coodera utjecao na niz američkih folk i blues gitarista. Na drugom polu je pak bila “Money Honey” Jessea Stonea kao svojevrsna najava mnogo kasnijeg “Get Rhythm”. I ovaj je broj obdaren odličnom Cooderovom slide gitarom i mandolinom. U studenome iste godine izlazi “Boomer’s Story” kao novi set “arheološkog” (etnomuzikološkog) materijala i tradicionala bez ijednog autorskog broja.
Ovog puta Cooder nije samo posegnuo za velikim imenima poput Sleepy Johna Estesa (koji mu se kao gostujući vokal pridružio u vlastitoj “President Kennedy” s upečatljivom Rayovom mandolinom) i Skipa Jamesa ili dvojca Dan Penn-Chips Moman čiji je instrumental “The Dark End Of The Street” uzvisio u vječnost, već posvojio i niz manje poznatih skladbi. No i popularni broj iz vremena Drugog svjetskog rata “Comin’ In On A Wing And A Prayer” dobio je sjajno novo čitanje s melodioznom tako cooderovskom gitarom diskretnim klavirom i puhačima baš kao i zaključni tradicional “Good Morning Mr. Railroad Man” s klavirom Jima Dickinsona i usnom harmonikom Genea Finneya.
Treći album je dokazao nekoliko stvari
Ako je i bilo sumnje je li Cooder, mada sjajan glazbenik, zarobljenik vlastite sklonosti folk-blues arheologiji odagnao ih je “Paradise And Lunch” objavljen u lipnju 1974. S pouzdanim studijskim glazbenicima i prijateljima koji su ga pratili na brojnim albumima poput bubnjara Jima Keltnera, basista Russa Titelmana i Chrisa Ethridgea, pjevača pozadinskih vokala Bobbyja Kinga… Cooder je na album uključio i gosta jazz klaviristu Earla Hinesa. Njihova izvedba zaključnog broja na albumu “Ditty Wah Ditty” jedan je od vrhunaca albuma. Otpjevan je i odsviran u arhaičnoj maniri tipičnoj i za albume Leona Redbonea poput “Champagne Charlie”. “Paradise And Lunch” je bio prava demonstracija Cooderovog umijeća spajanja starih željezničarskih tradicionala (kao “Jesus On The Mainline” koja je desetljećima prethodila Springsteenu sa albuma posveta Peteu Segeru), gospel bluesa ( “Tattler”), bluesa u coveru duhovite “Married Man’s A Fool”, Blind Willie McTella okađene i gospel pozadinskim vokalima te recentnijih brojeva Bobbyja Womacka (“It’s All Over Now”) i Burta Bacharacha (“Mexican Divorce”).
Neumorno je stvarao glazbu
Ova potonja kao tex-mex stilizacija zapravo je najavila i slijedeći, jednako savršen, album “Chicken Skin Music”. Objavljen 1976. donio je iskorak prema novim prostorima – tex-mexu iliti norteñu no uz tipične fuzije naizgled nespojivoga. Uvodna “The Burgeouis Blues” bila je još jedna posveta Leadbellyju, no tradicional “I Got Mine” donosi verziju na razmeđu rhythm and bluesa neworleanskog štiha i natruha norteña. Još jedan tradicional “Always Lift Him Up/Kanaka Wai Wai” dobio je novo ruho kao country-folk laganica kojoj pozadinski vokali Bobbyja Kinga i društva daju poseban kolorit. “Smack Dab In The Middle” s zavodljivim, ponavljajućim riffom i sjajnim gitarskim uletima je pak izniman komad rhyhm and bluesa, a “Stand By Me” Bena E. Kinga uz genijalnog harmonikaša Flaca Jimenza (kojeg je Cooder otkrio bijeloj rockerskoj publici) fascinantan gospelom začinjen norteño. Snena “Yellow Roses” je, uz Cooderovo sviranje havajske gitare, glazbenu priču odvukla na havajsku stranu koja je okadila i jazzy standard “Chlo-e”. Novo čitanje Leadbellyjeve “Good Night Irene” je pak bila iznimna suradnja s Flacom Jimenezom u norteño-country valceru.
Svojevrsni hommage ranom jazzu
Početkom 1977. izlazi veoma dobri koncertni “Showtime” snimljen godinu ranije na promotivnoj turneji albuma “Chicken Skin Musi” na kojoj se Cooderu i pozadinskim pjevačima s Bobbyjem Kingom priključio i Flaco Jimenez. Za njim 1978. slijedi “Jazz” kao svojevrsni hommage ranom jazzu ukazujući na njegove korijene na prijelazu 19. u 20. stoljeće odnosno “croonerskim” brojevima, ragtimeu i glazbi koju su proslavili Jelly Roll Morton i Bix Beiderbecke. Potonji je zastupljen s čak tri broja. Album otvara žovijalna “Big Bad Bill” Miltona Agera. Tradicionalom “Face To Face That I Shall Meet Him” u aranžmanu Josepha Spencea Cooder je još jednom odao počasti gitaristi čiji je stil u mnogome odredio i njegov svirački iskaz. Među skladbama uravnjene kvalitete su i “Shine”, popularna skladba s početka 1900-ih kao predstavnik jazzy brojeva iz produkcije Tin Pan Alleya, instrumental “The Pearls/Tia Juana” Jellyja Rolla Mortona (kao svojevrsna spona s prethodnim albumom) ali i Beiderbeckeov razigrani “Davenport Blues” u kojem posebno do izražaja dolaze aranžmani Josepha Byrda.
Mnogo zanimljivih verzija izvedbi
Ako je “Jazz” bio odveć hermetičan i shvaćen kao skretanje sa dobitnih staza, “Bop Till You Droip” objavljen u srpnju 1979. stari su fanovi objeručke prigrlili. Razlog tome je bio i izbor skladbi. Osim autorske “Down In Hollywood” redom standarda rhythm and bluesa i rock and rolla u novim čitanjima sjajne Cooderove ekipe predvođene gitaristom Davidom Lindleyem. Album je otvorila zarazna “Little Sister” koju je Doc Pomus napisao za Elvisa, no u rhythm and blues ruhu uz bitnu ulogu pozadinskih vokala i nezaobilaznog Bobbyja Kinga, Za njom slijedi ništa manje poznata “Go Home Girl” Arthura Alexander, znana i u verziji Rolling Stonesa. Cooder ju je “pročitao” uz naglašenu ulogu gitare meksikanskog stila na tragu “Chicken Skin Music”. Zanimljiva je i verzija “I Think It’s Gonna Work Out Fine” pretvorena u sfumatozni instrumental s čudesnom gitarom; posve drugačija nego li je zvučala kao dinamični dijalog Ikea & Tine Turner sa singla iz 1961.
Ry Cooder se u slijedećoj dekadi posvetio albumima filmske glazbe među kojima su se posebno istakli “The Long Riders”, “Southern Comfort”, “Paris Texas” i “Alamo Bay” objavljujući istovremeno i nisku svojih uvijek više no solidnih samostalnih albuma.