Utorak, 19 listopada, 2021

Pop Gallaksija / Najbolji albumi 70-ih: Free i Bad Company – od hard rocka do AOR-a

Engleski rock sastav Free ostat će zapamćen po pjesmi iz 1970. "All Right Now", a nakon raspada grupe 1973. glavni pjevač Paul Rodgers postao je frontmen benda Bad Company koja je nastavila svirati blues boogie/hard rock s upečatljivim vokalom, pitkim melodijama ubojitom ritam sekcijom i efektnim riffom te zaključnim bluesy solom

Za Free čija su dva više no solidna albuma s kraja šezdesetih prošla slabo kod publike s mizernom prodanom nakladom od jedva dvadesetak tisuća kupljenih albuma, nova dekada nije mogla početi bolje.
Jer singl s danas kultnom ‘All Right Now’ kao najavom sjajnog trećeg albuma ‘Fire And Water’, dospio je na drugo mjesto britanske rang liste, harao top-listama diljem Europe  te skočio među prvih pet na ljestvici Billboarda i postao nezaobilazni koncertni standard.

Free – besprijekorno usklađena grupa

Free su i sa albumima ‘Tons Of Sobs’ iz 1968. i godinu kasnijim ‘Free’ pokazali da su s korijenima u bluesu i soulu (zahvaljući Rodgersovom vokalu) te hard rocku bili besprijekorno usklađena grupa s izvrsnim gitaristom Paulom Kossofom, odličnim pjevačem Paulom Rodgersom i ništa slabijom ritam sekcijom s basistom Andyjem Fraserom  i bubnjarom Simonom Kirkom. Nakon nastupa na znanom Isle Of Wight festivalu 1970. i kritika i publika su ih prigrlili kao svojevrsne nasljednike Creama te svrstale uz bok Derek & The Dominos ali i Deep Purple i Black Sabbatha.

‘All Right Now’ koja je nastala u svega desetak minuta u garderobi nakon koncerta kao broj Frasera i Rodgersa, imala je upečatljiv riff ali i sjajan soulom ozračen Rodgersov vokal po uzoru na Wilsona Picketta (koji je, uzgred rečeno, godinu kasnije i snimio svoju verziju). Album objavljen 26. lipnja 1970. također se popeo na rang liste zahvaljujući, naravno, skladbi ‘All Right Now’ ali i naslovnom broju – s repetitivnim riffom kojeg su vozili gitara i bas te bluesy Kossoffovim solom, blues laganicama ‘Mr Big’ (s upečatljivim Frazerovim basom i reskim uletima i solom Kossoffove gitare), ‘Heavy Load’, ‘Oh I Wept’ (na tragu Petera Greena i Fleetwood Mac), pickettovskom ‘Remember’ i soul baladom ‘Don’t Say You Love Me’. Zapravo ‘All Right Now’ bila je jedini brzi hard rock broj na albumu no slijedeći album ‘Highway’ sniman veoma brzo nakon uspjeha na Isle Of Wight festivalu nije kapitalizirao na ‘poukama’ megauspješnog singla. Naime, bio je to mahom instrospektivan i prigušen album (dobrano nadahnut Bandom) pa ni on ni njegov udarni singl ‘Stealer’ – iako solidan lijeni kotrljajući bluesy broj – nisu ponovili uspjeh prethodnika.

Uvodna ‘Highway Song’ također je bila više ‘roots’ tema po uzoru na Band baš kao i ‘On My Way’ koja je slijedila za njom. Pravo iznenađenje donio je američki uspjeh singla ‘My Brother Jake’ (on se nije našao na albumu) s Fraserovim honky-tonk klavirom; skladba na drugom polu od hard-rocka ‘All Right Now’ i britanskih blues-rock stilizacija. Potencijalni albumski hit singl mogla je pak biti odlična soul/rock skladba ‘Ride On A Pony’ koju je Chris Blackwell, vlasnik Island Recordsa, želio objaviti umjesto ‘Stealera’, no prilika je nažalost propuštena.

Sve veći unutarnji sukobi članova dovode do razlaza grupe

Razočarani slabom prođom albuma i mlakim kritikama te zbog sve većih unutarnjih sukoba Free se u travnju 1971. razilaze no nakon odličnog albuma ‘Free Live!’ iz 1972. (sa snimkama godinu ranijih nastupa) ponovo ulaze u studio i snimaju ‘Free At Last’. Album je dao singl ‘Little Bit Of Love’ koji je dobro prošao kod publike i donio povratak na blues-rock/soul s adutima u Rodgersovom vokalu i Kossoffovoj gitari.
Skladbe poput balada ‘Sail On’ koja od lirskog uvoda raste uz promjenu ritma podcrtana orguljama i nenametljivom no efektnom gitarom, ‘Soldier Boy’ koju otvara militaristički doboš s gitarskim riffom i kasnijim Kossoffovim minucioznim no diskretnim akcentima ili pak ‘Travelling Man’, bile su kvalitetom do uha brojevima s ‘Fire And Water’ no nemogućnost koncertnog predstavljanja albuma zbog Kossoffovih sve većih problema i Fraserovog nezadovoljstva novonastalom situacijom ponovo dovodi do promjena u bandu. Nakon odlaska Frasera Free nastavljaju s novim članovima. Naime, tijekom prvog razlaza Kossoff i Kirke su utemeljili novu grupu s japanskim basistom Tetsuom Yamauchijem i klavijaturistom Johnom ‘Rabbitom’ Bundrickom koje je Kirke nakon odlaska Frasera pozvao da se priključe Free.


Nova postava u kojoj je i dalje Kossoff no sa sve većim ovisničkim problemima i jedva prisutan u studiju, 1973. objavljuje album ‘Heartbreaker’. Uz Kossoffa koji je svirao na šest brojeva Free su ovog puta koristili i dodatne session glazbenike. ‘Heartbreaker’ je bio uspješan, ušao na Top 10 u velikoj Britaniji te dao veliki hit singl ‘Wishing Well’.

Ipak, unatoč uspjehu bio je to početak konačnog kraja. Band na američku turneju odlazi bez Kossoffa kojeg zamjenjuje Wendell Richardson iz grupe Osibisa a nakon turneje Free se konačno razilaze. Paul Rodgers i Simon Kirke zajedno s bivšim gitaristom Mott The Hoplea Mickom Ralphsom te bivšim basistom King Crimsona Bozom Burrellom osnivaju Bad Company, Yamauchi se priključio Facesima dok Kossoff osniva svoj Backstreet Crawler Band u koji je povukao i klavijaturistu Bundricka. Paul Kossoff je s Backstreet Crawler Bandom objavio ‘The Band Plays On’ i na koncertima najavio povratak u negdašnju formu no preminuo je (od plućne embolije) 19. ožujka 1976.  

 

Bad Company – od početka predodređeni za uspjeh

Bad Company su od početka bili predodređeni za uspjeh što je pokazao već prvijenac ‘Bad Company’ sniman u studenome 1973. a objavljen – kao prvijenac na etiketi Led Zeppelina Swan Song – 26. lipnja 1974. Singl i uvodni broj albuma ‘Can’t Get Enough Of Your Love’ kojeg je napisao Ralphs bio je logičan nastavak Rodgersovih Free, blues boogie/hard rock s upečatljivim vokalom, pitkim melodijama ubojitom ritam sekcijom i efektnim riffom te zaključnim bluesy solom. Takav je bio i ostatak bržih brojeva albuma, poput ‘Moving On’, ‘Rock Steady’… dok su laganice poput ‘Ready To Love’ i ‘Don’t Let Me Down’ (kao klavirska balada sa prepletima saksofona i Ralphsove gitare) bile klasične bluesy rock teme s gitarskim naglascima i sjajnim Rodgersovim soul/blues vokalom.
Drugu stranu albuma otvorila je naslovna tema sa southern rock štihom; i ona postavljena kao klavirska balada koja se razvija kao hard-rock/blues broj. Album je zaključila blues laganica ‘The Way I Choose’ i zaključna akustična ‘Seagull’ na tragu zeppelinskih folky balada.    

Uspješnu formulu prethodnika (zasigurno i najboljeg albuma u diskografiji banda) nastavio je ‘Straight Shooter’ objavljen 2. travnja 1975. a najavljen singlom ‘Good Lovin’ Gone Bad’. I singl – kojeg otvara riff a la Who – i album su bili komercijalni zgodici. ‘Straight Shooter’ je za razliku od ‘rudimentarnijeg’ prvijenca donio bogatije aranžmane s uporabom akustičnih gitara, korištenjem različitih pedala, više dionica klavira i orgulja pa i gudača. Osim nastupnog singla i jednako muskulativnog ‘Deal With A Preacher’ dao je još dva velika hita: power-baladu ‘Feel Like Making Love’ i ‘Shooting Star’ s akustičnom i električnom gitarom (s neizbježnim Ralphsovim solom) na tragu američkog soft rocka.

Abonenti stadiona i arena

Pomak s hard rock/bluesy zvuka prvijenca zabilježen na ‘Straight Shooteru’ bio je očit na slijedećem ‘Run With The Pack’ objavljenom u veljači 1976. No, kao i u slučaju prethodnika gudači koji su se primjerice našli u naslovnoj temi albuma, bili su prije kozmetičkog karaktera nego li odraz želje da se napusti komercijalno uspješna – iako već dobrano otrcana – formula. Ipak je upalila još jednom jer album je s obje strane Atlantika dospio na Top 5. te Bad Company učinio abonentima stadiona i arena.
Udarni broj – možda i neočekivano – bio je cover stare teme Coastersa ‘Young Blood’ no album je dao i nove koncertne favorite poput naslovne teme (s uvodnim klavirom i tipičnim a la Townshend Ralphsovim riffom), u uvodu također a la Who postavljenu laganicu ‘Silver, Blue and Gold’ te himničke stadionske rockere ‘Honey Child’ i ‘Live For The Music’.

Objavljen 3. ožujka 1977. ‘Burning Sky’ bio je bitno slabiji od ionako manirističkog prethodnika baš kao i njegov nasljednik ‘Desolation Angels’ (objavljen 17. ožujka 1979.) iako je dao posljednji hit Bad Company ‘Rock’n’Roll Fantasy’ s korištenjem gitarskog sintesajzera.

Nakon još jednog blijedog albuma ‘Rough Diamonds’ iz 1982. izvorna postava Bad Company se konačno razišla uz, kako to već ide, povremena ‘povampirenja’ u kasnijim dekadama.

Pročitajte još...

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – Milesov ‘Bitches Brew’ kao biblija jazz fusiona

"Bitches Brew" je bio i ostao najutjecajniji album Milesove "električne faze" na kojem je prošireni sastav glazbenika s kojima je snimio prethodni album i odradio turneje, snimio funkom i rockom začinjene verzije starih brojeva

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – Trostruko čudo Georgea Harrisona

Harrison je "All Thing Must Pass" okupio sjajnu ekipu - uz Claptona, Radlea, Whitlocka, Gordona sudjelovali su i njegovi stari prijatelji Klaus Voormann, Gary Wright, Billy Preston, ali i Ringo Starr pa je album bio i svojevrsni "who is who" tadašnje kreme rocka

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – Kuđena i hvaljena izvanvremena “Layla”

Albumi koji u 2020. slave 50. rođendan!  Malo koji album je imao sudbinu nalik dvostrukom "Layla And Other Assorted Love Songs" kojeg su u studenom 1970....

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – The Who i ‘živi’ manifest hard rocka

Koncertni album "Live At Leeds" i danas je sama esencija energije i eruptivnosti jednog rasnog rock banda uhvaćenog u živo te - bez pogovora - jedan od najboljih koncertnih albuma rocka svih vremena

Povezano

Parangall / Kensington Lima, Southbound – Ništa manje od blistave petice!

Josip Radić i družina, ovaj put povećana gostovanjem viđenih faca s domaće scene, i drugim su albumom pokazali da je Radić jedan od najintrigantnijih (i najsvestranijih) autora i izvođača (pjevač i multiinstrumentalist) na domaćoj sceni

Najbolji albumi 70-ih: Joni Mitchell (2.) – Jonin sav taj jazz

Do kraja sedamdesetih Joni je objavila dvostruki 'Don Juan's Reckless Daughter' (1977.) te album 'Mingus' (1979.) u suradnji s Charlesom Mingusom no ni jedan ni drugi nisu dosegli ni umjetničku razinu niti komercijalni učinak prethodnih albuma iz iste dekade

Parangall: Tony Bennett & Lady Gaga, Love for sale – Lady pjeva jazz

Nitko, dakako, nije očekivao da album bude uz bok albumu Porterovih standarda u izvedbi Ellae Fitzgerald, no 'Love For Sale' je odličan komad easy listeninga i, ako baš hoćete, album na čast i Lady Gagi i velikom Bennettu

Parangall: Bob Dylan – Springtime in New York: The Bootleg Series, Vol. 16, 1980-1985 

Za dylanofile koji imaju i studijske albume i prethodna izdanja 'bootleg' serijala, bit će itekako zanimljivo usporediti neke od studijskih ili pak alternativnih verzija objavljenih na njima s brojevima dostupnim na 'šesnaestici'. Kao trajni dokaz silnih Dylanovih mijena i kolaboracija s prepunom galerijom vrhunskih glazbenika

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime