Subota, 16 listopada, 2021

POP GALLAKSIJA / Najbolji albumi rocka 70-ih – Dinosauri rocka Led Zeppelin (II)

Ako su prva dva albuma bila golem korak dalje od Yardbirdsa, „Led Zeppelin III“ iz 1970. je pokazao koliko je Page bio otvoren prema nadahnućima iz drugih izvora. Zvao ih je duhovito CIA: odnosno napajanje keltskom (celtic), indijskom i azijskom glazbom

No bio je otvoren i prema klasici Bartoka te avangardi Stockhausena i Cagea. Sklonost ka novim obzorima – u rasponu od funka, reggaea, jazza, synth-popa, rockabillyja… bila je još izraženija na kasnijim albumima. 

U vrijeme rada na ‘trojci’ Pagea su sve više dovodili u vezu s okultnim i sotonizmom Aliestera Crowleya. Mick Wall je o tome pisao: “ideja o rocku kao đavolskoj glazbi nije bila novost ni 1970. godine kad je javnost prvi put doznala za Pageovo duboko zanimanje za djelo karizmatičnog Crowleya”.

Za Pagea su glazba i magija očito bile povezane

Wall se dalje pita u kojoj je mjeri – i ako je uopće – činjenica da je Jimmy Page upijao djela Alieistera Crowleya utjecala na uspjeh Led Zeppelina a odgovor nalazi u Pageovom intervjuu kojeg je 2003. dao Nicku Kentu. “Ustanovio sam da (Crowleyev) sustav djeluje. Osim toga svi aspekti obredne magije, talismanske magije – uvidio sam da djeluju”.  Stoga, slijedi Wallov zaključak, “za Pagea su glazba i magija očito bile povezane”. Jer, navodi Pageove riječi, “stvarali smo (glazbu) nas četvorica s ciljem stvaranja tog petog elementa… Među nama je definitivno postojala telepatija, energija koju smo stvarali, a koju je publika osjećala i vraćala nam je natrag. Bilo je to doista snažno“. 

S magijom ili bez nje, Led Zeppelin su doista bili ultimativna koncertna senzacija i ultimativni rock band. Potvrdio je to i četvrti ‘bezimeni’ album objavljen 8. studenog 1971. kojeg su obično zvali ili samo ‘četvrti album’ ili pak ‘Zoso’ po četiri rune koje su se našle na ovitku. S više od 37 milijuna prodanih primjeraka postao je jedan od najprodavanijih u povijesti rocka; album koji je čvrsto cementirao status Zeppelina kao super zvijezda rocka.  Potvrđen i na turnejama koje su uslijedile nakon objavljivanja a protegnule se tokom naredne dvije godine. 

Album je otvoren žestoko s novim koncertnim standardima

Album je logičan nastavak prethodnika uz jednu iznimku: ovog puta grupi su se u studiju pridružili gosti: pjevačica  Fairport Conventiona  Sandy Denny u ‘The Battle of Evermore’ te znani pijanist  Ian Stewart (nezaobilazni suradnik Stonesa) u „Rock and Roll“.  I ovog puta John Paul Jones je osim basa svirao sintesajzer, električni klavir, mandolinu…, Plant usnu harmoniku a Page akustičnu i električnu gitaru te mandolinu. Jedina „tuđica“ na albumu bila je – a što bi drugo – stara blues tema „When The Levee Breaks“ preseljena u zeppelinovski hard-rock. 

 

Album je otvoren žestoko s novim koncertnim standardima „Black Dog“ i „Rock’n’Roll“. S uvodnim vriskom i pjevanjem u gornjim lagama te udarom banda koji unisono (basom i gitarom jer riff su zajedno skovali Page i Jones) vozi moćni riff sa sjajnim Bonhamovim bubnjem, „Black Dog“ je u trenu prepoznat kao klasik hard-rocka.

„Rock’n’Roll“ je začet kratkim Bonhamovim bubnjarskim uvodom nakon kojeg slijedi klasičan R’n’R brzac u kojem je ruke dao i klavirist Ian Stewart. Riječ je o žestokom rockeru na tragu brojeva pedesetih no uz novu optiku primjerenu vremenu. Uz još jedan sjajan Pageov solo. „The Battle Of Evermore“ je Pageova eksplicitna folk tema skladana na mandolini koja broju i daje glavni ton.

Duet Sandy Denny i Planta na tekst koji govori o škotskoj borbi za nezavisnost jedan je od najboljih pokazatelja upliva britanskog folka (folk-rocka) na opus Zeppelina. Baš kao i nježni akustičarski uvod u kultnoj „Stairway To Heaven“ – jednoj od najpoznatijih rock skladbi sedamdesetih.
Temu koja je zamišljena i odrađena kao trodijelni broj koji sa svakom slijedećom „fazom“ postajući sve moćniji (pa i „agresivniji“) raste – u rasponu od uvodnog fingerpickinga akustične gitare uz blok flautu Johna Paula Jonesa do zvučnih udara Fender Telecastera – je uglavnom napisao Page no aranžman je djelo svih članova benda. „Stairway To Heaven“ zapravo pokazuje oba dominantna pritoka u opusu banda: folk – kojeg posebno naglašava uvod – i bluesom nadahnut hard-rock u eksplozivnoj završnici uz jedan od najupečatljivijih Pageovih sola. Oba ova žanrovska pola Zeppelini su besprijekorno spojili u cjelinu davši i ovom broju jaku dozu dramatičnosti.
Mada su je u trenu prigrlila radija sklona rock glazbi „Stairway To Heaven“ nikad nije bila objavljena kao singl no postala je nezaobilazni koncertni standard s Pageom koji je redovno svirao „dvovratog“ Gibsona EDS-1275 s „dvanaesticom“ i električnom gitarom.

Album je dočekan panegiricima kritike i golemim oduševljenjem publike

Drugu stranu albuma otvorila je „Misty Mountain Hop“ s upečatljivim električnim klavirom Johna Paula Johnsa kojeg prate čvrsti bubanj i Pageov riff. Tekst skladbe govori o sukobu studenata i policije zbog narkotika dok je naslov pozajmljen od, i Pageu i Plantu, tako milog  Tolkienovog „Hobita“. „Four Sticks“ je – kako sam naslov sugerira – Johna Bonhama i njegovu svirku s četiri palice gurnuo u prvi plan. Jonesov sintesajzer VCS3 te mantričko Pageovo ponavljanje riffa broju je dao istočnjački pečat dok je „Going to California“ bila novi akustičarski broj nadahnut folky skladbama Joni Mitchell. Sjajna zaključna „When the Levee Breaks“ izvorni je blues Memphis Minnie Kansas Joea McCoya s kraja 1920-ih kojemu je Bonham utisnuo jaki pečat (kasnije često semplan na izdanjima hip-hopa), Plant dao vokal (i usnu harmoniku) na tragu originala  a Page dao novi riff sa slide gitarom.   

Album je dočekan panegiricima kritike i golemim oduševljenjem publike a i u kasnijim čitanjima ocijenjen kao ušće svega najboljeg s prethodnih albuma.

Peti album „Houses Of The Holy“ objavljen 28. ožujka 1973. bio je na tragu prethodnog albuma no uz nove stilske dodatke poput odlične reggae stilizacije u „D’Yer Mak’er“ i „The Crunge“ u kojoj se zrcali funk Jamesa Browna. Kao i slojevitiji aranžmani i produkcija – zacijelo potaknuti i vlastitim kućnim studijima koje su sad imali na raspolaganju – bio je to dokaz da Zeppelin ne žele ostati ušančeni u starim žanrovskim nišama već širiti glazbene horizonte. Ipak, udarni brojevi – i nezaobilazni novi koncertni standardi – bili su klasični.

Jedan od apsolutnih zgoditaka albuma i novi nezaobilazni koncertni broj.

„The Song Remains The Same“ izvorno je bila Pageov instrumentalni broj (s gitarskim fraziranjem na tragu Petea Townshenda) kojem je Plan dao tekst i vokal. Bio je to pravi hard-rock/prog rock broj s maestralnim instrumentalnim dionicama i promjenama tempa. „The Rain Song“ je – kao netipičnu baladu koja u uvodu citira i Harrisonovu „Something“ – napisao Page (a Plant ponovo tekst).
Nježnom „ambijentalnom“ broju orkestralni ton daje melotron Johna Paula Jonesa no zanimljiva je i neočekivana Danelectro Pageova gitara uz koju savršeno liježe emocionalni Plantov vokal. „Over The Hills And Far Away“ ponovo otvara akustična gitara (najprije sa šest žica a onda i „dvanaestica“) a folky-akustičarski broj ulaskom banda i električne gitare dobiva tako tipični dramaturški zaplet Zeppelina.

Nije teško i u ovoj skladbi otkriti blage začine Kariba. ‘Dancing Days’ – s ponavljajućim riffom – nadahnuta je indijskom skladbom koja kao da je križana s riffom Stonesa a la ‘Brown Sugar’. ‘No Quarter’ je pak jedan od apsolutnih zgoditaka albuma i novi nezaobilazni koncertni broj. Počinje Jonesovim nježnim uvodom s električnim klavirom (kasnije i hammond orguljama i klavirom) uz ‘procesiranu’ Pageovu gitaru i dramatične prijelaze s laganih pasaža na zaključne zvučne udare. Sedmominutna skladba je na koncertima često znala – s primislima i na Pink Floyd – biti produžena i na dvadesetak minuta ubacivanjem klavirskih citata klasike (Rahmanjinova) te gitarskog sola. 

Album zaključuje ‘The Ocean’ kao podsjetnik na prva dva albuma s opakim riffom i ‘bazičnim’ zvukom banda. 

 

‘Houses Of The Holy’ je dobio podijeljene kritike no turneje su ga pogurale na prva mjesta rang lista

Nakon dvogodišnje pauze 24. veljače 1975. na vlastitoj etiketi Swan Song Records izlazi dvostruki ‘Physical Graffiti’. Osam novih skladbi (čije je snimanje započelo još u studenome 1973.) zbog formata dvostrukog vinilnog albuma dobilo je i ‘bonuse’ ranije neobjavljene skladbe s tri prethodna albuma. To je također doprinijelo stilskoj šarolikosti materijala. ‘Kašnjenje’ albuma odnosno dvogodišnja pauza bilo je posljedica zamora od neprestanih svirki i svjetskih turneja što je najviše frustriralo Johna Paula Jonesa koji je čak pomišljao napustiti grupu. Stoga su – zbog njegove apstinencije od svirki uživo koja je band stavila u mirovanje – neke brojeve kao instrumentalne skice (a pored ostalih i ‘Kashmire’) snimali samo Page i Bonham da bi ih četvorka u proljeće 1974. razradila i snimila konačne verzije.

Na A strani prve ploče našle su se tri skladbe. „Custard Pie“ je bila tipičan hard-rock broj koji je tokom snimanja nekoliko puta prearanžiran da bi na kraju bila odabrana verzija s Jonesovim Hohnerovim električnim klavirom (gotovo wonderovskim), Pageovom bluesy usnom harmonikom  i Pageovom gitarom koja je u solu bila „provučena“ kroz ARP sintesajzer.  „The Rover“ je zaostatak iz 1970. nastao u Bron-Yr-Auru. I ova je skladba imala nekoliko verzija: najprije kao folky akustični broj namijenjen „trojki“ a onda kao hard-rock tema.  

„In My Time of Dying“ je snimljena uživo uz kasnije dodatke poput slide gitare (koja daje prepoznatljivu notu „arhivskog bluesa“) no glavna karakteristika skladbe su Bonhamove promjene ritma uz iznenadna zaustavljanja i nove početke. Skladba „Houses Of The Holy“ koja je dala ime prethodnom albumu otvorila je drugu stranu prve ploče kao rhythm and blues/blues rock tema uz bok Stonesima uz umetke funka i jazzy akorda. Fankoidnu „Trampled Under Foot“ obilato je začinio Jonesov wonderovsko-hancockovski električni klavir (Hohnerov clavinet). „Kashmir“ koji zatvara B stranu novi je prog-rock klasik Zeppelina s onim dobro znanim dramatičnim uvodom nadahnutim – kao i cijela skladba – indijskom glazbom. Aranžmane s dramatičnim gudačima je ponovo potpisao John Paul Jones. 

 

Pageovo sviranje gitare gudalom

Drugi vinil počinje temom „In The Light“ s očitim uplivima keltske glazbe te sintesajzerima Johna Paula Jonesa koji je mahom i napisao broj, uz Pageovo sviranje gitare gudalom. Skladba je od onih kompleksnih brojeva s čestim promjenama i tempa i stila uz  različite tonove Pageovih gitara i Jonesovih klavijatura – pa i čembala u zaključnim folky dionicama broja. „Down By The Seaside“ je još jedan broj iz Bron-Yr-Aura nastala najprije kao akustičarska tema pod utjecajem Neila Younga a kasnije – na sessionu za „četvorku“ – kao električarska skladba.
Laganica „Ten Years Gone“ je kombinacija instrumentalnog Pageovog broja (s akustičnom gitarom i kasnije nasnimljenom električnom gitarom) i utjecaja britanskog folk-rocka te nešto „robusnijeg“ dijela s uključenim bendom i Plantovim vokalom. Na četvrtoj strani duplog albuma našla se „Night Flight“ snimljena 1971. i namijenjena „četvorci“.
Page je broju dao gitarski solo provučen kroz Lesley zvučnike a Jones sveprisutni zvuk Hammond orgulja. „The Wanton Song“ je ogledni komad hard rocka građen oko Pageoog riffa, „Boogie with Stu“ „džemanje“ s klaviristom Ianom Stewartom nadahnuto skladbom „Ooh My Head“ Ritchiea Valensa a „Black Country Woman“ još jedan zaostatak sa sessiona za „Houses Of The Holy“. Posljednja skladba albuma je „Sick Again“ koja govori o groupiesima koje prate turneje. Dala je odlične gitarske riffove na tragu Keitha Richardsa i bluesy solo te pravu pokaznu vježbu Bonhamovog nenadmašnog bubnjanja. 
 

Niska senzacionalnih nastupa u londonskom Earl’s Courtu

„Physical Graffiti“ je bio još jedan golemi komercijalni uspjeh te okićen pohvalama kritike pa je na rang liste ponovno dovukao i sve prethodne albume Zeppelina. Uslijedila je naravno još jedna američka turneja i niska senzacionalnih nastupa u londonskom Earl’s Courtu tokom svibnja 1975. Daljnje turneje je prekinula prometna nesreća u kojoj je za odmora u Grčkoj ozlijeđen Robert Plant.
U fazi Plantovog oporavka i boravka u Kaliforniji (jer, kao „porezne izbjeglice“ Zeppelini se nisu mogli vratiti u Veliku Britaniju) band se ponovo okreće radu na novom materijalu koji će se kasnije objaviti na albumu „Presence“. Album je objavljen 31. ožujka 1976. a dio svojih vokalnih dionica Plant je odradio u invalidskim kolicima što svakako nije baš doprinosilo dobrom raspoloženju u studiju.

 

Album je zapravo snimljen navrat nanos u svega par tjedana (razlog je problemi s rezerviranim terminima uz studiju u kojeg su nakon Zeppelina morali ući Stonesi) uz vodeću ulogu Pagea kao autora, svirača i producenta. Rezultat je bio album na pola puta između izvornog hard-rocka (kojem su se Page i Plant kanili vratiti) i tada imperativnog prog-rocka koji je obilježio uvodnu „Achilles Last Stand“.
Skladba počinje kao mahniti prog-rock brzac rastegnut na desetak minuta a u sebi je objedinio i utjecaje indijske glazbe te tekst nadahnut Blakeom i grčkom mitologijom. Bonham i Jones – koji je svirao i osmožičanu bas gitaru – su broju dali hard-rock podlogu (uz promjene ritma i pravu rafalnu paljbu ) a Page odlične gitare u brojnim dosnimavanjima. Među ostalima i slide. „For Your Life“ je hard-rock tema na tragu ranih radova s Pageovim Fender Telecasterom kao i „Royal Orleans“ (s funkoidnom gitarom) koja zatvara A stranu te „Nobody’s Foult But Mine“  kao razrada teme Blind Willie Johnsona s upečatljivim Pageovim riffom u uvodu. „Candy Store Rock“ vozi slide gitara, „Hot’s On Nowhere“ karakterizira unisona vožnja basa i bubnja koji podcrtava Jonesov riff i reska Pageova gitare a i zaključna „Tea For One“ s kotrljajućim blues-boogie ritmom nakon kojeg slijedi sporovozni blues (a la „Since I’ve Been Loving You“) u kojem su Zeppelini uvijek bili majstori, danak je ranim godinama. 

Koncertni film The Song Remains the Same i prateći soundtrack

„Presence“ (koji mi je danas bolji nego li u vrijeme izvornog objavljivanja) imao je podijeljene kritike no Zeppeline i dalje održao na vrhu o čemu je svjedočila i platinasta naklada albuma. Tijekom 1976. Zeppelini zbog Planta nisu otišli na ranije planirane turneje no „rupu“ je začepio koncertni film The Song Remains the Same“ i njegov prateći soundtrack.

U studenome 1978. ponovo odlaze u studio i snimaju „In Through The Open Door“ koji izlazi 15. kolovoza iduće godine. Bilo je to izuzetno teško razdoblje jer se pune dvije godine Zeppelin nisu mogli vratiti i svirati u Velikoj Britaniji. Na albumu je više no ikad traga ostavio John Paul Jones koji je u studiju obilato koristio novi Yamaha GX-1 sintesajzer jer je – da stvari budu gore – Jimmy Page prolazio kroz teško razdoblje borbe s heroinskom ovisnošću a Bonham s alkoholizmom.
Ništa lakše nije bilo ni Plantu kojem je 1977. preminuo sin no za njega je – za razliku od Pagea i Bonhama koji su rijetko dolazili na snimanja – rad u studiju bio svojevrsna terapija. „In The Evening“ je bio prvi broj na albumu: skladba pogonjena riffom uz usporenje u srednjem dijelu s Pageovom gitarom sviranom gudalom koja se u ponavljajućem „dronu“ javljala tokom cijelog broja. „South Bound Suarez“ je bio brzi rock broj (a la Stones) s Jonesom za klavirom, „Fool In The Rain“ s latino stilizacijama sambe (posebno razigranog Jonesovog klavira)a „Hot Dog“ rockabilly s primjesama honky tonka.

Album je dobio više mlakih no dobrih kritika

Desetominutna – ne baš impresivna – „Carouselamba“ je sklopljena od tri dijela. Prvim dominira sintesajzer nadahnut glazbom iz zabavnih parkova s gitarskim uletima na tragu The Who, drugi donosi usporenje (i Pagea s „dvovratom“ gitarom po prvi put odsviranom u studiju) a treći novo ubrzanje uz unisonu svirku s gitarom odsviranom korištenjem Gizmotrona (koji je, uzgred rečeno, bio patent Godleya i Cremea iz 10cc tvoreći zvuk nalik sintesajzerskom). „All My Love“ kao još jedan broj Jonesa i Planta – posvećena preminulom Plantovom sinu – naglašeno je sintesajzerska tema sa podužim solom i diskretnim  naglascima gitare te bliža prog-rock laganicama nego li klasicima iz kataloga Zeppelina.

 

Takva je i zaključna balada „I’m Gonna Crawl“ koju u zabran Zeppelina stavlja mahom samo Pageov solo. Album je dobio više mlakih no dobrih kritika, no ipak dospio na vrh britanske rang liste te na Top 200 Billboarda vratio stare albume. I on danas zvuči bolje nego li u osvit punka.  

U rujnu 1980. Zeppelini su bili na još jednoj američkoj turneji koju je prekinula smrt Johna Bonhama. Jedan od najboljih i najutjecajnijih bubnjara u povijesti rocka preminuo je 25. rujna 1980. ugušivši se povraćajući u snu nakon cjelodnevnog ispijanja alkohola. 

Bio je to kraj Zeppelina koji su službeno razišli početkom prosinca nastavivši sa samostalnim karijerama i povremenim okupljanjima. Album „Coda“ objavljen 1982. bio je sastavljen od neobjavljenih skladbi i – za posthumne albume tako uobičajenih – „restlova“.         

Pročitajte još...

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – Led Zeppelin i Purple – Hail, hail hard/metal rock!

Uz Black Sabbath, Deep Purple i Led Zeppelin ustoličili su se kao predvodnici hard rocka i heavy metala, a njihovi kultni albumi ,"Led Zeppelin III" i "Deep Purple in Rock", iznjedrili su vječne rock uspješnice kao što su "Immigrant Song" i "Child in Time"

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – Milesov ‘Bitches Brew’ kao biblija jazz fusiona

"Bitches Brew" je bio i ostao najutjecajniji album Milesove "električne faze" na kojem je prošireni sastav glazbenika s kojima je snimio prethodni album i odradio turneje, snimio funkom i rockom začinjene verzije starih brojeva

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – Trostruko čudo Georgea Harrisona

Harrison je "All Thing Must Pass" okupio sjajnu ekipu - uz Claptona, Radlea, Whitlocka, Gordona sudjelovali su i njegovi stari prijatelji Klaus Voormann, Gary Wright, Billy Preston, ali i Ringo Starr pa je album bio i svojevrsni "who is who" tadašnje kreme rocka

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – Kuđena i hvaljena izvanvremena “Layla”

Albumi koji u 2020. slave 50. rođendan!  Malo koji album je imao sudbinu nalik dvostrukom "Layla And Other Assorted Love Songs" kojeg su u studenom 1970....

Povezano

Parangall: Tony Bennett & Lady Gaga, Love for sale – Lady pjeva jazz

Nitko, dakako, nije očekivao da album bude uz bok albumu Porterovih standarda u izvedbi Ellae Fitzgerald, no 'Love For Sale' je odličan komad easy listeninga i, ako baš hoćete, album na čast i Lady Gagi i velikom Bennettu

Parangall: Bob Dylan – Springtime in New York: The Bootleg Series, Vol. 16, 1980-1985 

Za dylanofile koji imaju i studijske albume i prethodna izdanja 'bootleg' serijala, bit će itekako zanimljivo usporediti neke od studijskih ili pak alternativnih verzija objavljenih na njima s brojevima dostupnim na 'šesnaestici'. Kao trajni dokaz silnih Dylanovih mijena i kolaboracija s prepunom galerijom vrhunskih glazbenika

Parangall: Urban & 4, Lipanj, srpanj, kolovoz – Album godine kao vrhunac ‘urbanizma’ 

'Lipanj, srpanj, kolovoz' je stoga ne samo sjajan album već i – čini mi se – veliko finale Urbana kakvog znamo od 'Žena+dijete' naovamo ali, volio bih vjerovati, i startna pozicija novog Urbana koji bez paljenja mostova za sobom može ići dalje. I to, kud god hoće

Pop gallaksija / Najbolji albumi 70-ih: Joni Mitchell (1.) – Prva petoljetka

Ako je odličan 'Ladies From A Canyon' koji se uspeo na vrhove rang lista te dao hit singlove 'Woodstock' i 'Big Yellow Taxi' bio uspjeli projekt tranzicije, slijedeći 'Blue' bio je pravo remek djelo. Objavljen 30. lipnja 1971. do danas stoji kao zacijelo najbolji album u njenom diskografskom opusu

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime