Nedjelja, 13 listopada, 2024

Jeff Beck: Otišao je jedan od najboljih i najinovativnijih gitarista u povijesti rocka

Gitarist koji je tijekom dugovječne karijere uspješno preskakao žanrovske ograde te bio suveren u polju bluesa, jazz-fusiona, surfa, rhythm and bluesa, rockabillyja i prog rocka, vratio se tamo gdje je davao najviše: bluesu i hard rocku

U 75. godini iznenada je preminuo Jeff Beck. Bio je jedan od najutjecajnijih gitarista zapamćen kao pionir hard/heavy rocka i gitarist sklon smionim eksperimentima i žanrovskim (trans)fuzijama.



Samostalnim album “Truth” bljesnuo je  1968. Već ranije prepoznat kao genijalni gitarist Yardbirdsa (i dio trijumvirata Clapton-Page-Beck) na debutu (koji nikad kod šire publike nije dosegnuo slavu albuma Creama ili prvijenca Zeppelina mada je to apsolutno zaslužio) na kojem je glas pozajmio izvanredni Rod Stewart, a bas svirao Ron Wood, pokazuje koliki je bio Beckov utjecaj na formatiranje hard blues-/metal rocka i stil tadašnjih gitarista.

Prvi samostalni album je donio brojne odlične zvukove

Jeff Beck je u Yardbirdsima 1965. naslijedio Erica Claptona i to na preporuku tada pouzdanog session gitariste Jimmyja Pagea te tijekom dvadeset mjeseci provedenih u bendu sudjelovao na većini njihovih hitova. Zbog inzistiranja na perfekcionizmu, ali i zbog “prgavosti” u zalaganju za svoje viđenje glazbe grupu je napustio usred američke turneje. Samostalnu karijeru potom počinje dvama solidnim singlovima “Hi Ho Silver Lining” i “Tallyman”. Ohrabren uspjehom osniva Jeff Beck Group u kojoj su se na početku našli pjevač Rod Stewart, basist Shadowsa Jet Harris, ritam gitarist, a kasnije basist Ronnie Wood te klavijaturist Nicky Hopkins. Bubnjari su pak u bend dolazili i odlazili kao na pokretnoj vrpci.

Samostalni prvijenac “Truth” Beck objavljuje u kolovozu 1968., dakle pet mjeseci prije debuta Led Zeppelina. Album, snimljen tokom četiri svibanjska dana, donio je covere “Ol’Man River” Jeromea Kerna, tradicionalnu folk temu “Greensleeves”, “Morning Dew” kanadske folk pjevačice Bonnie Dobson te Becku tako mile standarde čikaškog bluesa: “You Shook Me” Willie Dixona i Muddyja Watersa te “I Ain’t Superstitious” Howlin’ Wolfa. Album je otvorila “Shapes of Things”, Beckova verzija hita Yardbirdsa, a tri autorska broja (potpisana pseudonimom Becka i Roda Stewarta – Jeffrey Rod) bila su također inspirirane blues temama.

“Let Me Love You” je bila nadahnuta skladbom Buddyja Guya, “Rock My Plimsoul” brojem “Rock Me Baby” B.B. Kinga, a “Blues Deluxe” Kingovom “Gambler’s Blues”. Skladba “Plimsoul” je već ranije bila objavljena kao B strana singla “Tallyman” dok je zaključni broj “Beck’s Bolero” (čije autorstvo potpisuje Page) na kojem su svirali Jimmy Page, John Paul Jones, Keith Moon i Nicky Hopkins, bila remiksana verzija stare snimke s B strane singla “Hi Ho Silver Lining”.

Prvi albuma tranzicije amplificiranog bluesa 

Objavljen prije prvijenca Zeppelina, “Truth”, s pravom nosi titulu prvog albuma tranzicije amplificiranog bluesa s elementima hard rocka prema heavy metalu. Mada su Beckovom utjecajnom eksperimentu prethodili slični radovi Creama ili Jimija Hendrixa, “Truth” je donio ne samo fantastičnu Beckovu gitaru koja je i grmila i jecala, već i čudesnu kemiju banda s iznimnim vokalom Roda Stewarta i ubojitom ritam sekcijom s Ronom Woodom i bubnjarom Rickyjem Wallerom. Primjerice “Shape Of Things” je svjetlosnim godinama udaljena od izvornika Yardbirdsa: sada s paklenim uvodom ritam sekcije, odvrnutim pojačalima te Beckovim gitarskim solom (iznad agresivnih baraža) i dramatičnim Rodovim vokalom.

Utjecaji Creama, Hendrixa ili napaljenih The Who bili su očiti no ukupni dojam je bila – revolucionarna svježina u pristupu bazično “mekanoj” pop temi. Bilo je to još očitije u blues standardu “Let Me Love You” s filigranskom gitarom, ali i energijom koja je prštala iz svake odsvirane note. Sve to vrijedi i za čarobnu verziju “You Shook Me” s Hopkisnovim klavirom i orguljama u podlozi, sjajnim Rodom Stewartom i Beckom u ulozi onozemaljskog gitariste koji blues navješćuje novoj rock/hard rock publici. Riječ je o verziji superiornijoj onoj Led Zeppelina objavljenoj pet mjeseci kasnije.

Uslijedila je pauza između albuma

Godinu kasnije, “Beck-ola” objavljen pod imenom The Jeff Beck Group bio je slabiji. S promjenom u postavi, odnosno novim bubnjarom Tonyjem Newmanom te uz klaviristu Nickyja Hopkinsa, The Jeff Beck Group snimaju album tijekom šest travanjskih dana 1969. Na njemu su se našli dva Presleyeva covera (“All Shook Up” i “Jailhouse Rock”), instrumental “Girl From Mill Valley” na kojem je bitnu ulogu imao i Hopkins te četiri autorska broja.

Album nije prošao baš najbolje pa ga, recimo tada vodeći kritičar Robert Christgau u Village Voiceu, kao i kritičari Rollin Stonea ocjenjuju jedva prolaznom ocjenom. No i ovaj je album učvrstio Beckovu reputaciju jednog od pionira hard rocka s korijenima u bluesu. Odlazak na američku turneju kojom se promovirao album završio je neslavno jer Rod Stewart i Ron Wood odlaze i osnivaju Faces, dok Hopkins na Woodstocku nastupa s Jefferson Airplane a potom seli u Quicksilver Messanger Service. Da stvar po Becka bude gora, godinu je zaključio u mirovanju nakon prometne nesreće. Povratak je uslijedio tek 1971., kad s novom postavom The Jeff Beck Group u listopadu 1971. objavljuje album “Rough And Ready”.

Čudesan Beckov gitarski rukopis

U sedamdesetima nakon kratkog djelovanja u super-grupi Beck, Bogert & Apice i istoimenog albuma iz 1973. objavljuje niz uspjelih, ali i konfuznih projekata. U prvu kategoriju svakako spada “Blow By Blow” snimljen u suradnji s klavijaturistom Maxom Middletonom, koji unosi elemente jazza i funka, te bubnjarom Richardom Baileyem; album koji je donio nove autorske brojeve i covere. Ovog puta skladbi Steviea Woindera i Paula McCartneya. Svojevrsni nastavak donio je godinu kasniji “Wired” kao, doduše bez Beckovih autorskih brojeva, odličan album jazz-rock fuzija. Kasniji albumi, osim odličnih koncertnih zapisa, bili su neujednačene kvalitete, no svima je bio zajednički čudesan Beckov gitarski rukopis.

Onaj pravi povratak u top-formu donio je 2016. “Loud Healer”. Bio je to  prvi Beckov autorski materijal nakon šest godina – i nesretnog ulaska u prostor instrumentalnog brljanja u zagrljaju s elektronikom – upravo je takav: tipičan “beckovski”. Kao da je došao s “Beck-ola” albuma iz 1969.

Jedan od najboljih i najinovativnijih gitarista u povijesti rocka

To je, naravno, prva dobra vijest. Druga je da gitarist koji u karijeri nije otpjevao ni jedan jedini ton, ovog puta u ekipi imao sjajno grlo: gotovo nepoznatu pjevačicu Rosie Bones (na projektu je, uzgred, uključena i gitaristica Carmen Vandenberg). Treća dobra vijest su tekstovi koji, bježeći od banalnosti i podređene uloge u odnosu na instrumentalni segment albuma, pokazuju Becka kao up to date autora spremnog da u skladbama poput “Scared for the Children” i uvodnoj “The Revolution Will Be Televised” progovori o aktualnim društvenim temama.  

Ipak glavni razlog zašto “Loud Healer” zaslužuje palac gore leži u sjajnoj Beckovoj svirci. Gitarist koji je tijekom dugovječne karijere uspješno preskakao žanrovske ograde te bio suveren u polju bluesa, jazz-fusiona, surfa, rhythm and bluesa, rockabillyja i prog rocka, vratio se tamo gdje je davao najviše: bluesu i hard rocku.

Nažalost posljednji studijski album, lanjska kolaboracija s Johnnyjm Deppom na albumu “18”, bio je daleko slabiji. No sasvim sigurno nimalo nije utjecao na legendu, ali i percepciju publike i kritike temeljenu na zvjezdanim diskografskim uzletima jednog od najboljih i najinovativnijih gitarista u povijesti rocka.  

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime