Nedjelja, 3 ožujka, 2024

Oproštaj od Daft Punka: ‘Random Acces Memoires’ kao spomenik i epitaf

Sjajan i utjecajan francuski dvojac ovih je dana naime objavio konačni razlaz. Sa samo četiri studijska albuma Daft Punk se nisu baš pokazali kao radoholičari u studiju no tijekom 28 godina trajanja banda, dvojac Guy-Manuel de Homen-Christo i Thomas Bangalter bili su pioniri čudesnog i vraški utjecajnog elektroničkog zvuka koji je osvojio i plesne podije i kućne 'slušaonice'

Tko je mogao i pomisliti da će fascinantni ‘Random Acces Memories’ objavljen još 2013. – i on nakon osmogodišnje diskografske pauze odnosno kao nasljednik studijskog albuma ‘Human After All’ iz 2005. – biti i posljednji album kojeg su objavili Daft Punk.



Sjajan i utjecajan francuski dvojac ovih je dana naime objavio konačni razlaz. Sa samo četiri studijska albuma Daft Punk se nisu baš pokazali kao radoholičari u studiju no tijekom 28 godina trajanja banda, dvojac Guy-Manuel de Homen-Christo i Thomas Bangalter bili su pioniri čudesnog i vraški utjecajnog elektroničkog zvuka koji je osvojio i plesne podije i kućne ‘slušaonice’.

Zadnji album ‘Random Acces Memorie’ – najbolji mogući epitaf

Od singla i mega-hita ‘Around The World’ sa debitantskog albuma ‘Homework’ iz 1997. do zgoditaka s albuma ‘Random Acces Memories’ koji je bio okićen Grammyjem ali i najprodavaniji vinil u 2013., Daft Punk su širom otvorili vrata elektronici nastaloj u talioničkom loncu od komadića ‘soundscapea’ Tangerine Dream (i Pink Floyda iz prog-rock vremena), kraftwerkovskih utjecaja, ambijentalne elektronike, zaraznih disco ritmova Giorgia Morodera, ritmičkih pozajmica Chica, ambijentalne elektronike… 

Sve to je najbolje sraslo u najboljem – četvrtom po redu – albumu Daft Punka. Jer ‘Random Acces Memorie’ je najbolji mogući epitaf. Zapravo, svojevrsna sinteza svega što je činilo osebujan glazbeni iskaz kao ušće svih posvojenih glazbenih utjecaja i stilova. Stoga ga se – i u svojevrsnom oproštaju od banda – vrijedi ponovo sjetiti.

Fanovi Daft Punka, a nije ih malo ni na ovim prostorima, zacijelo su zaslinili kad se nakon poduže diskografske neaktivnosti singl ‘Get Lucky’ – tipičan daftpankovski raspašoj za plesne podije – pojavio kao najava novog album. No, bili su u krivu. Album ‘Random Access Memories’, s kojeg je ubrzo skinut i drugi singl ‘Lose Yourself To Dance’ uz kojeg također noge same plešu, mahom nema previše veze sa spomenutim singlovima. Je li mu to bila mana? Nipošto jer svih preostalih 11 brojeva s albuma, bili su još bolji od njih! 

 

Savršeno balansiran komad retroa

Recimo, uvodna ‘Give Life Back To Music’ uhougodna je stilizacija s jednom nogom u sexy-grooveu soula na tragu albuma Marvina Gayea s početka osamesetih i vocoderskog-popa kojim su ELO dosegli vječnost. Ni jedno ni drugo nije ‘my cup of tea’ odnosno i veliki Marvin mi je bio draži početkom sedamdesetih nego li kasnije baš kao što je power-pop i ‘beat’ dimenzija ELO za me bila daleko inspirativnija od Lynnovih očijukanja sa vocoderima i sintovima. No, unatoč tome, nastupni broj ‘Random Access Memories’, u trenu mi se zalijepio za uho kao savršeno balansiran komad retroa (spomenutim utjecajima valja dodati i funky gitaru na tragu diskoidnih stilizacija Chica što i ne čudi zna li se da se Daft Punku u studiju priključio i Nile Rodgers!).
Fluidna laganica ‘The Game Of Love’, kao i prethodni broj, sjajno zbraja ‘procesirani’ vokal i klavijature na tragu naslijeđa sinti-popa (ovog puta s primislima na Ultravox) sa ritam sekcijom (i to kakvom: Nathan East na basu a John ‘JR’ Robinson za bubnjevima) te pedal-steel gitarom nezaobilaznog Grega Leisza i gitarskim učincima Paula Jacksona Jr. ‘Giorgio By Moroder’, sjajna posveta kultnom producentu i ključnoj figuri euro-disca, zanimljiv je ispovjedni ‘narativ’ samog Morodera iznad tipične ‘moroderovske’ instrumentalne potke a ‘Within’ pak odlična laganica s ‘klasičnim’ klavirskim uvodom Chillyja Gonzalesa na kojeg se lijepi pratnja i, naravno, ‘procesirani’ vokal.
 

Kakva posveta plesnoj glazbi osamdesetih s aromom novog doba!

Daft Punk su u studiju tada okupili vrhunsku ekipu glazbenika no uključenjem Morodera te – još i više – Nilea Rodgersa koji je odsvirao većinu brojeva na albumu, usput odali počast uzorima na koje su se nekoć tako rado ‘semplerski’ naslanjali i rado ih citirali. ‘Random Acess Memories’ je zapravo svojevrsna javna objava banda koji eto (tada ni ne misleći na razlaz) na jednom mjestu – i to ‘živom svirkom’ u studiju a ne semplerskim pozajmicama – govori o svim svojim utjecajima te srodnicima i na elektroničkoj i na, najšire shvaćenoj, indie sceni. Stoga je u ‘Instant Crush’, vokalom (i gitarskim solima) gostovao Julian Casablancasaiz Strokesa.
Skladba je također jedan od aduta albuma i ‘komad’ koji se mirne duše mogao naći i na albumu Strokesa kao ogledni primjer poetike ovog njujorškog banda. ‘Lose Yourself To Dance’ – nimalo slučajno odabran kao drugi singl – je nešto radikalno drugačije. Gitara Nilea Rodgersa i muskulativan učinak ritam sekcije uz vokal Pharrella Williamsa, temu je odvukao u prostor Chica i – ponajviše – Princea. Kakva posveta plesnoj glazbi osamdesetih s aromom novog doba! ‘Touch’ je bila nova ‘ambijentalna’ electro-pop tema kojoj korijeni, posebice u uvodnom ‘košmarnom’ dijelu, sežu u doba Tangerine Dreama i njihovog ‘Rubycona’ dok se raplet temelji na čudnom spoju funkoidnih citata Curtisa Mayfielda, rasplesanog ‘orkestralnog’ dijela, pseudo-operetnih dionica…

 

Podsjetnik na korijene i vlastite glazbene poetike

Za divno čudo, konačan rezultat zbrajanja tako šarenih djelića je – sjajan! ‘Get Lucky’ je kao i ‘Loose Yourself To Dance’ bila odličan plesni komad ali i, kladio bih se, svojevrsni hommage jazzy-rocku Steely Dana u refrenu broja. ‘Beyond’ te ‘Motherboard’ su pak čudesne kolaboracije Daft Punka, studijskih glazbenika s kojima su realizirali cijeli album (Liesz, Paul Jackson Jr, Chris Caswell), izvanserijskog bubnjara Omara Hakima te velikog orkestra a ‘Fragment Of Time’ još jedan ulazak u ‘steelydanovske’ stilizacije uz pomoć starog suradnika Todda Edwardsa kao vokaliste. Dva zaključna broja donijela su odličnu kolaboraciju s Panda Bearom u ‘Doin’ it Right’ te idealnu, tipičnu Daft Punk, završnicu domišljenu kao velebna elektronička misa (danas se može čitati i kao opijelo!) s modularnim sintom u prvom planu i sjajnim bubnjanjem Omara Hakima. 

Ako su u vrijeme izvornog objavljivanja albuma htjeli barem malko podsjetiti na korijene i vlastite glazbene poetike ali i na one najinspirativnije dijelove ‘plesne’ zvukovnice kasnih sedamdesetih i osamdesetih, Daft Punk su bezrezervno uspjeli. No, pokazalo se to danas, ‘Random Acecess Memories’ je bio i sjajna (davnašnja) vjerodajnica Daft Punka za  glazbenu vječnost i njihov nadgrobni spomenik.    

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime