Everything. Everywhere. All. At. Once. Ili u tuzemnom prijevodu Sve u isto vrijeme. Daniel Kwan i Daniel Schneiert. To su imena koja iz opće kulture morate popamtiti nakon ovogodišnje dodjele Oscar. Jer se vrlo rijetko dogodi da od 11 nominiranih kategorija odnosnom filmu bude pečatirano njih 7 i to u najvažnijim kategorijama – od najboljeg filma, scenarija, režije, glavne ženske uloge, sporedne muške i ženske uloge, a kako nemaju glavnu mušku ulogu tako im je ta zasluženo izmakla pod salom dirljivog Brendana Frasera u “Kitu”.
Ne događa se baš prečesto da ovoliko drugačiji, originalni, neobični film pohara trivijom kakve su Oscarovske nominacije. Premijerno prikazan još startom prošle godine, “Everything Everywhere All At Once” film je koji radi razliku. Ne samo naslovom. Naime, morate se nužno opredijeliti oko hypea. Ili vam legne ili ne. Nema sredine. Suluda je to i neuhvatljiva priča o jednoj simpa kineskoj domaćici i njenim metaversovima i spašavanju svijeta, toliko je zabavna i drugačija od svega što potencijalno očekujete od filma u vrijeme kad mislite da ste sve vidjeli, da je svaki plot i nagovaranje na film suvišno. Ali nepredvidivost i neočekivanost kao glavna kvaliteta joj je prilično utrla put među filmofilima. Totalno drugi pol onoga što je poetsko remek djelo “The Banshees of Inisheirin”, ali jednako maestralan i vrijedan. Redatelji i scenaristi Daniel Kwan i Daniel Scheinert su uzeli film kao ultimativnu igračku kojom lome pravila i izazivaju sve “naučeno”. I imaju Jamie Lee Curtis u sporednoj badass ulozi. Zabava i funtime samo takva. Pitanje je opće kulture koliko ćete pročitati ljudskog i generalno humanističkog u toj SF komediji apsurda s prekrasnom dramskom potkom, ali neka ostane naznačeno samo da realniju presliku kaotike i besmislenosti društva novog milenija te prokazan izlaz iz sve te gungule nikada na filmu niste mogli vidjeti na ovoliko prelijep način.
Crtići su ove godine bile maestralni
Od ostalih nominiranih u kategoriji najboljeg filma samo je njemački antiratni prosede “All Quiet In The Western Front” osim očekivane nagrade za najbolji inozemni film dobio koliko toliko pažnje.
I crtići su bili maestralni. Kako djevojčica koja se pretvara u pandu, kako nastavak mačka u čizmama tako i nova ekranizacija klasika. Pinocchio, ovaj novi friški stop motion animirani Guillerma del Tora je jedna od najljepših crtić ekranizacija klasika ikad. Svih vremena. Toliko životan, nježan, slojevit, topao, duhovit, tužan, emotivan, prekrasan. Rijetko kad vidjet tako realnu fantaziju o životu i smrti bez trunke patetike. Savršen i poučan za djecu svih generacija. Na bazi ilustracija fantastične mašte Carla Collodija (prije cca 150 godina raspisano), uz dodavanje jake društvene kritike i osuda bujajućeg fašizma kroz podjebavanje Mussolinija (presmiješne scene lutkarske predstave u nj ime), uz takav pregršt živopisnih likova, super zabavnu sinkronizaciju, totalno neočekivane glazbene i rijetke pjevačke numere, nema moment praznog hoda. Jedan od filmova godine i crtića novog milenija. Ljudskije i bitno bolje od gro igranih filmova. Baš panegirički. Masterclass i masterpiece.
Ova je godina bila godinom propusta jer sjajna djela poput “The Whalea”, “Babilona”, “She Said” i mnogih drugih nisu bila ni nominirana u kategoriji najboljeg filma, a osim “trebalo je” momenta izostale su nominacije poput Bena Whishawa za maestrani performans u “Women Talking”.
Najsavršeniji darovi za filmofile
Tihi darling ovogodišnje konkurencije najboljeg filma u nas preveden kao Duhovi ili duše otoka, “Banshees Of Inisherin” je ostao bez nagrada, no to mu ne oduzima čaroliju i činjenicu da ga možemo komunicirati kao “Amarcord” 21. stoljeća. Priču o odsječenim prstima. I smrti. I životu. I ljudima. Ali kakva priča. Ide otprilike ovako. Ljudi ti vječno govore moraš imati nešto zanimljivo za ispričati priču. Ti ljudima govoriš natrag kako je svaki minut života i svaki čovjek zanimljiv samo ovisi o tome kako je i kako ga ispričaš. “Banshees Of Insherin” je remek djelo. Jedan od filmova godine. Moguće desetljeća. Moguće i šire. Toliko predivna, poetska, nježna, ljudska, topla i bizarna, nadasve bizarna priča o ljudima iz pripizdina i vukojebina.
U ovom slučaju Irske, ali oh kako se vuče hrvatskog iz svakog kadra. To kako glume i kako redatelj/scenarist Martin McDonaugh (on je radio onaj s tri billboardima iz Misourija genijalan s Frances McDormand i In Bruges), postira atmosferu, ne objašnjava kad ne treba, pušta međukadrovima da opišu karaktere, gledaš i diviš se. Kakav. Film. Najsavršeniji dar za filmofile žedne i gladne pitkosti na filmu i manjka senzacionalizma. I apsolutni model kako bi se u Hrvatskoj mogla snimati remek djela da je ovako hrabrih. Ali da vam je netko rekao kako je film o naoko ničim izazvanom prestanku komuniciranja dvojice starijih friendova na jednom sitnom izoliranom otoku – film koji će vas toliko oduševiti, kao malo što ne samo ove godine, mahnuli biste rukom. Iz prve ruke. Ali onda date priliku. I ostanete bez teksta. Ovakvu ljepotu rijetko nađete. Rijetko, prerijetko. Ostati bez teksta, malo je reći.
Ljubitelji, ne dobrog, nego genijalnog filma, mogu odahnuti
Kao i zasluženo prešućeni Tar, Avatar 2 (osim u SF kategoriji), “Top Gun: Maverick”, “Elvis” ili tek na mjesto stavljeni korektni, ali bitno prerazvikani canneski pobjednik “Trokut tuge”, Spielbergovi Fabelmanovi i feministički manifest “Women Talking”.
Izbor filmova godine za Oscara kao i pjesme Eurovizije svake godine izmili najveću količinu najbedastijih i najbesmislenijih komentara kužera i mahom online znalaca ili filmskih wannabe kritičara koji se natječu u procjenama tko bi mogao dobiti, a tko je “trebao” dobiti. Taj “trebao bi” i “trebao je” trenutak jedna je od najiritantnijih kategorija povijesti internetskog mišljenja. Jer, oni su i njihov enciklopedizam zaključili što je zaslužilo korigirati matematičko – statističku kategoriju od desetak tisuća glasova Akademije, pa kad nešto dobije, a oni su zamislili da tome nije tako, onda će oni ispraviti stvarnost i ponuditi kako je trebalo biti. Pogotovo ovih tričavih tri i pol kritičarskih snizavca s hrvatskog kužerskog medijskog prostora.
Ljubitelji, ne dobrog, nego genijalnog filma, mogu odahnuti. Oscar konačno, koliko god mediokritetski bio, odlazi dominantno u prave ruke. I kao što je “Parazit” prije kojeg ljeta dominirao nad hollywoodskim mainstreamom, ove godine je to činio ovaj čudesan, nadljudski film.
Za ostale statističare popis svih ovogodišnjih dobitnika potražite u sestrinskom članku na Mixer.hr.