Uspješni povratak
EVERYTHING BUT THE GIRL
Buzzin Fly/Virgin
*****
Srećom evo ih natrag na sceni! Nakon 24 godine, Everything But The Girl, iliti bračni dvojac Tracey Thorn i Ben Watt objavili su novi studijski album. Za razliku od mnogih perjanika novovalne eksplozije osamdesetih koji su se – neki uspješno, a neki traljavo – friškim albumima prisjetili dana “ponosa i slave”, album “Fuse” je bezgrješno usidren u vrijeme današnje. Naravno, uz tako prepoznatljivu stilistiku sjajnog dvojca i onaj zamamni electro-pop koji savršeno priliježe uz melankoličan i emocijama natopljen Tracyin vokal. Jer, Everything But The Girl, nikad nisu robovali shemama svojih prethodnih projekata uvijek dograđujući svoju zvučnu sliku novim elementima i žanrovskim infekcijama. Bilo da je riječ o jazzy-popu, najfinijim mogućim stilizacijama “novog soula” osamdesetih, indieu, infekcijama drum’n’bassa i housea…
Pravi biseri
Najavni singl “Nothing Left To Lose” uvjerljivo pokazuje zašto ih je vrijedilo čekati. Sjajan vokal Tracy Thorne koji je s godinama dobio na još većoj emocionalnosti, na podlozi zanimljivih beatova koji su karakterizirali i stare albume te elegantne koprenaste elektronike uz razigrane bas dionice, nisu mogle biti bolji uvod u album. Baš kao što je snolika “Karaoke” s muško-ženskim “dijalogom” idealna završnica. Čudesna “Run A Red Light” je pravi biser s odavno patentiranim minimalističkim klavirskim akordima ovijenim elektronikom kao podsjetnik na ishodišne jazzy-lounge pop dane, “Caution To The Wind” vješto koristi nove mogućnosti digitalne tehnologije u stvaranju nenametljive zvučne tapiserije i stare recepte dok se melankolična balada “When You Mess Up” gradi oko repetitivne klavirske fraze od svega nekoliko nota uz Tracyno korištenje Auto-Tunea koje joj omogućava “duet”.
“Time And Time Again” je žanrovsko/stilski najbliža electro-popu osamdesetih kao i “No One Know We Are Dancing” čiji uleti sinta i programiranje beatova imaju isti korijen. Ili – nadahnuće. “Lost” je nova nježna melankolijom oplahnuta balada o gubitku voljenih osoba a istim tragom ide i “Forever”. No uz plesna/klupska ubrzanja u raspletu broja koji na trenutke zvuči i kao srodnik Pet Shop Boysa. A onda opet maestralan meditativan broj: tužaljka “Interior Space” kroz koji – eto lucidnog rješenja – “leluja” i elektronika i klarinet.
Na prvu, kao da Everything But The Girl nisu ponudili ništa što od njih ranije nismo čuli, no riječ je o albumu koji u svakom broju nudi one prepoznatljive emocije karakteristične za njihov opus i sjajne melodije, no u “ambalaži” koja je vraški svježa i maštovita. Najkraće rečeno, još jedan veoma dobar album u portfelju Wattsa i Thornove.