Ponedjeljak, 27 ožujka, 2023

Parangall / Benston, Sad sam tu – izvrsni galop svemirskih kauboja

Zaključna 'Vrijeme je stalo' je rutinski skockana laganica slabija od vrtoglavo visokog prosjeka ostatka albuma no, kvragu, nimalo ne umanjuje zaključno ocjenu projekta Benston: odlično! I – dobro došli!



BENSTON

Sad sam tu

Spona / Croatia records

*****

Baš kao i bodulski svemirski putnik Valentino Bošković i Benston ‘svemirski kauboj i glazbeni putnik istraživač’ otisnuo se u veliku transžanrovsku avanturu koja, kako sam veli, u strastveni zagrljaj spaja ‘disco, afro-beat, Talking Headse i Davida Bowiea’.

Dodao bih tome još barem pet šest žanrova, stilova i vrsta poput – recimo jazza – koji podužu završnicu uvodnog broja albuma saksofonskim solom Marina Živkovića seli u jazz. 

Album svojevrsne alter-rock super grupe

Za Živkovića bi se moglo reći da je ostavio najočitiji trag uz lidera projekta Damira Trkulja Šilju, garage-rock velemajstora Gatuza (ali i Majki), na albumu svojevrsne alter-rock super grupe. Jer, u Benstonu su još Gatuzov bubnjar Goran Martinjak, gitaristi Zoran Čalić, Jim July iliti Bojan Đurđević iz Garage In July, Mater Palestrina Mazić iz Big Strip Gorille, Gatuzov basist Jakov Kolega, te Martin Mandić iz BrudBBB.
Spomenuti uvodni ‘B.e.n.s.t.o.n.’ vraški je zanimljiv amalgam koji začet space-rock psihodelijom na tragu Pink Floyda s ‘Ummagumme’ a uz saksofon koji vuče i na bowievske i a la Roxy Music stilizacije, zaokreće brzim plesnim ritmom u ‘narativ’ te uz dramatičnu eksplozivnu završnicu skončava u saksofonskom jazzy solu.  

‘Probudi sve’ još je zanimljiviji kombinacijom diskoidnog (plesnog) ritma, reskih garažnih gitara i odličnih bluesy-rock pasaža te punkerski ‘izvikivanog’ teksta na tragu ranih Talking Headsa no uz zavodljivu melodiju koja vapi iza radijskom vrtnjom. ‘Portret’ je također na bogatoj razigranoj funkoidnoj ritmičkoj podlozi (po uzoru na Talking Heads iz vremena ‘Remain In Light’) uz saksofon koji vrti kratku repetitivnu frazu prije nego li istu ulogu preuzmu sint (naslonjen na Depeche Mode iz ‘mračnijih’ faza) i sjajne ‘rokerski’ zašiljene gitare dok je ‘Oni su tu’ sa saksofonskim uvodom još odlučniji korak u elektroniku odlično sparenu sa saksofonom i gitarama onako kako su to činili Eno, McKay i Manzanera za ranih dana Roxy Musica.

Odlično! I – dobro došli!

Dakako na nov i svjež način koji temu otima bilo kakvoj pomisli na puko epigonstvo. ‘Mrzi me’ na sličnom tragu nastavlja odličan niz na koji se logično nastavlja ‘Svijet nije nikad bio manji’ sa šarmantnim Karibima začinjenim ritmom i osunčanom melodijom koja također stare uši vuče na Ferryjevu družinu.
‘Reflektor’ i ‘Učini to sad’ ponovo lucidno spajaju razigranu ritmičku potku, elektroniku, saksofonske ulete i ‘prljave’ sonorne gitare. ‘Nema sumnje’ – sa zanimljivim ambijentalnim uvodom elektroničke space-rock psihodelije – besprijekoran je brzac te osebujan zagrljaj funka i afro-beata (kakvu su, recimo, rabili Talking Headsi na ‘I Zimbra’) obdaren izvrsnim gitarskim i saksofonskim duelima. ‘1000 ljudi’ je pak veoma dobra bluesy-rock-funk stilizacija koja se u drugom dijelu broja usporava i leti u nebo kao saksofonsko-gitarska blues ‘pastorala’.
Zaključna ‘Vrijeme je stalo’ je rutinski skockana laganica slabija od vrtoglavo visokog prosjeka ostatka albuma no, kvragu, nimalo ne umanjuje zaključno ocjenu projekta Benston: odlično! I – dobro došli!

Pročitajte još...

Parangall / Massimo, Vještina Boutique (vinil) – Massimov vinilni biser

Massimo koji je neke od najboljih nastupa kojima sam svjedočio odradio s jazz combom (poput onog sa skladbama Johnnyja Hartmanna uz Matiju Dedića) ovog puta je doslovno bljesnuo uz čudesan trio u kojem su klavijaturist Ivan Popeskić, basist Henry Radanović te multiinstrumentalist Elvis Stanić

Parangall: Hakuna Matata, Žumberačka brda – Slična meta, drugo rastojanje

'Žumberačka gora' je, rekoh, tipičan album Mišaka i Hakuna Matate; projekt kojemu baš kao i emisiji 'Na rubu znanosti' možete – ovisno o motrištu – uputiti i pohvale i prijekore

Parangall: Joe Strummer, Assembly – Sjajna ostavština ‘gazbenika savjesti’

Gotovo dvadeset godina od iznenadne smrti Joea Strummera (preminuo je u prosincu 2002.) konačno se pojavila kompilacija koja može s punim pravom nositi nazivnik 'the best of'

Parangall: Neil Young, Young Shakespeare – Veličanstven arhivski materijal

Koncert održan 26. siječnja 1971. u Shakespeare Theatre u Stratfordu (u Connecticutu) na najbolji mogući način predstavlja 'akustičarskog Younga'

Povezano

PARANGALL: DEPECHE MODE – Veći od života i smrti

'Memento Mori' je pokazao da je bend itekako dobro svjestan svih faza i zvučnih pečata koji su obilježili dugovječnu karijeru te da  vraški  dobro zna što s njima uraditi i danas. A – dao bih se kladiti – i u budućnosti

Kritika pjesme: Parni Valjak feat Igor Drvenkar – Moja glava, moja pravila

Akijeva sjena je previše nadvijena nad Husov autorski rad s Valjkom da bi mu itko osim eventualno sina Kikija Rahimovskog mogao sjesti u stolicu, zato su pri odluci nastavka s novim pjevačem, kao i Queen u post Mercury pojavama odvajali novi vokal od benda

Kritika videospota: Nika Turković- Sam(a)

Odabir balade 'Sam(a)' kao spot/singla za aktualni album ovog joj, odraslog, dijela karijere, čini se više nego dobro izvedenim postavljanjem na pozicije prve linije nekih novih imena hrvatskog urbanog popa

Parangall: Brzo, brže…najbrže – TV EYE

Moja zakašnjela reakcija na album vrijedan svake pažnje ima jedan jedini alibi: riječ je o projektu koji nije podložan sezonskim trendovima, već pravom vanvremenom albumu za kojim uvijek valja posegnuti

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime