Na današnji dan, 23. svibnja 1970. nastupni samostalni album Paula McCartneya dospio je na vrh i američke rang liste. Paul McCartney je prvi od Beatlesa (a za njim su slijedili i Harrison i Lennon s Plastic-Ono Bandom) koji se upustio u samostalni projekt nakon – doduše još neslužbenog – razlaza grupe. Prvijenac “McCartney” objavljen je 17. travnja 1970. kao plod “samoizolacije” u Škotskoj nakon neočekivane no kategorične Lennonove odluke o napuštanju Beatlesa koncem rujna 1969.
Iako se razlaz mogao naslutiti i mnogo ranije, odnosno još na snimanju dvostrukog “bijelog albuma” koji je zorno prikazao različite žanrovske sklonosti i poetike Lennona, McCartneya i Harrisona, Lennonova odluka je Paula očito duboko pogodila. Mnogi biografi pisali su o vremenu nastanka albuma kao razdoblju depresije i opijanja, ali i nakane da se (barem na koji mjesec) posve odvoji od preostale trojice Beatlesa.
Dodatni razlog je doduše bilo neslaganje oko novog menadžera Allena Kleina kojeg je trojka angažirala kao nasljednika Epsteina, dok se McCartney zalagao da poslovni menadžeri Beatlesa budu newyorški odvjetnici Lee i John Eastman, otac i brat njegov supruge Linde te – s druge strane – McCartneyeva tvrdoglava odluka da njegov prvijenac bude neposredni konkurent “posthumnom” albumu Beatlesa “Let It Be”.
Svaka skladba je rađena prema DIY obrascu
Na samom koncu 1969. Paul je u svom londonskom stanu na četverokanalnom Studeru počeo snimati skladbe koje je mahom napisao za dvomjesečne “izolacije” na svojoj farmi u Škotskoj. Bio je to pravi do it yourself projekt jer Macca je sam svirao i sve instrumente uz Lindu koja je tek ponegdje pjevala pozadinske vokale. Bio je to naprosto drastičan pomak od sofisticiranog zvuka albuma Beatlesa, čudesnog “Abbey Roada” i produkcije Georgea Martina. Svaka skladba je rađena baš po DIY obrascu pa je najprije dobila vokal uz pratnju akustične gitare kojoj je Paul naknadno dodavao električnu gitaru, bas i udaraljke. Bez mnogo brige o “čistoći” produkcije i kompleksnosti aranžmana.
Uzgred rečeno, snimanje albuma je bilo za kratko prekinutu već nakon nekoliko dana jer su Ringo, Paul i George u Abbey Road studijima snimali Harrisonovu “I Me Mine”, a sutradan dorađivali “Let It Be”.
Zamjerke su bile očekivane
Kaneći kućne snimke sa Studera prebaciti na osam kanala McCartney najprije odlazi u Morgan studija a potom i u Abbey Road gdje pod pseudonimom Billy Martin nastavlja rad na albumu da bi, zgotovivši materijal, završni miks ponovo odradio u Morganu. Zanimljivo je da je u isto vrijeme, dok je Paul snimao u jednom studiju Abbey Roada, u drugom Phil Spector radio na produkciji “Let It Be”.
Kad se album “McCartney” pojavio u dućanima, kritike su bile ili negativne ili pak veoma suzdržane. Zamjerke su bile očekivane: album je traljavo produciran, zvuči kao da je nedovršen u studiju a Paulov je autorski rukopis – s izuzetkom “Maybe I’m Amazed” – daleko slabiji od svega što je napisao za Beatlese. Ipak, Paulovo ime i publicitet kojeg je izazvala vijest o razlazu Beatlesa bio je odveć veliki mamac pa se prvijenac uspeo na sam vrh britanske rang liste odakle ga je – ima mnogo simbolike u tome – nakon tri tjedna skinuo “Let It Be”.
Tipičan McCartneyev “beatlesovski” broj
Album je otvorila minijatura “Lovely Linda”, u početku zamišljena kao skladba za zagrijavanje i testiranje kućne studijske opreme o čemu svjedoči i Paulovo smijuljenje na kraju broja. Današnjim ušima preslušana, tipična je to lepršava folky tema kao ogledni primjer do it yourself poetike koja je tridesetak godina kasnije postala tako in na indie sceni. “That Would Be Something” danas nije teško pročitati kao naklon prema americani ili Cooderu s prvijenca objavljenog iste godine. Takav je i instrumental “Valentine Day” dok je “Every Night” (nastala u vrijeme rada za projekt “Get Back” odnosno “Let It Be”) imala sve klasične mccartneyevske odlike – iznimnu melodiju i vokal sjajno sparen s akustičnom gitarom i više no diskretnim basom i perkusijama.
“Hot At Sun / Glasses” ozračena je šarmom Polinezije (obogaćena i sviranjem po bocama s vodom)uz neobičnu završnicu, odlična laganica “Junk” je još jedan tipičan McCartneyev “beatlesovski” broj kojeg ne bi bilo teško zamisliti u raskošnom bendovskom aranžmanu i produkciji Georga Martina, a “Man We Was Lonely” vodviljska tema koja bi dobro legla i Kinksima. “Oo You” je nešto posve drugačije – one-man-band lijeni rocker koji je mogao postati i druga “Helter Skelter”.
Razočaranje, zatim oduševljenje
Instrumental “Momma Miss America” čudna je kombinacija južnjačkog R&B-a, rocka i bluesa… koja bi danas jamačno nosila naljepnicu “garaže”, a “Teddy Boy” – skladba, kao i “Junk”, nastala za boravka Beatlesa u Indiji – s Lindinim pozadinskim vokalom; pjesma koju je lako zamisliti i na “bijelom albumu”. “Singalong Junk” je pak zgodan indie-folk instrumental (Paul je vješto ubacio i melotron) teme “Junk”, a zaključna “Kreen Akrore” eksperimentalni komad s perkusijama, imitacijom životinjskih krikova i električnom gitarom. “Maybe I’m Amazed” koju je pohvalila kritika, rasna je pak Paulova klavirska balada na tragu “Long And Winding Road” s vokalom od šapata do vriska te “harrisonovskim” gitarskim solom. Preciznije: pravi biser.
Kao i mnoge fanove Beatlesa, Paulov prvijenac me u vrijeme izvornog objavljivanja razočarao, no kasnijih godina – oduševio. Naime McCartneyev prvijenac sagledan u kontekstu njegova ukupnog samostalnog opusa zauzima mjesto koje “Nebraska” (dakako bez usporedbe autorskih dosega) ima kod Springsteena; isposnički DIY album daleko od raskošnih aranžmana, svirke i produkcije kasnijih izdanja s Wingsima ili, ako baš hoćete, Springsteena s E-street Bandom.
Ujedno, bio je to vraški hrabar album posve drugačiji od svega što su radili Beatlesi, ali na određeni način, i smioni projekt mega zvijezde koja je od prvog samostalnog albuma drastičnim odmakom od očekivanoga kazala odlučno “baj baj” svakoj ideji o pukom šlepanju na slavi Velike četvorke.