Vrijedi podsjetiti: potonji, naslovljen ‘Gime Some Truth’, uključio je i kolekcionarski biser: bonus CD ranije neobjavljenih skladbi poput kućnih demo-verzija brojeva koji su se (eto još jednog jubileja!) prije pededeset godina našli na prvijencu Plastic Ono Banda: ‘God’, ‘I Found Out’, ‘Mother’, ‘Love’…
Već ranije dorađene kompilacije
Sva reizdanja dio su cjelovitog projekta o kojem, poput kvočke ili gorljive vestalke Lennonovog kulta, skrbi Yoko Ono ne dopuštajući jeftina kramarenja nostalgijom i profaniranje Lennonove ostavštine. Doduše ista ‘fondacija’ već je ranije objavila lijepi broj Lennonovih pažljivo i predano dorađenih kompilacija poput opsežne ‘Antology’ i njezine skraćene varijante ‘Wonsaponatime’ koja je donijela zanimljiv izbor 21 reprezentativne skladbe.
Trebaju li vam u kućnoj diskoteci Lennonov box-set, nova kompilacija ili pak friška reizdanja svih osam solo albuma, ovisi jedino o odgovoru na pitanje jeste li turbo-fan ili ne. No, bez obzira kanite li kune ukrcati u reizdanja i ne baš jeftinu škatulju ili se pak zadovoljit sa starim – i veoma dobrim – kompilacijama poput jednostruke ‘Lennon Legend’ i dvotomne kolekcije s 38 skladbi objavljene pod imenom ‘Working Class Hero’, Lennonova ostavština se danas – 40 godina nakon smrti – čini veoma dobrom. Pače, barem potpisniku ovih redaka, mnogo boljom nego li u vrijeme izvornog objavljivanja posljednjeg Lennonovog albuma ‘Double Fantasy’ objavljenog, podsjetimo, tek par mjeseci prije nego li je Lennona pred Dakotom ustrijelio poremećeni fan Mark Chapman.
Sjajna ekipa na projektu Imagine
‘Imagine’ je svakako najpoznatiji Lennonov samostalni projekt. Sniman u londonskim studijima i New Yorku okupio je sjajnu ekipu: Georgea Harrisona, klavijaturist Nickyja Hopkinsa, basistu Klausa Voormana te bubnjare Alana Whitea i Jima Keltnera dok su produkciju potpisali John i Yoko te Phil Spector. Progovarao je o Lennonu tako milim temama: zalaganju za mir, sjećanjima na traumatično djetinjstvo, ljubavi, političkim temama ali i osobnoj netrpeljivosti prema bivšem sudrugu Paulu McCartney kojem je ‘posvetio’ zajedljivu i uvredljivu ‘How Do You Sleep?’.
Album ‘Imagine’ je u hipu dospio na prvo mjesto rang lista s obje strane Atlantika. Ništa čudno zna li se da je dao naramak hitova od izvanvremene naslovne skladbe ‘Jealous Guy’, hard-rock blues broj ‘It’s So Hard’, ‘Oh My Love’, protestnu ‘Gimme Some Truth’ te slično intoniranu šestominutnu ‘I Don’t Wanna Be A Soldier Mamma’. Skladbu s ozračenu južnjačkim rockom i tipičnim Lennonovim mantričkim ponavljanjima glavne fraze (na tragu brojeva poput ‘Don’t Call Me Nigger Whitey…’ Sly & The Family Stonea) a uz upečatljivu Harrisonovu slide gitaru i Curtisov saksofon.
Na albumu su se našle čak dvije skladbe ‘obračuna’ s McCartneyem: spomenuta ‘How Do You Sleep?’ te ‘Crippled Inside’. Potonja se može shvatiti i kao zlobna opaska o McCartneyu ali i kao mnogo šira ‘dijagnoza’ površnih ljudi i njihova vanjskog ‘sjaja’ koji prikriva lošu nutrinu. Skladba je, zanimljivo je, sročena kao kombinacija music halla i honky tonk countryja. ‘How Do You Sleep?’ pak nije mogla biti izravnija s tvrdnjom da su ‘Yesterday’ i ‘Another Day’ jedine Paulove skladbe vrijedne pažnje te da su oni koji su tvrdili da je umro, bili u pravu. S onu stranu teksta skladba je tipična Lennonova bluesom okađena laganica (uz dodatak spectorovskih gudača) na tragu ‘Don’t Let Me Down’ s odličnom slide gitarom Harrisona i Wurlitzera Nickyja Hopkinsa.
Odakle takav gnjev prema Paulu McCartneyu?
Treba podsjetiti da je Lennon bio posljednji od trojke Beatlesa koji je 1970. – točnije 11. prosinca – objavio svoj prvi pravi samostalni album. Iako je – bez znanja javnosti – Beatlese napustio još u rujnu prethodne godine Lennon je u Abbey Road i Ascot Sound studija ušao godinu dana kasnije te prvi post-Beatles album snimao od 26. rujna do 27. listopada.
Ne krijući bijes zbog McCartneyevog prvijenca objavljenog u travnju i izjave o odlasku iz Beatlesa (držeći da je Paul vješto iskoristio publicitet za bolju prodaju svog albuma) John netom nakon njegove objave sklada i snima demo verzije budućeg solo albuma. Prethodio mu je boravak u Sjedinjenim Američkim Državama i četveromjesečna terapija kod Arthura Janova; psihoterapeuta koji je vjerovao da emocionalni problemi u zreloj dobi imaju korijen u traumama iz ranog djetinjstva. Iako su zbog isteka američke vize terapiju prekinuli prije dogovorenog trajanja tretmana, John i Yoko su vjerovali da je ona imala pozitivne učinke čemu je možda i dokaz izrazito emocionalan i ispovjedan materijal Lennonova prvijenca s intimnim tekstovima koji su išli ruku pod ruku sa željenom i ostvarenom ‘sirovom’ produkcijom koju su potpisali John, Yoko i Phil Spector.
Doduše, potonji se više bavio konačnim miksom nego li samim snimanjem albuma. Yoko u priču nije ušla samo kao Lennonova supruga jer je u isto vrijeme surađujući s istom ekipom glazbenika radila (i objavila) svoj eksperimentalni avangardni solo album. U studiju su pak Lennonu dali ruke sam Spector, Billy Preston i Ringo Starr te stari prijatelj Klaus Voormann (koji je ostavio traga i na Georgeovom ‘All Things Must Pass’).
Pjesme nabijene emocijama i s porukama
Album je otvorila ‘Mother’ – jedna od skladbi s albuma koje govore o Lennonovim traumama iz djetinjstva s uvodnim pogrebnim zvonima te ispovjedno-bolnom uvodnom rečenicom “Majko, ti si me imala no ja nikad nisam imao tebe, ja sam te želio a ti nisi željela mene”. Mada osoban Lennonov tekst je i univerzalan jer govori o traumama sve napuštene djece. Njima pak John šalje poruku ‘djeco ne učinite ono što sam ja uradio; nisam mogao hodati a pokušao sam trčati’. Emocionalan vokal koji na kraju pjesme prelazi u krik očaja prati minimalistička svirka power-trija s Lennonovom gitarom i klavirom, Ringovim bubnjevima i Voormannovim basom.
I ‘Hold On’ snimljena u istom sastavu je nabijena emocijama s porukom da valja izdržati i kad si na dnu. John se obraća sebi samome hrabreći se riječima ‘Drži se Johne, Johne drž’ se; sve će biti u redu, pobijedit ćeš’. Dakako, uz uvjet da znadeš da u životu valja živjeti za trenutke sreće. Lelujava skladba s Johnovim tremolom na tragu je južnjačkim rockom obojanom zvukovnicom koja se naslanja i na ‘Don’t Let Me Down’. ‘I Found Out’ pak priziva ‘Cold Turkey’ – u uvodu možda još i više Sly & The Family Stone i njihovu mantričku ‘Don’t Call Me Nigger Whitey…’ – dok govori o svijetu koji se klanja i vjeruje lažnim idolima i božanstvima. Johnova gitara te svirka Voormanna i Ringa je i danas vraški utjecajna, minimalistički efektna i – naprosto – izvanvremena.
Jedna od amblematskih Lennonovih skladbi je svakako ‘Working Class Hero’ s Lennonom koji se prati svirajući akustičnu gitaru. Skladbu je Lennon uvijek (s pravom) držao protestno-političkom pjesmom debelo nadahnutom Dylanom iz protestne folk faze. Uz poruku ‘junacima radničke klase’ da se zbog pentranja na društvenoj ljestvici ne odreknu sebe i ne otkližu prema mediokritetskom životu svojih ‘tlačitelja’. Veličanstvena ‘Isolation’ je u osnovi nježna klavirska balada na tragu kasnije ‘Imagine’; i ona s ispovjednim tekstom o izolaciji kao posljedici svijeta u kojem živimo; neizbježnom i ako si rock zvijezda ili pak politički aktivist. Čudesna klavirska blues tema s krešendom u refrenu, jedan je od neupitnih bisera albuma kojemu zatvara A stranu.
Višeznačni i slojeviti tekstovi
‘Remember’ na početku druge strane albuma je daljnji rođak ‘Get Back’ sa Lennonovim staccato klavirom, bubnjem i basom te tekstom koji ponovo govori o sjećanjima na traumatično djetinjstvo. Višeznačni i slojeviti tekst može se shvatiti i kao podsjetnik na traume koje se ne smije zaboraviti ali i kao komentar na roditeljske želje za životnim uspjehom svoje djece koje Lennon drži lažnima. ‘Love’ je nježna i krhka balada sa Spectorovim klavirom i Johnovom akustičnom gitarom kao svojevrsni nastavak sličnih tema (poput ‘Julie’) s ‘bijelog albuma’ a ‘Well Well Well’ pravi ‘opaki’ roker ili gotovo proto punk-garažni broj s Ringovim lupanjem u ritmu otkucaja srca, muklim basom i Johnovom ‘hrustavom’ gitarom. ‘Look At Me’ je još jedna skladba nastala u vrijeme ‘bijelog albuma’ a temeljena na Lennonovom finger-picking sviranju akustične gitare kao na skladbama ‘Julia’ ili ‘Dear Prudence’. U veličanstvenoj skladbi ‘God’ trojci se klavijaturama pridružio i Billy Preston. Kao i u ‘Imagine’ gdje govori o nepostojanju Raja ni Pakla, Lennon i ovdje govori o religiji tvrdeći na samom početku “Bog je koncept kojim mjerimo našu bol”. Pri kraju teme John pak nabraja u što sve ne vjeruje (i u što se rzočarao) a na popis je osim Isusa, Kennedyja, Elvisa, Bude, tarota, joge, Zimmermana (Boba Dylana)… stavio i Beatlese. ‘Snu je kraj’, pjeva Lennon te veli da jedino u što vjeruje to su John i Yoko. Za kraj albuma snimio je minijaturu ‘My Mummy’s Dead’ kao dječju uspavanku prateći se na gitari i tako simbolično zaključivši album otvoren skladbom ‘Mother’.
‘John Lennon/Plastic Ono Band’ se u pravilu smatra najboljim – a za potpisnika ovih redaka apsolutno genijalnim – Lennonovim samostalnim albumom. Uz ‘Imagine’ i albumom po kojem – osim remek djela s Beatlesima – Lennona valja pamtiti!