“Dragi moji fb prijatelji!
Svi vi koji ste znali da bolujem od raka prostate, sada vas obavještavam da je ružno metastazirao u kosti i koštanu srž. U terminalnoj sam fazi i prebačen u hospicij. Bilo mi je lijepo s vama! Jebiga, još sam živ!!!”, napisao je 06. travnja.
Tri mjeseca poslije umro je Kiko. U Rijeci. Na odjelu hospicija od posljedica raka prostate. U 63.-oj godini. U četvrtak prošli tjedan. Punim imenom Berislav Dumenčić. Za ljubitelje punka i znalce scene – bubnjar Termita. I prve postave Leta 2, jezgre Leta 3.
Nisu mreže gorjele linkova “Vjernog psa”, “Mama, s razlogom se brineš”, “Kišnih razdraganaca”, “Ja ne želim ništa” ili drugih komada s kojima su uz Parafe nosili ambleme pupanja riječke punk rock scene. Ništa se po mrežama nije razlijalo RIP-ova ni PUMB-ova. Otišao je tiho i nekako s podosta dostojanstva, neokrnjen puno porukama internetskog suosjećanja i new agea.
Nekoliko dana prije smrti dobio je LP izdanje albuma “LP ploča Vjeran pas” i uzredale posjete bendovskih friendova u bolnicu. Kralj, Prlja, Mrle, tadašnje Cacadou Look djevuške, manje znani prijatelji koji su osjetili potrebu poći mu do kreveta. Veselilo ga je u nemoći.
Izmijenili bismo koju poruku u inbox u nemogućnosti offline posjeta.
- Kiko, drž ne daj. Nadam se da ne daš. Hrabar na svim putovanjima. Samo htio pozdraviti i reći respekt. Oprosti ako je smetnja.
- Sve ok. Drago mi je što si se javio, jebiga treba i od nečeg umrijeti, glavno je da me previše ne boli :–)
Nema straha od smrti
Istovremeno kako je slabio nije se libio napisati koju rečenicu o tome na svom profilu na društvenoj mreži kamo je brojio zeru preko 200 prijatelja. I tu je bila velika razlika pristupu od mistificiranja i glorificiranja smrti kao faking A afrodizijaka pop publici. Osim zakona malih brojaka, vrijedio je i zakon realizma. Nije bilo bajanja o anđelima i nebu koje dobiva novog ružičastog leptira. Nije mistificirao niti se bojao smrti. Držao ju je stanicom. Pop kulturnom stanicom. Ideš. Aj bok. Sretan put.
“Smrti se ne bojim, ne zato što sam hrabar ili se tako nešto pravim i junačim, nego zato što se ja tu ne pitam ništa, već se smrt pita sve. Pa opet iako se ona za sve pita, ja bih ipak volio…….” pisao je u pauzama posjeta i povremenih opraštanja i kušanja pive iz ŠČ limenki.
Doduše, Kiko je bio pozadinac, nevelika zvijezda, lik iz društva, kreativac. Jedan od onih koji nose scenu na leđima, ali ne bruji o tome kao poslanici i zadužnici za čovječanstvo. Nego se osjeća dobro među beskućnicima jer tamo nema materijalnog i lišeno je svega mimo ljudskog. Tamo se našao. I koji je, prema Mrletu, dobro nalupao nastanak impresivne koncertne desetminutke “Sam u vodi”. Prenosio je kako ih snimaju za 24 sata, Nacional, nešto malo medija povodom LP reizdanja spomenutog albuma. I zapalio je koju između dviju medijskih momenata. Pa bi se prisjetio vremena kad je mogao.
“Nostalgija je zajebana stvar. Slučajno ulovite jednu riječ, neko ime, odavno izgubljenu sliku, nečiji pokret ili crtu lica i iščeznete iz realnosti. Više ne primjećujete stvari koje se događaju oko vas, skoro da se potpuno ugasite i ostavite uključen samo onaj djelić mozga koji pamti neke drugačije i bolje stvari. Razmišljate samo o onome što je moglo i što je trebalo biti, ili jednostavno o onome što je bilo ili što mislite da je bilo. I što biste željeli da je uvijek uz vas…”, točno bi sabirao misli o tim nekim vremenima iza kojih se dešavalo bitno.
Kruha, smrti i igara
“Na morfiju sam 24h, ruke su mi slabe i ne mogu pisat. Vaše poruke mogu zaprima. Tako stvari stoje”, bila je njegova zadnja objava 03. 07. u prijenosu posljednjih mjeseci dočeka svoje smrti.
Nije bilo zabavno. Ali je na neki način ubio tugu prije smrti same opisujući je kao paljenje cigarete. I neku nehotičnu radnju. Ili je bar nivelirao. Njemu je svakako bilo i postalo lakše. Jedan je od rijetkih kojem si svaku napisanu riječ vjerovao. Jer nije imao ni potrebu ni publiku za plasiranje sranja.
Reality show na društvenoj mreži za publiku kojoj je do kruha, smrti i igara izgarala od potražnje za smrću, dao je u nekom limitiranom obliku upravo što su htjeli. I vratio joj dostojanstvo.
Tijelo je dao Medicinskom fakultetu. Bez linkova i pumbova i ripova. Lijepo je znati.