Dobro, nije baš tako strašno, ali ne potrga li vas minulih vremena osjećaj da se odbrojavanje dva puta po 365 dana, u zadnja dva kruga i zadnja dva navrata činilo ponešto neobičnijim? Kao, sve nešto trebali bi se pretvarat da vjerujemo u spiku and life goes on i da je sve ok, ali opet je sve znatno drugačije.
I kao, ufamo se kad pogledavamo prema gore s čežnjom i željama za povratak old school normala. Onog bez masaka i COVID potvrda za ulazak u kino, na koncerte, izložbe, muzeje, u teatar, ma, kamo god izlazili da popratite tuđe kreativnosti i umjetničke aspiracije. Nije baš da nas se doživljava, jebat ga, nužda ne pita. Državni i znanstveni anticovid aparati i svi oni koji brinu za svog susjeda, malog čovjeka, vox populija i glasača su odredili prioritete.
Crkve da, shopping centri da, glasački skupovi, sprovodi i protestni skupovi da, škole – hmmm, tak tak, malo da, malo ne, ali koncerti, kazalište, izložbe i kina… pop kultura, ček ček, šta je to ono bilo? 0,9% nacionalnog BDP-a. A haaaaa. OK, ok. Nebitno. Svejedno. Whatever.
Uglavnom se sviralo jer se mora
I onda ni sami ne znajući što misliti o mogućnosti širenja korone kad ste cijepljeni ili niste, na tim open air skupovima ili u mraku kino dvorana, ekipica su se zdogovorili u svakoj državi svijeta tražeći svoje modele dilanja s novim normalom. Mi smo tu dobar dio te dvije godine koje se nisu dogodile sisali kiflu ili gulili banane. Od Čakovca do Dubrovnika. Od Umaga do Vukovara. Kris kros. I natrag.
Uglavnom se sviralo jer se mora ili slične humanitarne akcije u kojem Ministarstva kulture i razne glazbene udruge preraspoređuju proračunski novac na isforsane koncerte u svrhu preživljavanja glazbenika i onih koji od ZAMP-a ne dobivaju tantijeme da ne moraju tražiti prekvalifikaciju na par sezona prat benzinske, kopat krumpire, bacat baklje na pješačkim prijelazima 60 sekundi od crvenog do zelenog i slične akrobacije nedostojne umjetnosti koju su sami birali kao zanat alat. Privid je stvoren. Važno da se svira. Kome čemu manje je bitno. To što je publika prepolovljena i psihološki desetkovana na one koji ne računaju više s efektom leptirovih krila, zapravo se nikog ne tiče.
Pop Cooltura: Novo protestno COVID doba – štogod odlučiš, u krivu si
Nestaju ljudi, nestaju simboli, nestaju vremena
Đorđa Balaševića više nema. Zadnje glazbene žnore koja bi bez mržnja sklopila ruke svih ex plemena Juge. Eric Clapton se svađa s mozgom pa onda i šire pod stare dane diže tužbe kontra fanova koji za par dolara na eBayu preprodaju njegove live bootleg albume. Dežurni moralisti i novopečeni borci za ljudska prava, ali zeru više za ljudsku glupost i ograničenost proglašavaju stihove “Do They Know It`s Christmas Time” rasističkim pa zovu na cancel culture. Muje Nadarevića i Vere Zime je isto prošlo. Nestaju ljudi, nestaju simboli, nestaju vremena. Ostaju neka nova pravila.
S koje god strane života, pa nastavno na to i pop kulture gledali, tektonski poremećaj zvan korona irus sa svim svojim mutacijama, fino se izreflektirao na sve segmente društva. Doslovno. Od onog najjadnijeg ex forumaškog koji je metamorfozirao u Facebook doktore čija se samoostvarenja dokidaju u online svađanjima i revolucionarizmima, pa sve do činjenice da su sve vaše tercijarne potrebe za (pop) kulturom – srezane u nekim dosad nedokučivim razmjerima. Nešto što je u osamdesetima prolazilo u pretjeranim B SF akcić filmovima koji bi u vrijeme DVD-a izlazili izravno na DVD-ovima, danas je ono što actually živite. Kad Carpenter to snimi i nazove “They Live”, onda bude kultni. A kad postane stvarnost, onda se pretvori u živi labos.
Film je najmanje dobio po repu, samo je promijenio i prilagodio premijerni teren. Posjet kinima se smanjio onoliko koliko se streaming servisima povećao. Prostor za video igrice neovisno od korone raste li raste i otima primat filmskoj industriji kao broj 1 isplativog u industriji zabave. Glazbenici su, čini im se, najviše nastradali. I koncertno i od autorskih prava. Ni kazalištarcima nije bolje. Muzeji jedva da su postojali i prije. Noć čitanja knjiga i Interliber su sprečavali jednom godišnje da literaturu ne smjestimo pod stare zanate. One otužne slike i fotke s premijera pred dvadeset ljudi u zelenim maskama poput liječničkog konzilija pred zadnji operativni zahvat, postale su predmeti tješenja i bitke – do posljednjeg čovjeka. Ili memeova po društvenim mrežama.
Život u leru
Nakon što ste shvatili da je loto za preživljavanje osobito visok pogotovo ako ste pristali dobit male Billove Gatesove pod kožu i mikročipirati se, onda ste dobili kod na kojem vam priznaju sposobnost kretanja i limitiranu mogućnost limitiranih guštanja limitiranih nastupa ne nužno limitiranih glazbenika. Ako ste preboljeli COVID s prve četiri mutacije i pritom uspjeli neumrijeti – i tada ste u sferi malo više zaštićenih. I čekanja što nakon omnikrona nude. Svi ostali, čekaju jenjavanje petog vala i razvoj situacije.
Hoće li doznati do ljeta 2022., kako optimisti pokušavaju prognozirati računajući s vremenom u kojem se stanje normalizira, štogod im to značilo, jako se bojim dizati palac u zrak i pogledavati poput Haustora nekad u BB. Bolju budućnost. U dizanje ručne ovog života u leru i preživljavanja na poček.
Ali, realno, vrijeme je stalo kucati s krajem 2019. Spušio sam ulaznice za povratničku zajedničku turneju Rage Against The Machine i Run The Jewels u Austriji od cca 150 eura i otišao se izubijati na The Chemical Brotherse u Dom sportova. Sve drugo sve svelo na plakanje za Panonskim mornarem otprilike kao što se cmoljilo za Bowiejem par godina prije.
Uz namješteni osmijeh i naivnu vjeru onih koji se nadaju da će 2022. biti drugačije.
Volio bih krajem 2022. ispasti samo preoprezan i biti presretan jer sam ulovio Billie Eilish bilo gdje blizu Rvackoj i skakao na Idlesima na Jarunu idućeg ljeta, urlajući zajedno s Joeom Talbotom – “I’m like Stone Cold Steve Austin, I put homophobes in coffins…”.
U prvoj godini nastavka naših života.