Nedjelja, 26 rujna, 2021

Pop Cooltura: ‘Reci mi što slušaš i reći ću ti tko si’

Danas više nema potreba za povlakama između glazbenih identiteta i karaktera. Osobito od trena kad je predsjedniku Milanoviću netko od savjetnika došapnuo kako bi na javnim nastupima povremeno bilo cool pokušati citirati Ekatarinu Veliku, Haustor i Parafe

Bio jednom jedan silni tuzemni glazbeni ‘znalac’, radio voditelj i wannabe glazbeni kritičar koji je album Chemical Brothersa ‘Brothers Gonna Work It Out’ prevodio kao ‘Braća to rade napolju’. I ne, nije se zajebavao. I album MC Hammera ‘Too Legit To Quit’ je slovkao ‘tu lejt tu kvajet’. Mislio je kako je veliki kužer. Nije tu bilo Borat momenta, nažalost, ni Spinal Tap mockumentary zajebancije.

‘Reci mi što slušaš i reći ću ti kakav si’, jedna je od popularnih pseudopsiholoških halo efekt rečenica sve s ciljem povlačenja paralela između karakternih osobnosti i žanrova glazbe. One su u prošlom mileniju dobro kotirale u društvu glazbenih znalaca. Kužera. ‘Kužera’.

Audiofili, glazbeni elitisti, music ‘mudrijaši’…

Audiofila. Ljudi s prostoproširenom slikom glazbenog pop i alter svijeta oko sebe. I golemom LP i CD fonotekom za kolekcije na koje se ne skuplja prašina već postoje krpice kojima se brišu ta njihova čudesa materijalizirane ljubavi prema određenoj vrsti razmaženosti i doubledateanog egoizma. I sobom za slušanje glazbe. Rezervatom za vlastitu preseranciju uglavnom.

Glazbeni elitisti. Ta jedna posebna supkulturna grupica ljudi. Nadmena svita koja jako često smatra sebe i svoj glazbeni ukus imperiornim i superiornim svima ostalima jer su zamislili da njihova glazba nadražuje intelekt te da ih to što su ‘kužer’ čini bitnijima, vrednijima, zanimljivijima od ostatka glazbenog življa, koji se jelte valja u kiču, blatu ili inim manje vrijednim formama.
Stilski, ta se bratija najčešće garnirala iz jazz, klasične ili jako alternativne glazbe. Ali ni drugi nisu posve nevini. Oni su kul, znate, jer kuže. I puno znaju. I o glazbi misle više nego je osjećaju. I nisu nikad u životu jebali uz glazbu, niti se mogli naježiti i imati neku emotivnu reakciju jer to je za niža glazbena bića. Karikiram naravno, ali tu smo negdje. Svaka vrsta aristokracije grozno je odbojna, a posebno music ‘mudrijaši’. Obično takvi nabave grupicu svojih ‘načitanih’ frendova i inih par koji se daju impresionirati njihovim bahatim ubermensch stavovima. Onda sastave ‘elitu’ i imaju ‘kultn’ sljedbeništvo.

Najviše zadrtih dolaze iz roots rock, metal, punk, rap, alter indie miljea

I onda, uglavnom, seru po svemu osim po svojim frendovima muzičarima, isto kužerima i onima koji zadovoljavaju njihov intelektualni ukus. Doduše kad si malen, zdepast, fujav, nebitan svirač ili tek namjenski audiofil i pokušaj glazbenog kritikanta, ni ne ostaje i drugo nego pizdit na druge jerbo se već priroda ružno poigrala s tobom. Elitisti jako ne vole bit u krivu. Pače oni po samoj svojoj vokaciji i kritičnoj masi klimavaca i pljeskavaca svega što kažu niti ne mogu biti u krivu. Jako vole svaku raspravu postavit na smrtnicima intelektualno nedostižne sfere, pa ih silno smeta kad se taj sav njihov nauk svede na banaliziranje i šibanje u 333 mile materine. No, drugi nivo raspre ne zaslužuju.

Dirneš im Iron Maiden (ili većinu tih metal ‘vidi me kako skvičim vrištim cvilim vrištim u visokim tonalitetima, al sam fora čudesa’), glup si. Dirneš im Joy Division, uuu, ne diraj u Curtisovu depresiju onim iritantnim amelodičnim glasom iz trbuha.
Dirneš im pompoznost Freddieja Mercuryja i Queena s najiritantnijim gitaristom Brianom Mayom od stoljeća sedmog naovamo, kako se samo usuđuješ u njihova veličanstva. Naravno da namjerno karikiraš samo da ih izazoveš kad kažeš da su imali tri podnošljive pjesme (‘Under Pressure’ zbog Bowie momenta, ‘Another One Bites The Dust’ zbog bas linije, ‘Bohemian Rhapsody’ ok žanr je žanr), ali te ne razumiju. Dirneš im gomilu tih ‘prog alter post indie imamo bradice i očale i malo smo čupavi i sviramo akustične gitare ili improviziramo pa je to jazz yeaaaa’, palac dolje. Najviše zadrtih dolaze iz roots rock, metal, punk, rap, alter indie miljea. Pa su ili agresivni i vulgarni (metalci, punkeri, raperi) ili nadmeni i vulgarni (alter indie snobovi) ili prepijani i vulgarni (roots rockeri), već po nekom stupnju obrazovanja ili pseudointelektu kojim raspolažu. Bude smiješno kad im bacaš udice i kontriraš pa te se dotaknu Iron Maiden fanovi koji si debil i glupan jer ne pušiš njihovog pijevca dok vrišti ispod Eddie lutke “can i play with madness” ili kad vječni weltschmertz darkeri krenu u depra party eskapade objašnjavat kako je Ian Curtis divan, pozer punkeri počnu govorit kako je Sid Viscious bio cool, a nadrogsani Morrison podbuhli superman. O Metallicama, Gunsima, Vajtsnejkima, da ne štucamo dalje.

Nepotrebnost i potrošnost pop fenomena

Dođe kao road trip prstom po 3D Google mapi, ulaziti u labirinte i carstvo onih koji znaju zašto služe i koliko su im veliki bili The Doors, Pink Floyd, Joy Division, Grateful Dead. Ali i Einsturzende Neuebauten, Stockhausen, Velvet Underground, Laurie Anderson. Ili pak duboki korijeni japanskog ili kineskog alter undergrounda, kao i norveške i latinoameričke doom metal scene. Ili fine temelje Kodo bubnjara i Drummersa Of Burundija.
Onih koji će rado zaostati u glazbama iz svojih perioda mladosti – old school rap Public Enemyja, Beastie Boysa, Run DMC-a, NWA nikad neće dati u povlaku s novim rap genijalcima poput Run The Jewelsa, Pusha T-a, Kendricka Lamara.

Nirvanu i The White Stripese ili sačuvajbože The Black Keyse smatrati zadnjim uzbudljivim rock and roll fenomenima pričem žmiriti na svako toliko pojavu izdržljivih malih alter čudovišta od At The Drive In-a do Viagra Boysa i Idlesa. Koji će riff and roll old school klasicima od Motorheada, AC/DC-a, Ramonesa, Pistolsa i The Clasha uvijek davati primat pred buntovnim sirenama jednih Rage Against The Machinea, a jednako tako se sklanjati u alternativu Sonic Youtha ili Pixiesa dočim im The Jesus Lizard, Jon Spencer i njegove glazbene inkarnacije, Girls Against Boys, The Mule i slična kratkotrajna tenzična indie alter čuda neće puno uzimati prostora za analize. I koji će jednako odmahnuti rukom na nepotrebnost i potrošnost pop fenomena u povlaci od notornih Britney Spears duplikata i inih MTV pop produkata preko otklona jedne Bjork ili PJ Harvey pa sve do superzvijezda poput Miley Cyrus i Taylor Swift svake s jedne strane polutke ili točne na „i“ u vidu Billie Eilish kao dijametralno različitog teen pop čeda 21. stoljeća.

… prošarat će desetke najučestalijih glazbenih žanrova i dodijeliti im ljudske karakterne prislike

Ljudi koji mogu analizirati stihove banalnih pop stvari pokušavajući predimenzionirati njihove tri i pol minute dajući im značenja koja nemaju niti su ih ikad mogli imati. Osim ako. I osim kad. Njihove najnepotrebnije i površne analize na svijetu budu oružje. I oruđe kojem će pokušati dati težinu u odnosu karaktera ljudi s glazbom koju slušaju i stihovima koji ih pomiču. Ići će do teza za znanstvene, pače doktorske radove. Na bazi stilskih i žanrovskih razlikovanja prošarat će desetke najučestalijih glazbenih žanrova i dodijeliti im ljudske karakterne prislike.

Rap slušaju potencijalno rabijatni.

Heavy Metal slušaju pasivno agresivni i potencijalno depresivni.

Plesnu glazbu/disco slušaju površni.

Jazz slušaju komplicirani.

Klasiku i orkestracije staromodni.

Alternativu slušaju izraziti individualci i potencijalni depresivci.

Soul slušaju nježnice.

Blues slušaju konzervativni puristi ili vrlo stameni ljudi.

Funk slušaju hedonisti.

Country slušaju seljačine.

World music/etno slušaju studošice filozofije i etnologije.

Rock and roll (u svim oblicima old school, hard rock) slušaju nostalgičari.

Techno slušaju narkosi.

Punk slušaju buntovnici i nezreli.

Eksperimentalnu glazbu slušaju schizophreničari.

Pop slušaju teenagerice i gayevi.

Nastavite niz po vlastitim nahođenjima. Otprilike je smisleno kao i tražiti logiku u modelima poštenog upravljanja ekonomikom države i vladanja Hrvatskom posljednjih kvartal stoljeća.

Prodavanje magle kojim oni rogobore ide u red novele bez ključa

Ljudi s tendencijom vrlo iritantnog i snobovski nadmenog uzdizanja koji oblačak iznad svezemaljskog puka uslijed njihove bolje više brže jače naslušanosti. Ili nedajvraže završene osnovne glazbene škole i kuženja osnova solfeggia. A pogotovo ako su još dobivali petice iz zadaćnica iz hrvatskog u osnovnjaku. Oni će vam reći i otkriti dosta o tome kakvi ste bazom onog što slušate. Ponekad bi se lagano samoprozvali glazbenim kritičarima. Ili ako su nešto malo manje pametni, samo rock kritičarima, tako da odmah i nesvjesno pečatiraju svoj fahidiotizam usmjeravajući si to pregolemo znanje samo u jednom žanru glazbe, priznajući da prodavanje magle kojim oni rogobore ide u red novele bez ključa. No, oni su momčad za posebnu ladicu i poglavlje.

Elita koja kao svoju osobnost iskazuje stilom glazbe pa se ladičari u supkulturnu skupinu definirajući svoj životni stil glazbom koju sluša, nasreću je priprdak prošlog milenija. Ono što oni vole to je dig, sve drugo ne valja. I osobito budu uplašeni od tuđeg mišljenja. Rekli bi psiholozi, nesigurnost. Taj lowlife i netrpeljivi glazbeno fašistički ogranak ljudi/slušatelja, zatucanih preko bola u svoju glazbu, jako svadljivih po pitanju drugačijih ukusa, njihov nauk je gotovo ovlaš potezom ruke izbrisalo 21. stoljeće. Jer je mash upalo žanrove preko milog i raznog. Dozvolilo je beskičmenjacima i ljubiteljima glazbe da se spajaju na istim mjestima. Dozvolilo je influencericama da nose majice Ramonesa ne znajući za jednu njihovu stvar. Dozvolilo je imati slobodu voljeti Hendrixa i Billie Eilish jednako kao Wagnera i Stravinskog. A njihove teze, hipoteze i poluteze – učinilo je nebitnima. Uskočilo u gumenim čizmicama u njihovu lokvu vode.

… ne zvati to glazbenim beskičmenjaštvom već ljubavlju prema glazbi in general

Super je moći voljeti i guštati u Rage Against The Machine, Otisu Reddingu, Adele, Stonesima, Clash, U2, Pixies, Bjork, PJ Harvey, Milesu Davisu, Damiru Avdiću, Pavelu, Gibonniju, Urbanu, Letu3, Vavi, Krankšvesterima, Daliboru Grubačeviću, Bianci Ban, Ireni Žilić, The Mule, Girls Against Boys, Jonu Spenceru, Public Enemy, Mozartu, Handelu, Bachu, The Jesus Lizard i Miley faking Cyrus i Billie Eilish a ne zvati to glazbenim beskičmenjaštvom već ljubavlju prema glazbi in general. I nema te moždane velesile koja ti može izbit ili ugrozit svojim suprotnim mišljenjem tren u kojem su ti The Clash i RATM bili stihovima treći roditelj i da su ti The Jesus Lizard i Beastie Boys bitniji pored svih Beatlesa, Elvisa, Sinatri, Ramonesa, Iggy Popova, Johnny Cashova i inih fenomenalnih glazbenih heroja i da je Otis Redding lik uz kojeg je lako plakat svaki put kad čuješ „Dreams To Remember“ ili „Sitting On The Dock Of The Bay“ i da je Little Richard prvi pravi vrišteći punker svijeta veći od 90% svih sveckih proklamatskih punkera zajedno. I ne smeta ti ni zeru ako oni režu vene na Maidene, Metallice, Jay Zove, Smithse i ine različitosti, dapače. Zanimljivo je. Divota je dopuštati tuđe. Široko nam polje.

Dvadeseto stoljeće je bilo vrijeme kad je vrijedila parafraza Morrisseyeva stiha „hej DJ daj pusti nam glazbu koja nam nešto govori o našim životima“. Danas nam naši životi više govore o glazbi koju puštamo u krvotok. Sve te etikete valjalo je svesti na zabavu. I naći si opravdanje u osmijehu.

Danas više nema potreba za povlakama između glazbenih identiteta i karaktera

I tako se vozimo mini kombijem na koncert van RH, šire društvo, pičimo na U2 u Beču. Unutra je i onaj glazbeni znalac s početka priče. Sluša se autoradio, kad šofer (jedan poznati rvacki glazbenik) počne DJ-at. Kaže: “Evo malo klasike”. I stavlja album “Waiting for the Sun”. Tebi izleti: “Jao, samo ne Duurse”. Ups. What? Bude tišina malo. Prvo za nevjerovati kako se možeš bunit kontra tih velikana, a potom “šta si ono rek’o, kako se zovu?”. Onda skužiš da je udica progutana, najmilija poza igre glup i gluplji, ponoviš “pa Duursa, zar se u engleskom ne čitaju dva O skupa kao U? Sad je nedavno na TV jedna lingvistica, sereš naravno, objašnjavala baš na primjeru Duursa, kako ljudi krivo čitaju i svi govore DORS, a zapravo je točno DURS”. I sve to istrpaš ozbiljnim licem, fol dosta uvjerljivo onima koji te ne znaju iz dnevnog boravka. Ekipa kužera okolo prvo pusti koju sekundu tajac pa “Ma, sereš”. Jok. “Odite kad se vratimo vidite.

Uostalom, šta nije da većina ljudi govori Elvis Prisli, a čita se točno Presli”. Tajac. Kolutalo se očima. I nastavili se vozit, minibas se polarizirao, onaj jedan koji te jako dobro pozna zna da navlačiš, ostali prešutili i preskočili temu. Poslije je bilo snebivanja od strane poznatih mužikaša iz kombija “vidiš kakvi neznalice i glupani nama pišu i govore o glazbi, a pojma nemaju ni osnovno”. I jedna cura iz kombija te zvala kad ste se vratili u Zagreb da ti reče da ipak nisu Dursi nego Dorsi. Osmijeh na faci i bude drago. Funtime. Sića, al veseli. Jer ti bude jako precizno rečeno tko si. 🙂

Danas više nema potreba za povlakama između glazbenih identiteta i karaktera. Osobito od trena kad je predsjedniku Milanoviću netko od savjetnika došapnuo kako bi na javnim nastupima povremeno bilo cool pokušati citirati Ekatarinu Veliku, Haustor i Parafe. Jer to će fol reći koji je frajerčić iz Saloona bio plavooki. Jedan se od prisutnih na press konferenciji naglas nakašljao. Iz pristojnosti. A Rundek zamolio da ga se ne citira više.

 

Pročitajte još...

Pop Cooltura: 2020. – žrtvovana godina: Show Must Go On. Ili ne mora?

Ono što vam prije čestitki za Božić i Novu godinu žele reći, mediji, susjedi, prijatelji, znanci, političari, znanstvenici i liječnici – da se najbolje pretvarati kako se 2020. nije dogodila. Bolje za vašu psihu i sva daljnja psihofizička ustrojenja i promišljanja

Pop Cooltura: 2021. godina nulta. Dinosaurusi nisu preživjeli!

Svejedno, stvari će se događati ma koliko vi oprezni bili prema njima. Pod pretpostavkama da će sve biti ok, povratak regularnom slijedu zbivanja značio bi da vam je dozvoljeno očekivati. I kino i koncerte i knjige i live and loud. Hajde da se probamo boostat optimizmom. 

Pop Cooltura: Kad su mediji i koliko – izgubili svoj dignitet?

Milenijskim bugom i ustoličenjem interneta kao baznog medija broj jedan od 2000. naovamo, uzmimo okvirno globaliziranje tog procesa otimačine prema dotadašnjim kombinatorikama TV-a, tiskovina i radio postaja, dešava se medijski, kulturološki, informacijski i sociološki šok kojeg se posljedice još uvijek osjećaju

Pop Cooltura: Najbolji video spot 21. stoljeća

Video ekranizacija pjesme „Reigns“ grupe Idles, u režiji i prema ingenioznoj baznoj ideji redatelja Thea Watkinsa, s kojim su već surađivali na ranijim pjesmama „Great“ i „Samaritans“, sublimirala je 21. stoljeće u dvije pozicijske scene...

Povezano

Pop Cooltura: Cijena strasti – raditi za nulu ili ne?

Ima jedna mala sitnica s kojom Nine i Žakovi ovih prostora pomalo licemjerno kockaju. Zove se strast. Strast nema cijenu. Ono što ima je ima odraz u ogledalu. Ili lokvi vode 😉 

Pop Cooltura: Starenje sa i bez dostojanstva ili ‘Što im je to trebalo?’

Nikad nije bilo točno razjašnjeno što se desilo u primozgu jednom Denisu Hopperu ili Michaelu Madsenu da kao kultni glumci počnu uzimati role u B, C, D krimićima i reciklažnim pizdarijama koje će baciti dobar znak upitnika na sve njihove dotadašnje 'Blue Velvete', 'Reservoir Dogse' i ina remek djela. Lova? Teško. Droga? Možda. Treće? Sigurno

Pop Cooltura: Novo protestno COVID doba – štogod odlučiš, u krivu si

Cijepiš se, debilu naivni, manipuliraju te i farmaceutski lobi na tebi zarađuje. Ne cjepiš se, debilu zbog tebe će ljudi umirati. Štogod izabrao, pogriješio si

Pop Cooltura: Sama – U orahovoj ljusci ti zazivaš more

Već je tradicija da svakog ljeta zadnjih desetak godina Milica šalje Dadine (čitaj: Urban) pjesme i spotove nekoliko dana prije izdavanja. Da prokomentiramo. Ping pongamo. Uskladimo dojmove. Prošli tjedan cca 30. srpnja ista poruka. I link na pjesmu 'Sama'. Kul, da čujemo. I stisnem play...

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime