Vanja Juranić vraški je kvalitetna redateljica. Ovu činjenicu potpisujemo nakon gledanja jednog njenog filma. I to s punom odgovornošću. Kvalitetno nas je “obmanula” da je Samo kad se smijem obična, već viđena, pročitana i gledana drama života u kojoj muž tuče ženu, obožava kćer i užasno je sirov u socijalnim odnosima. I taman kad pomislite – ima li se tu još što novo vidjeti – film ide korak dalje.
Glavna junakinja Tina netko je za koga navijate od trena kad je stereotipno u 27. minuti filma doživjela prvi šamar. Želite da vrati, bude odvažna i pokaže samopoštovanje. Ona uči za ispit na fakultetu na koji se vratila da bi se vratila sebi, ona pada na ispitu prvi put, drugi put dobiva peticu i ima pravo to proslaviti. Dva su posebno upečatljiva trenutka u filmu – kad odgovara na pitanje kad ju ne boli i drugi kad dolazi po savjet župniku kojem se povjerava o obiteljskoj situaciji. Odgovor klera svaku će dlaku na tijelu gledatelja vinuti u zrak. Tihana Lazović -Trifunović i Slavko Sobin i ovom su zgodom dokazali koliko su kvalitetni u onome što rafe, odigravši život i teške uloge na visoko kvalitetnoj razini.
Film temeljen na stvarnom događaju
Film je temeljen na stvarnom događaju. Ana Magaš najpoznatija je hrvatska zatvorenica – ubola je muža nožem u, kako je sud rekao, prekoračenju nužne obrane dok ju je u ožujku 2005. gušio na elementima zajedničke kuhinje. Usmrila ga je. Dobila je zatvorsku kaznu, pomilovao ju je bivši predsjednik Stjepan Mesić. Tinu iz filma, duboko vjerujemo pomilovat će gledatelji, ne jer potiču ili opravdavaju učinjeno, nego jer to razumiju.
Okrutnost života na filmskom platnu izgleda podnošljivije jer nije opipljiva. Ali kad znate da je utwmeljena na stvarnim zbivanjima – film dobiva barem jednu zvjezdicu više.
Tihana i Slavko čvrste su karike ove priče koja bi se lako rasplinula u patetiku da njihove znalačke ruke ne drže konce karakternom čvrstinom. Film je blagoslovljen i time što u njenu glumi i Jasna Đuričić, regionalna Meryl Streep. Čudesna je i ovom zgodom, jer drugačija ne može biti. Još jedna velika vrlina ovog filma je – inteligentno trajanje. 73 minute je sasvim dovoljno da priča ovakvog karaktera ne bude naporna, dosadna i ofucana. Redateljica, i na tome joj hvala, nije željela trajanjem dokazivati jačinu i važnost priče.
View this post on Instagram
To nije česta pojava u našem filmu. Ali nisu bile česte ni one jad smo gledali toliko dobrih filmova iste godine na festivalu. Pula se budi, film je budan i uzima zamah. Publika se mora navikavati da će sve češće pljeskati usred filma, kao za vrijeme Sedmog neba Nikši Butijeru, a sve rjeđe odmahivati rukom na hrvatski film već pri suočavanju s plakatom.