Sjedim u lokalnoj birtiji koja, unatoč podu koji je prljav od prosutog piva, ima određeni šarm. Nije ovo više moje mjesto, ali kada dođem u ovaj grad, volim sjediti ovdje, promatrati ljude. Podsjeti me na prošlost. Kroz zvučnike se rasipa zvuk hrapavog, ženskog glasa, isprepletenog s ritmom bubnjeva i harmonijom gitare. “Well sometimes I go out by myself,” pjeva Amy Winehouse. Točno tako, nekada izađem sama i promatram prolaznost u svijetu.
Prošlo je već dvanaest godina od trenutka (23. srpnja) koji je šokirao glazbeni svijet. Amy Winehouse je preminula u dobi od 27 godina. Da je živa, ove bi godine slavila svoj 40. rođendan. U očima svijeta, Amy Winehouse je bila osebujna, problematična, divlja. U očima onih koji su obožavali njezin glas – bila je ranjiva, strastvena, iskrena. Kroz stihove i glazbu, pokazala je svima što znači boriti se s unutarnjim demonima, pokazala je tugu, radost, bijes, nemoć. Meni se sviđa ta mračnu nit koja je provučena kroz Amyjinu glazbu. Ta nit je ono što nas sve povezuje. Nit tuge, straha, nade.
Amy se nije imala potrebe svidjeti
Pop glazba često plasira imidž žena koje su predivne i prekrasne, kreirane kako bi se svidjele. Amy se nije imala potrebe svidjeti. Njezini stihovi nose u sebi nešto puno dublje, mračnije, neurednije, ne slijede norme. Winehouse je bila skladna simfonija nesavršenosti, skrivenih tajni i otvorenih rana. Imala je poseban dar u svojim stihovima, trik, obrat koji bi stih pretvorio u istinu. Svaka pjesma ima barem stih, sliku, frazu koja otvara pjesmu. Često nešto o ženstvenosti – nešto što otkriva opsesije, seksualnost, potrebe i neuhvatljivosti: “Even if she’s content in his warmth,” pjevala je u He Can Only Hold Her. “She is plagued with urgency; Searching kisses; The man she misses.“
Winehousein uspon do zvjezdanog statusa, njezina borba s ovisnošću i njezina prerana smrt prikazani su u Amy, dokumentarcu Asifa Kapadije iz 2015. godine. Film daje kontekst raznim mračnim scenama – poput scena u kojoj Blake Fielder-Civil izlazi iz sjene iza Winehouse dok napuštaju bar, ili niz snimki koje bi trebale prikazati romantični ponovni susret, a umjesto toga izgledaju kao ponovno pojavljivanje čudovišta iz horor filma.
Što je Winehouse postajala poznatija, sve je manje bilo onih koji su joj mogli reći “ne”, a ona si nije mogla pomoći sama. Završni dijelovi filma djeluju neumoljivo mračno, u nemilosrdnoj spirali prema kraju koji nam je nažalost poznat. Je li to često s ljudima koji kako idu ka vrhu, sve teže su spremni pustiti tu sliku sebe izvana, pa imaju snage samo za one koji im podilaze i glade njihovu viziju sebe. Ne znam. Istina da je da su možda neke njezine borbe univerzalne, i zato su se mnogi mogli identificirati sa strahom, osjećajima o kojima je pjevala. No isto tako, svatko ima svoje demone s kojima se bori, kada su ti demoni snažni, najveća je sreća ne imati nekoga uz sebe kojima bismo pjevali “You should be Stronger Than Me“ kao u Stronger Than Me.
U tekstovima je ostavila snažne priče
No ne želim ovdje o problemima s alkoholom, bitkama s bulimijom s drogama, niti o tome što bi možda bilo, da je mogla i znala odabrati za sebe snažnije od sebe. Njezina priča nema više priliku za novo poglavlje, a u tekstovima je ostavila drugima priče o tome kako je željeti biti voljena, o ljubomori, o nesposobnosti samokontrole, o nesigurnosti. Kroz tekstove o strasti i ovisnosti kao u Love is a Losing Game, snazi žene kao u Some Unholy War, ponosu i potrebitosti kao u Back to Black je barem pokušala pokazati i prikazati svijetu što sve i kako osjeća. Ostale su pjesme, koje su puno više od melodija i ritmova, otvoreni dnevnik života, borbi i želja. Svu bol koju je osjetila u životu i koja ju je uništila, ostavila je u glazbi i tekstovima. Ostavila nam je puno, puno za osjetiti i ponešto za pokušati naučiti.
I za kraj, evo što sam ja naučila iz njezine priče. Naučila sam da je u životu najveća sreća imati nekog snažnijeg od sebe. Ili više njih, u različitim područjima života. Imati one koji nam se neće ulizivati, koji nam neće podilaziti, nego će nam reći ono što ne želimo čuti. I to u trenutku kada naši demoni izmole iz skrivenih kutova karaktera, a da mi toga nismo svjesni i vjerujemo da smo u pravu. Najveća je sreća imati tada nekoga tko će nam reći, bez obzira što riskira i ljutnju i tko zna što. Jer takvi nas vole više od svoje komocije i komfora ili računice. Zapravo je ova birtija s početka teksta, birtija u kojoj danas slušam Amy, možda moj najbolji podsjetnik na to.