Bijela haljina, uprljana krvlju, visi na stablu usred nekog parka. Nije se tamo našla slučajno, nego namjerno. I to kao instalacija pod nazivom Feminicide, postavljena u Brazilu 2017. i 2019. godine, a iza nje stoji multimedijalna umjetnica Panmela Castro.
View this post on Instagram
Iako mnogi prolaznici skreću pogled od ovog djela, haljina ostaje kao moćan simbol brutalne stvarnosti femicida i kontinuiranog nasilja prema ženama. Bijela haljina predstavlja intimnost i ranjivost, dok je dio uprljan krvlju šokantan podsjetnik na fizičke posljedice nasilja. Smještene usred javnih mjesta, ove haljine služe kao bolno sjećanje na surovost i trajni ožiljak koji nasilje ostavlja na životima žena.
Dok su neki prolaznici zastali i razmislili, drugi su možda skrenuli pogled, ne želeći se suočiti s gorčinom stvarnosti koju instalacija otkriva. Umjetnost u ovom kontekstu djeluje kao svjedok, žrtva i simbol boli. “Feminicide” je samo jedan od Panmelinih brojnih pristupa borbi protiv rodno zasnovanog nasilja.
Murali kao trajni podsjetnici
Panmela Castro je tako 2008. godine pokrenula projekt Graffiteiras, kroz koji je kombinirala grafite s urbanom kulturom kako bi se zauzimala protiv rodno uvjetovanog nasilja. Inicijativa je uslijedila dvije godine nakon što je donesen Zakon Maria da Penha, 2006. godine. Ovaj zakon nosi ime po Mariji da Penhi, ženi koju je suprug upucao dok je spavala, zbog čega je ostala paraplegičarka. Nakon povratka iz bolnice, pokušao ju je ubiti strujom. Kako je slučaj dugo vremena stajao neriješen na sudu, a njezin nasilni suprug ostao na slobodi 20 godina, Sud za ljudska prava kritizirao je brazilsku vladu zbog neefikasnog procesuiranja počinitelja obiteljskog nasilja.
Kao odgovor na tu kritiku, donesen je Zakon Maria da Penha o obiteljskom i domaćem nasilju, koji proglašava svako fizičko, psihološko i imovinsko nasilje nad ženama ilegalnim. Unatoč postojanju ovog zakona, mnoge žene nisu bile upoznate s pravima i zaštitama koje im pruža. Projekt Graffiteiras stvoren je tako kako bi educirao žene iz socioekonomski ranjivih područja o pravnim mogućnostima koje imaju na raspolaganju. Castro je pristupila direktno zajednicama u favelama Rio de Janeira.
View this post on Instagram
Umjesto da samo oslika mural i čeka reakcije, odlučila je primijeniti izravniji pristup. U sklopu projekta, organizirane su radionice, kazališne predstave i debate. Žene su informirane o njihovim pravima, kako ih zaštiti i koje korake poduzeti. Nakon ovih susreta, Panmela bi sa zajednicom oslikavala murale kao trajne podsjetnike na stečena znanja i iskustva. Nasilje prema ženama, nekad glasan dio mačizma, počelo je malim koracima mijenjati svoj oblik zahvaljujući važnim zakonima poput Zakona Maria da Penha.
Godine 2010., Castro je nagrađena Vital Voices Global Leadership nagradom za ljudska prava zbog svog projekta – izuzetno postignuće za tada 28-godišnju umjetnicu i studentice. Ova nagrada bila je i poticaj Castro za osnivanje organizacije Rede NAMI, koja se usmjerava na osnaživanje žena kroz urbanu umjetnost s misijom zaustavljanja nasilja nad ženama i poticanja njihove vidljivosti u umjetničkom svijetu. Tako su, primjerice, održavane radionice grafita za tinejdžerke koje su poticale na rasprave i razmjenu osobnih priča i iskustava. Nakon toga, Castro je osvojila i mnoštvo drugih priznanja, iako se svi ne mogu nabrojiti u ovom tekstu.
Umjetnost na javnom prostoru
Danas postoji zbirka murala Panmele Castro u mnogim zemljama – u parkovima, trgovima, slamovima, na fasadama zgrada i drugim mjestima. Bolna iskustva i poticaje pretvorila je u snažne vizualne priče. Njezini murali poput Meu Corpo, Minhas Regras, Neither Saint nor Prostitute, Free, All Women are Beautiful, Women’s Rights Are Human Rights, Together We are Stronger, Woman who filmed abuse by police officers is beaten and arrested i brojni drugi ostaju kao street art podsjetnik mogućnosti glasa borbe za prava i dostojanstvo.
Dostupnost grafita i murala možda je njihova najistaknutija značajka. Budući da je to umjetnost na javnom prostoru, s potencijalom da dotakne svakoga, nije obavijena elitizmom koji je često povezan s galerijskim prostorima, čineći je tako pristupačnijom široj javnosti.
View this post on Instagram
Intimne priče žena kao vizualni umjetnički izrazi
U projektu pod nazivom HerStory, Panmela Castro nadalje pretače intimne i bolne priče žena u vizualne umjetničke izraze. Djela se tematski bave ženskom poviješću, ukorijenjenim mačizmom, konstrukcijom roda i spola te Zakonom Maria da Penha. Također se dotiču i Linije 180 (referenca na hitnu pomoć za žrtve obiteljskog nasilja). I sve to kroz okvir pet oblika nasilja: moralnog, imovinskog, seksualnog, fizičkog i psihološkog. To su samo neki od projekata ove svestrane umjetnice – ne može se sve što je Panmela postigla sažeti u jednom tekstu.
Na kraju dana, kroz svoje grafite, murale i slike, Panmela Castro demonstrira kako umjetnost može postati sredstvo za suočavanje s traumama, informiranje, osvještavanje i osnaživanje. Umjetnost može također služiti kao platforma za edukaciju o tome što je (ne)ispravno te o našim pravima. Duboko vjerujem da je kvalitetna ulična umjetnost način poticanja društvenih rasprava, bilo to u Brazilu, ili možda jednom i kod nas. Umjetnost tako pruža glas onima koji se osjećaju nemoćno i zanemareno.
Hoće li takvi murali jednom osvanuti i na zidovima u našim ulicama, ne znam, no ono što nam mediji prenose jest da je Hrvatska na trećem mjestu u Europskoj uniji po broju žena ubijenih od strane partnera ili supružnika. Pritom, naš zakonodavni sustav ne prepoznaje pojam femicida. Iako se političari zgražavaju nakon svakog ubojstva žene od strane supruga/partnera, do sada nije službeno usvojena nacionalna strategija za suzbijanje i prevenciju femicida. Dok oni ne odluče da žene u Hrvatskoj zaslužuju bolje od toga, tko zna, možda neki umjetnik/ica dođe na ideju podsjetiti ih i muralom na važnost borbe protiv nasilja nad ženama.