Iako je 21. stoljeće, vrijeme je rata, i to brutalnog, okrutnog, strašnog rata. Svaki rat je zapravo takav, a način kako se o njemu priča je oruđe ili oružje. Način kako se o ratu izvještava, utječe na način kako rat percipiramo. Isto vrijedi i za bilo koju krizu, izazov, teroristički čin – sve što ima moć urušiti sliku svijeta na koju smo se naslonili. U to ime, a uslijed svakodnevnih izvještavanja o trenutnim ratnim događanjima, stradavanjima, okrutnoj i brutalnoj svakodnevnici ljudi koji su zahvaćeni ratom, pitanje koje me sve više zanima jest – postoji li razlika u načinu kako o krizi, ratnom užasu ili nekom neočekivanom događaju izvještava žena, a kako muškarac. Postoji li razlika i kako ta razlika utječe na naše percepcije, strahove ili čak ignoriranja jer se eto ovaj rat ne vodi u našem dvorištu. Barem na današnji dan.
Za početak, činjenica je da s kriznih mjesta, ratnih žarišta ili inih turbulencija češće slušamo muški glas. U tom kontekstu, kakav je glas žena i kakve su priče onih koje su imale hrabrosti izvještavati s opasnih, nepredvidljivih i okrutnih lokacija? Za početak, evo jedna kratka usporedna priča o dvjema ratnim reporterkama.
Zašto se upuštaju u rizične misije?
Jane Ferguson i Dickey Chapelle dvije su ratne izvjestiteljice iz različitih epoha, obje vođene potrebom osobnog doživljaja kriznog ratnog događaja, te potom informiranja iz te perspektive. U biografiji “Nema običnog zadatka” Jane Ferguson odgovara na pitanja s kojima se često suočava – zašto se upušta u rizične misije. U knjizi, Feruguson opisuje avanture u Afganistanu, Siriji i Somaliji, povezujući novinarsku odlučnost s vlastitim teškim djetinjstvom na izoliranoj farmi u Sjevernoj Irskoj. Ferguson smatra kako je zapravo njezin strog odgoj bio ključan kod odabira nepredvidljivog, te svakako neuobičajenog profesionalnog puta. “Rijetko su me tješili, što me naučilo živjeti s konstantnim osjećajem straha, ali taj me je osjećaj učinio snažnijom.”
Sve je počelo nakon što je čitala o Marthi Gellhorn, pionirki u ratnom izvještavanju te gledala ratne reporterke koje su za BBC izvještavale iz raznih dijelova svijeta. Potom je otišla u Jemen na studij arapskog jezika, kasnije radila kao novinarka za engleski dnevnik u Dubaiju. No, želja za važnijim, snažnijim, ali i nepredvidljivijim izvještavanjem odvela ju je do statusa slobodne novinarke, istraživanja najopasnijih mjesta na svijetu i izvještavanjima o njima. Ferguson piše o avanturama, poput ulaska u Siriju tijekom građanskog rata, ali i o bolnim trenucima svoje karijere. Prisjeća se tako primjerice 2010. godine u Mogadishuu, usred somalske krize i gladi, te trenutaka kada je snimala u improviziranoj bolnici. Takvi trenuci zauvijek utisnu nemoć, strah, ali i čudan status promatrača promatrača nečije boli, kada smo tako daleko, a tako blizu nekome.
View this post on Instagram
Ratno izvještavanje je bilo muški svijet
S druge strane, impresivna biografija “Prva na fronti: Neispričana priča o Dickey Chapelle, pionirskoj ratnoj novinarki” Lorisse Rinehart proučava život Dickey Chapelle, inovativne ratne fotografinje. Chapelle koja je novinarski put započela za vrijeme Drugog svjetskog rata, postala je simbol hrabrosti u svijetu gdje su žene rijetko bile prisutne. Kao prva Amerikanka uz američke vojnike izvještavajući o akcijama Pacifičke flote, nerijetko bi se suočavala s pitanjem – pa što ti radiš ovdje. Ratno izvještavanje tada je bio gotovo isključivo muški svijet. Chapelle nije odustala, upornost u traženju priča i kontaktiranju urednika odvela ju je od pacifičkog bojišta Drugog svjetskog rata do sukoba u Alžiru, Laosu i Kubi.
Njezini članci i fotografije objavljivani su u prestižnim časopisima poput Reader’s Digesta, National Geographica i Lifea. Za vrijeme mađarske revolucije 1956. godine, sovjetske su je vlasti uhitile, držeći je pet tjedana u samici u Budimpešti. No ništa ju nije moglo zaustaviti. Tijekom osam mjeseci provedenih s kubanskom milicijom u egzilu u Miamiju, Chapelle je djelovala više kao suradnica nego kao izvjestiteljica. Rinehart opisuje kako je živjela pod lažnim imenom i pomagala policiji u prikupljanju oružja. Možete li takvo ponašanje zamisliti danas? I to nije sve. Chapelle je naučila skakati padobranom kako bi mogla pratiti vojnike u Vijetnamu. Što ju je u konačnici koštalo života. Stradala je u studenom 1965. godine, dok je bila s marincima na teritoriju Viet Conga. Chapelle je pogodila improvizirana eksplozivna naprava. U dobi od 47 godina postala je tako prva američka novinarka koja je poginula izvještavajući s bojišnice.
Kako nadilaze strah?
Jane Ferguson i Dickey Chapelle, samo su neke od ratnih reporterki čija hrabrost i snaga ostavlja bez teksta. Njihove priče svjedoče o nevjerojatnoj snazi i odlučnosti da se prenese glas onih koji su često zanemareni ili prešućeni. Imam i ja jednu prijateljicu, novinarku. Ne libi se zakoračiti u bilo koje područje konflikta, krize, rata. Kada bi novinarskim ekipama trenutno bilo dopušteno ući u Gazu, sigurna sam da bismo ju pratili u izravnim prijenosima. Je li ju strah? Sigurno je, no potreba osobnog doživljaja iz kojeg onda prenosi događaje je jača. Smatra da tako makar malo doprinosi svijetu koji kao da se pomalo, ali sigurno urušava u neku novu formu življenja. To je ta nit koja nadilazi strah i ratne i krizne reporterke vuče prema epicentrima događanja, prenoseći nama bolnu realnost, ali i skrivenu humanost u najtežim trenucima, te podsjetnik na krhkost postojanja.
Naslovna fotorgafija: Instagram video screenshot