“Kada sam postala prva dama, preda mnom su bila očekivanja. Morala sam se prerušiti i uljepšati. Zato što sirotinja uvijek traži zvijezdu”, kaže Imelda u najavi za dokumentarni film „The Kingmaker“.
Nekadašnja filipinska prva dama, današnja 91-godišnja bivša političarka čije ime pamtimo – po cipelama, pohlepi, socijalnoj osjetljivosti te samoljublju. I to u takvim dimenzijama da je mnogima njezino ime ostalo kao sinonim megalomanije, onako slikovit prikaz čuđenja.
Arhetipski obrazac ujedinjavanja suprotnosti
Samo što sam spomenula da mi je ona tema nove kolumne, prijateljica mi kaže da joj je najgore bilo kad bi došla kući s novim cipelama, a muž bi joj, onako kao usput, dobacio “imaš cipela kao Imelda Marcos”. Ono u maniri – nije da ti brojim, ali ima li tvom ludilu šopingiranja kraja?
Imelda Marcos je zapravo sjajan primjer kako političar/ka živi u drugoj dimenziji paralelne stvarnosti (ono ako se nekad pitate jesu li oni svjesni svojih djela). Ona zapravo nikada nije vidjela problem u svom načinu života ‘kolekcionara bogatstva na leđima iscrpljenog naroda’
Tko je zapravo bila Imelda Marcos? Definitivno jedna od kontroverznijih osoba na političkoj sceni našeg doba, žena koja je do takvih krajnosti pokazala kako se živi na poziciji moći da uistinu njezino ime sa sobom evocira kontroverzu megalomanskog života u paralelnoj stvarnosti. I to iz raznih perspektiva. Imidž političarke koji u pozadini skriva matricu arhetipskog obrasca ujedinjavanja suprotnosti – političar/ka nevjerojatnog neutaživog “apetita” i narod na rubu bijede i siromaštva. Zvuči gotovo pa “kao iz našeg sokaka”.
Brojni pamte veljaču 1986. godine i upad ljutog i bijesnog naroda u predsjedničku palaču na Filipinima te Imeldine prostorije u kojima je čuvala cipele. Ekstravagantna Imelda je tako u povijest ušla kao sinonim za cipele i nevjerojatnu raskoš. Navodno ih je bilo 3000, iako ona sama tvrdi da je u prostorijama ostalo “samo” 1060 pari cipela. U svakom slučaju, zasad nenadmašiva kolekcija “političkih cipela”.
Priznala je, naime, Imelda Marcos da je u svojoj kolekciji imala na tisuće cipela, ali samo zbog promocije filipinske industrije obuće. Tako se to u njihovom svijetu zove – oni promoviraju. Imelda Marcos je zapravo sjajan primjer kako političar/ka živi u drugoj dimenziji paralelne stvarnosti (ono ako se nekad pitate jesu li oni svjesni svojih djela). Ona zapravo nikada nije vidjela problem u svom načinu života “kolekcionara bogatstva na leđima iscrpljenog naroda”. U kasnijim je izjavama svoju pohlepu i bahato trošenje državnog novca prezentirala u okviru ljubavi prema lijepom. Politički frejming iz druge dimenzije per excellance, otprilike poput “ako nemaju kruha, neka jedu kolače” Marije Antoanete. Ili poput brojnih političkih izjava u pozadini današnjih kampanja.
Imelda je državni novac nemilosrdno trošila na ljepotu. Kod nje je sve moralo biti najljepše, najglamuroznije. Bila je opsjednuta svojim izgledom, odjećom, nakitom, a pričalo se i da je često spavala na stolici, sve zbog frizure. Sve je moralo biti posebno, pa tako i građevine u okruženju
Sve je moralo biti najljepše, najglamuroznije
No, tko je Imelda Marcos, “čelična leptirica” kako su je zvali zbog nevjerojatne moći transformacije iz bilo kakvih turbulentnih okolnosti. Ako je posluži zdravlje, u srpnju ove godine navršit će 92 godine.
Imelda Remedios Visitacion Romuáldez rođena je 1929. godine u okrugu Manile San Miguel. Carmen Navarro-Pedrosa u knjizi „Neispričana priča Imelde Marcos“ (1969.) opisuje siromaštvo Imeldina djetinjstva. Živjela je u garaži s betonskim podom, a djetinjstvo pamti po jednom jedinom paru cipela koje je nosila dok se nisu doslovno raspale te dok joj jedan prijatelj nije kupio nove cipele. Navodno je kasnije kao prva dama poslala buldožer da sruši kuću u čijoj je garaži živjela, a nedostižan san tada siromašne djevojčice o lijepim cipelama pretvorila je u opsesiju i sinonim po kojom će ostati upamćena u povijesti.
Imelda je državni novac nemilosrdno trošila na ljepotu. Kod nje je sve moralo biti najljepše, najglamuroznije. Bila je opsjednuta svojim izgledom, odjećom, nakitom, a pričalo se i da je često spavala na stolici, sve zbog frizure. Sve je moralo biti posebno, pa tako i građevine u okruženju. Kad u njihovim sredinama kažete da je nešto “Imeldifično”, ljudi odmah znaju da je ekstravagantno. Njezin “hobi”, naime, nadilazio je vlastitu garderobu, svoj pečat neumjerenosti ostavljala je i u krajobrazu. Ponovno vjerojatno zbog naroda i promocije filipinske arhitekture.
Nekadašnja prva dama, današnja 91-godišnja udovica Imeldina Marcos oblikovala je povijest Filipina kao supruga diktatora Ferdinanda Marcosa koji je azijskim otočjem vladao od 1965. do 1986. godine. Ferdinand Marcos je 9. studenoga 1965. izabran za predsjednika otočne države, i to kako to u početku biva, narod je povjerovao u obećanje da će se Marcos suprotstaviti korupciji i nepotizmu tadašnje elite. Godine 1969. Marcos je ponovno izabran, no u međuvremenu je postao korumpirani političar koji je besramno grabio bogatstvo za sebe i svoju obitelj. I najbliže “suradnike”.
Na oporbu koja je s vremenom rasla – reagirao je, primjerice, objavom rata te nemilosrdnim ušutkavanjem svakoga tko bi se usudio kritizirati. Tisuće ljudi su oteti, mučeni i ubijeni pod njegovim režimom. Imelda je u tom razdoblju bila ministrica stanogradnje od 1976. do 1986., ali i guvernerica Manile od 1978. do 1984. U 21 godinu Marcosove vladavine Imelda i Ferdinand su prikupili milijarde dolara, koje su tijekom vremena pohranili “na sigurno” – u Švicarskoj.
Na kraju nitko ne završi u zatvoru, nakon nekoliko godina se on/ona uvuku kroz ‘mala vrata’ na poziciju moći i ‘pravimo se da ništa nije bilo’, a političke pripovijesti taj slučaj opisuju kao primjer političkog talenta. I da, disclaimer – ovo nije priča o nama, ovo je priča o njima, a svaka povezanost s nama poznatim osobama je (kao) slučajna
Na kraju nitko ne završi u zatvoru
I onda je došlo do preokreta. Onako, poznat scenarij. Političar pretjera, scena se ruši, on/ona ili bježi ili se šutke brani “pred narodom”. To traje neko vrijeme, država se trudi riješiti problem, osniva pritom povjerenstvo kao najmoćnije oruđe. Na kraju nitko ne završi u zatvoru, nakon nekoliko godina se on/ona uvuku kroz “mala vrata” na poziciju moći i “pravimo se da ništa nije bilo”, a političke pripovijesti taj slučaj opisuju kao primjer nevjerojatnog političkog talenta. I da, disclaimer – ovo nije priča o nama, ovo je priča o njima, a svaka povezanost s nama poznatim osobama je (kao) slučajna.
Evo ukratko filipinske priče. Godine 1986. Marcosi bježe iz države, osniva se Predsjedničko povjerenstvo za dobru upravu (PCGG), procjenjuje se da su ukrali i pohranili na sigurne račune cca 10 milijardi dolara, do 2016. PCGG uspijeva vratiti cca 3,3 milijarde dolara, za krađu nitko nije odležao u zatvoru. Ferdinand Marcos je umro u egzilu, Imelda se vraća nakon nekoliko godina, postaje i zastupnica u Zastupničkom domu, sin Ferdinand mlađi bio je senator, i najstarija kćer Imee je 2019. ušla u Senat.
Ferdinand je u konačnici 2016. pokopan na filipinskom groblju heroja, a Imelda je tek 2018. dobila nepravomoćnu presudu za korupciju (hm, a vi ste mislili da je hrvatsko sudstvo sporo), no zbog godina (91) ne mora u zatvor dok presuda ne postane pravomoćna. A cipele? Iz tadašnje kolekcije se 720 pari cipela nalazi u muzeju cipela u Manili.
I za kraj, pitate li se i vi ikada – Kakva je to “palica nemoći” koje ljude na takvim pozicijama bez stanke gura u ralje svemoći, što materijalne, što moći utjecaja? I zašto ne mogu stati u nekom trenutku i shvatiti da će se uskoro čaša preliti. Izgleda da je to nemoguće, barem većini. Čini se, naime, da je u ljudskoj prirodi da što više moći netko ima, to ju više zloupotrebljava. Očito je najteže sebe držati pod kontrolom.
________________________________________________________________________
Nikolina Borčić, na Sveučilištu VERN predaje njemački jezik, poslovnu komunikaciju, političke odnose s javnošću, političku komunikaciju te kreiranje i upravljanje imidžom slavnih. Autorica je niza znanstvenih i stručnih radova o jeziku politike i političkom komuniciranju, kao i izlaganja na međunarodnim znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Dvostruka je doktorica znanosti i docentica, a specijalnost su joj jezik politike i politička komunikologija, s naglaskom na usporednim analizama njemačkih i hrvatskih političara i političarki.