Atrofiju ogranka hrvatske intelektualne literarne scene ponajbolje opisuju nedavni pokušaji konstruiranja prvorazrednog “skandala” i instaliranja polemike o seksizmu i mizoginiji kao goruće teme trenutka. Jer tihi rat spolova je nedovoljno vidljiv, pače nevidljiv. Pa ako je tihi nije rat. Hajde da ga ozvučimo, moguće nam glasnost uskoči i pomogne napuhati balone pred feštu. Jer bez balona fešte neće biti. A rat je u modi. Igle su spremne. Ajmo bosti.
Na ovogodišnjem riječkom lit festu Vrisku održana je promocija aktualnih romana “Dok prelaziš rijeku” Zorana Ferića i “Psi” Dore Šustić, za vrijeme koje su izrečene neke rečenice od strane pisaca Nikole Petkovića i Zorana Ferića i moderatora iste Vida Barića, koje su tuzemni feministički lobiji čuli seksističkim. I graknuli u reakcijama prozivati muške svinje jer su na nekoj tamo promociji drznuli biti rubni, bezobrazni, šovinistički, mizogini, seksistički, nastavit niz epiteta po vlastitom nahođenju.
I dalje je samo mišljenje…
Ako hotimice preskočite sve izrečene i navučene teze koje su napikle i nažuljale određenu fem zajednicu i (sup)kulturnu skupinu ostaje činjenice kako se pojedinim sudionicima rasprave i gledateljima iste učinilo suštinski bitnim i iznimno važnim za opstojnost polemiziranja i potrebu reagiranja – napraviti “skandal” od nekoliko izrečenih teza. Koje nisu bila pozivima za nasilje. Eventualno refleksija nečijih razmišljanja i stavova, više ili manje limitirane mašte ili nadmenih stavova koji lako nađu svoju biološku apotezu u činjenici kako unutar svojih javnih nastupa reflektiraju neke osobne nesigurnosti ili nemoći autora samih. Ili ništa od toga.
Tek prosti fakt da se njihovo spolno i rodno DA ne poklapa s tuđim spolnim i rodnim NE. Pritom nije počinjeno kazneno djelo. Izrečeno je mišljenje. Koje može biti najgluplje i najbezobraznije na svijetu. Ali i dalje je samo mišljenje. Koje ne ugrožava ikog u poziciji ili dispoziciji biti na Ti sa samim sobom. Reakcijom na takvo mišljenje daje mu se “težina”. Ignoriranjem daje mu se mjesto. Baza “skandala” je bila – postariji mužjak autor je rekao ovo i ono. Pomlađa žena autorica je čula ono ili ovo.
Što je najbolje od ponude koju imaju?
Smatrala je da je to vulgarno, podcjenjujuće, nepristojno, omalovažavajuće, ugrožavajuće za rodni identitet i ino žene kao takve. Pa se krenulo u akcija reakcija sistem pri kojem su neki lokalni portali prebacivali na specijalizirane portale prve linije online borbe. Šibica je trebala buktinju, buktinja je prhnula u mrak ignorancije nezainteresirane šire zajednice.
Jer sloboda mišljenja, govora, izražavanja istog, ma kako blasfemično bilo, neduhovito ili uvredljivo i dalje nije udarac u tijelo. Ako mu ne daš, ne boli. Ne ugrožava, ne dira. Ne prijeti. Samo se čuje.
Ali avaj. Ako ste M spola, apriori bivate svrstani u poziciju nepodobnosti komentiranja prema mindsetu iziritiranom već po biološkoj činjenici razlike te (ne)mogućnosti (ne)određivanja prema “skandalu”. A to je također limitiranost i elitizam svoje vrste, ne budi prešućeno. Iliti sui generis kako bi zvučalo umnije ako povučete znanstvenoj zajednici tipski profani latinizam. Potreba vrištanja na svaki opanak pod krinkom polemike i potrebe za otvorenom diskusijom nosi u sebi zamke po kojima postoje teme po habitusu nebitne za rasprave izližu i oguglaju potencijalno nezainteresiranu zajednicu za ono stvarno beatno. Može se koncentrirati na rasprave o sadržaju. Ili palamuditi oko nečijih stavova koji su nebitni i nebitniji od reakcija na iste. Jer ako je to najbolje od ponude što imaju, štuca se svima onima koji vole karikirati i povlačiti paralele od Freuda do Freuda u kontekstu nalaženja uzroka velike većine ljudskih frustri i nezadovoljstava.
Je li to najbolje što imate?
Javna tribinica i promocija na kojoj dotični hit autor Ferić komentira žensko pismo kroz svoje likove novog romana, književne feministice jedva nedočekale jer im je dotaknut mojo i pravo na osjećaj emancipacije i istosti. Jer mizoginost. Jer mužjak. Jer odnosi dominacije i subordinacije. A što bi bilo kad bi bilo pa se krenulo iz dispozicije primjerice – koga boli trok…c za XYZ Ferića, Barića, Parića, Marića, Karića što pričaju, misle, pišu o jačem i evoluiranijem spolu?
Da samo nakratko okrenete hipotezu naopačke i zapitate se posve retorički – a što da ženama nije povrijeđena čast u mašti likova starih nejeba iz novih knjiga po kojima ne smije podčinit ženu svom liku jer to nije moralno ni politički ni seksualno ni ikako korektno? Što da su žene toliko snažne i kuražne da se nasmiju dotičnima i kažu je li to najbolje što imate? Pa se nasmiju iz njihovih pokušaja dominacije. Nije li to jača reakcija? Točnija? Smještenija na mjesto? What if. If. If. If.
Onda bi izostali okrugli stolovi, paneli, potreba filozofiranja u opskurnim kružocima ugroženih intelektualaca koje pikne tuđe debilno mišljenje. Ne bi se u Petom i inim danima i inačicama na webu raspravilo i filozofski objasnilo pravo na ugroženost, vrisku, reakciju, nejebanje i kako se to reflektira kroz razne -izme. Koja atrofija i dosada i zamor materijala, bokte. A mogli su posvetiti dodatnu energiju novim sjajnim djelima Dunje Matić i Kristiana Novaka. Ali nisu. Tamo nema rata. A rat je u modi.
Svaki rat je negledljiv. Kao što svako deranje nije neslušljivo. Niti je svaki intelektualizam pametan.
Nitko se nije morao ispričavati
“Sjećam se vremena kad se nisi morao, a ni imao potrebu ispričavati za svaki kurac. Morana Zibar bi smjela na TV reći momku da je mlado meso. Momak bi smio vratit Morani da je komad. To je bilo dobacivanje, ne sexizam. Nekom simpa nekom ne, ali na tome bi stalo. Prlja je mogao i slati i primati fotke fritula. Podjebavanje je bilo i ostalo podjebavanje. Nije imalo tri sloja tumačenja. Niti je bilo rasističko politološko sociologiziranje. Nitko se nije morao ispričavati. Nekom simpa nekom ne, ali na tome bi stalo. Smio si imati mišljenje bez straha da time ugrožavaš druge i da ćeš povrijediti osjećaje mimoznih emopikica i riskirati otkazivanje s bilo kojeg lijevo desnog centralnog spektra kad ekipi ne bi pasalo to što misliš. Složili bi se ili ne, ali na tome bi stalo. Za ulet nisi slao fotke kite curi u inbox niti svajpao levo desno to bi bi se zvalo dijagnozom, nego trebao pribrat muda i priči joj uživo s daleko boljom spikom.
Ako bi se potrudio i zavrijedio na tome ne bi stalo. Kad bi netko pokazivao kitu u parku našim curama ili klincima ne bi od toga radili užasnutost i čekali pravnu državu. Jok. Saznali bi tko je, našli, sačekali ga, prebili i rekli da nema drugu priliku jer drugi put nećemo bit nježni i neće bit treći put. Nije bilo čekanja na sudove ni krivih tumačenja i liberalnih pizdarija o pravima kriminalaca. Mi smo bili pravna država. Nekom pravo nekom ne, ali na tome bi stalo. Naime, tog vremena kojeg se sjećam. U to vrijeme su se ljudi i jebali i vodili su ljubav. Kad nisu, vodili su tuđe brige i srali o moralu i bontonu i sexizmima i političkoj korektnosti i isprikama. Jadni“. (“Dnevnici, 2023”, Sigmund Freud)
Naslovna fotografija: Photo by RDNE Stock project Pexels