Na današnji dan 1.studenog 1976. Talking Heads su zahvaljujući sjajnim nastupima u klubu CBGB u New Yorku potpisali ugovor s diskografskom kućom Sire.
Prešavši put od njujorškog art-punka i new wavea do afričkog etna, funka, novog tradicionalizma i latino stilizacija, David Byrne i Talking Heads među najutjecajnijim su i najznačajnijim grupama iz druge polovine sedamdesetih i u osamdesetima. Talking Heads su 1975. osnovali bivši studenti umjetnosti i dizajna Byrne, Chris Frantz i Tina Weymouth, a nakon prvog singla ‘Love Goes To A Building On Fire’ iz 1977. pridružio im se i Jerry Harrison, gitarist i klavijaturist koji je prije toga surađivao s Jonathanom Ritchmanom u Modern Lovers. Nastupni album ’77’ objavili su goidnu dana nakon potpisa za Sire i zahvaljujući uspjehu singla ‘Psycho Killer’ – iznimnog broja koji je objedinio neurotičnu atmosferu, pitku melodiju i new wave-funk – postali jedno od vodećih imena na art-punk sceni New Yorka.
Glazbeni put Talking Headsa
Na koncertima koji su uslijedili i drugom albumu ‘More Songs About Buildings And Food’ iz 1978., izbrusili su zvuk: David Byrne i Jerry Harrison zajedno su funkcionirali kao ritam gitaristi povremeno akcentirajući najvažnije dijelove teme dok Tina Weymouth i Chris Frantz nadahnuti soulom i funkom, stvaraju dojam ritma koji je pokretu. ‘More Songs About Buildings And Food’ producirao je Brian Eno koji je u Byrneu pronašao suradnika i duhovnog srodnika za kasnije projekte. Album je donio krokije iz američke svakodnevice, slojevite ritmičke teksture i reske gitarske fraze podcrtane klavijaturama.
Jedan od najboljih brojeva bio je izniman cover teme Ala Greena ‘Take Me To The River’ istaknuvši fascinaciju Tine Weymouth i Frantza funkom. Sljedeći ‘Fear Of Music’ iz 1979. bio je remek-djelo s uspješnim eksperimentom koji je objedinio pop melodije s bogatim ritmom i utjecajima etna, kojem su se dvije godine kasnije na albumu ‘My Life In The Bush Of Ghosts’ vratili Eno i Byrne. Najbolje skladbe ‘Fear Of Music’ bile su ‘Air’ i ‘Heaven’, ‘Life During Wartime’ i utjecajna etno stilizacija ‘I Zimbra’. ‘Remain In Light’ iz 1980. iznimna je razrada ‘organiziranoga glazbenog kaosa’, započetog na ‘Fear Of Music’.
Glazbena ekspanzija i eksperimenti – putovanje kroz albumsku raznolikost
S brojnim gostujućim glazbenicima poput basista Buste Cherry Jonesa, gitarista Adriana Belewa ili klavijaturista Bernieja Worrella, Talking Heads su snimili album s raskošnom afričkom poliritmijom koja je prožeta funkom, a osim iznimnog singla ‘Once In A Lifetime’, album je dao i ništa slabije skladbe ‘Born Under Punches’, ‘Houses In Motion’ i ‘The Great Curve’. Dvostruki koncertni album ‘The Name Of This Band Is Talking Heads’ objavljen je 1982. i vjerno je uhvatio svirku ‘proširenog’ izdanja Talking Headsa. ‘Speaking In Tongues’ iz 1983. nastavio je uspješnu seriju, a singl ‘Burning Down The House’ postao je Top 10 američki hit. ‘This Must Be The Place (naive melody)’ i ‘Slippery People’ također su skladbe iz samoga vrha diskografije Talking Headsa.
Sljedeći je projekt Talking Headse udružio s redateljem Jonathanom Demmeom, koji je 1984. snimio ‘Stop Making Sense’ – dokumentarac i koncertni album zamišljen i kao kompilacija. Demmeov film donio je posve nov način prikazivanja nastupa grupe čiji je integralni dio bio i Byrneov perfomance s golemim odijelom- konstrukcijom. Album ‘Little Creature’ zabilježio je 1985. skladbe koje su posezale za country- folkom i ‘novim tradicionalizmom’, a skladba ‘Road To Nowhere’, zbog inovativnog videospota i zaraznog refrena, postala je veliki hit. ‘True Stories’ iz 1986. soundtrack je iz istoimenog Byrneovog filma, a cijeli se projekt ironično poigravao sa stereotipima američkoga Srednjeg zapada. ‘Naked’ je bio posljednji studijski album i snimljen 1988. u Parizu. Imao je primjetne utjecaje world musica poput alžirsko-marokanskog raia, afričkih gitarskih citata i kubanskog mamba. Ključni trenuci albuma bili su ‘Blind’ – posveta Jamesu Brownu , ‘Mr Jones’ i ‘The Facts Of Life’.
Grupa se službeno razišla 1991. Byrne i Harrison nastavili su samostalne karijere, a Tina Weymouth i Chris Frantz nastavili djelovati sa svojim Tom Tom Club projektom. Bez Davida Byrnea preostala se trojka ponovno okupila 1996. i pod imenom The Heads objavila blijedi album ‘No Talking, Just Head’. No ona ‘prava’ ostavština Talking Headsa i danas je jednako uzbudljiva kao i u vrijeme izvornih objavljivanja albuma.