Nedjelja, 24 ožujka, 2024

Dogodilo se na današnji dan: Deset godina bez Loua Reeda

Lou Reed je kao predvodnik Velvet Undergrounda i kasnijom samostalnom karijerom imao golem utjecaj na rock scenu

Na današnji dan, 27. listopada 2013. u 71. godini života, preminuo je utemeljitelj Velvet Undergrounda, Lou Reed. Nakon razlaza Velvet Undergrounda, 1970. samostalna karijera Loua Reeda imala je iznenađujuće uspone i padove, kameleonske transformacije i neočekivane stilske zaokrete. No, u osnovi Reedove diskografije uvijek su bili slojeviti tekstovi, emocionalni vokal i sklonost k bazičnom rock zvuku: bez obzira na to bio on materijaliziran kao “zid buke”, protopunkerski minimalizam ili tradicionalni rock and roll. Reed je kao predvodnik Velvet Undergrounda i kasnijom samostalnom karijerom imao golem utjecaj na rock scenu.



Cijeli niz kontroverznih tema

Među prvima je u medij popularne glazbe uveo cijeli niz kontroverznih tema poput narkotičke ovisnosti, “uvrnutog” seksa, dekadencije, travestije, homoseksualnosti i suicidalnosti. Ujedno, potpisao je možda najznačajnije zapise iz urbanog života New Yorka. Prvijenac iz 1972. “Lou Reed” prošao je prilično nezamijećeno, no album je dao vrlo dobru skladbu “Berlin”. Sljedeći album “Transformer” s kraja iste godine snimio je uz pomoć Micka Ronsona i Davida Bowieja. “Transformer” je ušao na Top 30 s obje strane Atlantika, dao hit “Walk On The Wild Side”, ali i vrlo dobre teme poput “Perfect Day”, glam rock broj “Vicious” te uspješne “Hanging Around” i “Satellite of Love”.

Sljedeći “Berlin” iz 1973. američka je kritika pokopala, no riječ je o izuzetnom Reedovom materijalu. Album mračnih tema i melankolije po svemu – osim po kvaliteti skladbi – djeluje kao naličje “optimističkog” prethodnika. Aranžmani Boba Ezrina, kompetentna sviračka ekipa s glazbenicima poput Jacka Brucea, Stevea Winwooda i Aynsleya Dunbarda te ekspresivni recitativni Reedov vokal srastao s klaustrofobičnim i ispovjednim temama poput “The Bed”, “The Kids” i “Sad Song”, čine “Berlin” jednim od najboljih albuma Reedove diskografije. “Rock and Roll Animal” iz 1974. bio je eksplozivni koncertni album starih brojeva Velveta, no mnogo uvjerljiviji od godinu kasnije snimljenog – također koncertnog – “Lou Reed Live”.

Bilo je i neuspjeha na putu…

Nakon blijedog studijskog “Sally Can’t Dance” iz 1974. iste godine izlazi i dvostruki “Metal Machine Music”, najkontroverzniji Reedov album. Većina kritičara i publike složila se da je riječ o neuspjelom i neslušljivom eksperimentu s kaotičnim feedbackom, minimalističkim melodijama i poigravanjem s bukom. Rijetki su album prihvatili kao pionirski projekt utemeljenja noise-poetike. Dvije godine kasnije Reed se vratio s uvjerljivim “Coney Island Baby” koji je dao cinične tekstove i vrlo dobre teme poput ispovjedne “Kicks”, “Crazy Feeling”, “Charley’s Girl” i “A Gift”. Prvi album za diskografsku kuću Arista bio je “Rock ‘n’Roll Heart” iz 1976. – mnogo slabiji od prethodnog albuma.

“Street Hustle” iz 1978. donio je, pak, povratak na bazični rock zvuk i dao je – nadahnut pojavom punka – nove standarde: naslovnu skladbu, “Dirt”, “I Wanna Be Black” i “Real Good Time Together”. Nakon “The Bells” (1979.) i “Growing Up In Public” (1980.) kao albuma tranzicije, ponovno na etiketi RCA 1982. objavio je “Blue Mask”: prvi od niza kasnijih autorskih i izvođački zrelih albuma ostvarenih mahom sa stalnim suradnicima poput basista Fernanda Saundersona, bubnjara Freda Mahera te izuzetnog gitarista i Reedovog ključnog glazbenog partnera Roberta Quinea. Produkcija se, pak, dobrano oslanjala na zvuk Velvet Underground s albuma “Loaded”.

Posvete poznatim osobama

Slično intoniran bio je i uspješni sljedeći album “Legendary Hearts” iz 1983., a ključne su mu odlike čvrsta ritam-sekcija, prepoznatljiva Reedova ritam-gitara i jedinstven narativni vokal. “New Sensation” snimljen je 1984. s novim pratećim bandom i dao je hit “I Love You Suzanne”, a sljedeći “Mistrial” iz 1986. – premda slabiji od prethodnika – žešće odsviran i s društvenim temama i skladbama “Video Violence” i “Original Wrapper”, bio je svojevrsna najava iznimnog “New Yorka”, uz “Berlin” najboljeg Reedovog albuma. “New York” iz 1989. bio je zamišljen kao zbroj krokija koji govore o njujorškoj urbanoj džungli. Skladbe “American Whale”, “Dirty Boulevard”, “There Is No Time”, “Sick Of You” i “Romeo had Juliette” bile su pravi zgodici, a uz bubnjara Freda Mahera na albumu su nastupili novi basist Ron Wasserman i gitarist Mike Rathke.

“Songs For Drella” iz 1990., odrađen s Johnom Caleom, bio je intimistička posveta preminulome Andyju Warholu, a “Magic And Loss” iz 1992. posvećen također preminulom skladatelju Docu Pomusu kao još jedno introspektivno, duboko emocionalno ostvarenje s nizom meditativnih tema o životu i smrti. Unatoč ne baš uspješnom ujedinjenju Velvet Underground, Reed je nastavio samostalnu karijeru i 1996. objavio uspješni i dobro prihvaćen “Set The Twilight Reeling”. Nakon četverogodišnje diskografske pauze, Reed se donekle naslonio na “New York”, ali u skladbama koje su bile posveta preminulome Sterlingu Morrisonu, jednom od utemeljitelja Velveta, prizvao je i emocionalnost albuma “Magic & Loss” i “Song For Drella”.

Mračni tekstovi o smrti

Na albumu su se stoga izmjenjivali optimistični brojevi poput “Egg Cream“, društvena satira poput “Sex With Your Parents Part II (Motherfuckers)”, emocionalne posvete kao “New York City Man” i lirske teme poput “Hang On To Your Emotions”. Koncertni “Perfect Night” iz 1998. imao je intimističku prigušenu atmosferu, a 2000. izlazi novi studijski “Ecstasy” s eksplozivnim gitarama i golemom energijom. Početkom 2003. Reed je ponovno objavio postave netipično diskografsko izdanje.

“The Raven” je bio projekt posvećen stihovima i kratkim pričama Edgara Allana Poea kombiniranim s Reedovim tekstovima pretočenima u 21 skladbu. Reed je očito smatrao da baš on kao “klasični američki rock autor”, “kum punka” i skladatelj/tekstopisac čija je izvorna vizija Velvet Undergrounda uključivala čvrstu fuziju između mračnih tekstova o smrti, propadanju, nasilju i rock and rolla, mora odati počast “ocu američke književnosti”. Dvostruki album na kojemu su se miješali izgovoreni tekst koji čitaju glumci poput Williama Dafoea ili Stevea Buscemija te Reedove glazbene minijature, pseudoorkestralne uvertire, nove teme i drastično revidirani stari brojevi, potaknuta je poetskim recitalom/predstavom Poeove “The Tell-Tale Heart”.

Kultni bootleg sa snimkom koncerta Loua Reeda, Johna Calea i Nico iz 1972. objavljen je pod imenom “Le Bataclan ’72” na legalnom izdanju iz 2004., iste godine kad izlazi i solidni friški koncertni materijal “Animal Serenade” te kompilacija “NYC Man: Greatest Hits”. “Hudson River Wind Meditations” sporedni je Reedov projekt odnosno album glazbe za meditaciju kojeg je snimio za osobnu uporabu bez nakane objavljivanja. “Berlin: Live At St. Ann’s Warehouse” iz 2008. zapis je koncerta kojeg je Reed održao 2006. izvodeći skladbe sa svog kultnog remek djela iz 1973. zajedno sa sedmeročlanim orkestrom, ritam sekcijom i brooklinskim zborom. S Metallicom 2011. objavljuje posljednji studijski projekt – konceptualni dvostruki album “Lulu”.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime