Još od trena izlaska na eurosong pozornice sve vezano uz talijanske model rockere Måneskin sve je vrištalo rijetko sretanim pozerajem i shematiziranim pristupom “uspjehu”. U korak jednako što se događalo s nordijskim ljepotanima Mando Diao, slovenskim pratiteljima Joker Out i sličnim good looking frazerima koji iskorištavaju sjajno posložen PR i marketing moment u kojem putem launch platformi poput “karaoke” i voice showova ili eurovizijskih izbora estradiziranim pristupom skreću pažnju na svoju “autentičnost” i rockerski vibe.
Površnoj publici 21. stoljeća, lišenoj ikakvih korijenja i znanja o precima, kojoj je dovoljno vidjeti gitaru i našminkane ljepuškaste frontmene kako bi pomislili “wow koji rock and roll trenutak“, doista nije teško servirati i podvaliti ovakve kompilacije poza pod real deal trenutak. Na tom valu Måneskin su pobrali pažnju MTV-jevskih segmenata ljudi koji su od maksimalno prosječnih autora par godina na valu publiciteta pokušavali prodavati spiku o rock and roll ekipi vrijednoj pažnje. Nisu bili. Ni tada ni danas. A redanje singlova samo dokazuje sve više tezu da je bezličnost novo autorstvo i da prolazi kao tren. Boljeg soundtracka nego nove wannabe emo rock balade “Valentine” nećete čuti.
4/10