Izbori naši svagdašnji, eno samo što nisu i neće i ove godine. Na svim poljima i na sve načine. A vaš glas je silno bitan i računa se. Kažu ne samo narodne poslovice, zoon politiconi, Internet trolovi i doktori (online) nauka. Na mikro i makro pop kulturnim scenama koje se odnose u razmjeru hrvatske i globalne, ne postoji mjesec u kojem se na organiziraju neka natjecanja, nagrade. Eurosonzi, Grammyji, Emmyji, Oscari, festivali ovi oni, medijski izbori -više svi su zlatni.
U načelu sve kombiniraju nekoliko motiva i razloga opravdanja postojanja. Pare, taština i PR. Bez obzira dodjeljivali ih principima komisijama ili vox populijem. Ako donose financijski dobitak, super. Ako su samo tapšanje po ramenima silnih i nesigurnih umjetnica i umjetnika, wannabeova i kreativaca, to je onda više psihološka kategorija jer bilo koji čovjek koji se bavi bilo kojom vrstom kreativnosti, ako to ne čini zbog svog zadovoljstva (oh da, vrlo egoističan moment) i potrebe, konfirmacije sa strane su apsolutno nebitna karika u lancu zadovoljstva. Ako su sredstvo PR-a sjajno, neka se priča o nominiranima.
Zemlja s 567 nagrada
Kako to u stvarnosti izgleda znate ako se bar letimično, površno i pozadinski uključujete u to kako nam pop kulturne institucije i mediji funkcioniraju i kako organizatori svih tih sličnih nagrada kupuju sponzorsku pažnju i opravdavaju poslovne dealove, onda vam bez uzdaha i slijeganja ramenima bude jasno kako funkcioniraju stvari. Nagrade ah nagrade. Ti mračni predmeti želje ;).
I te sitne razlike koje variraju kad imate potencijalno tržište od 3 milijuna ljudi od kojih je realno 2 950 000 njih nezainteresiranih ili površnih po pitanjima interesa za sva ta silna nagrađivanja od strane komisija ili vox populija. I onih koji drže potencijalno 300 milijuna do 3 milijarde zainteresiranih, engleskog govornog područja.
Hrvatska je zemlja s 567 nagrada, festivala, priznanja, plaketica i pokalčića. Da se svi sudionici ne bi osjećali zakinutim. Znate ono, nagrada na festivalu za najbolju pjesmu treću po glasanju publike. I nagrada za najbolja dostignuća na filmu, ali samo 15 zadnjih minuta. Ili nagrada za najbolji novi roman ako je pod šifrom, ali tako da uvijek pobjede prijatelji članova komisija koje ovi nisu poznali.
Glasajte za…
U tom kontekstu stiže onaj pomalo jadničkovićki i očajnički lobizam ljudi koji su nominirani iz bilo kojeg razloga za neke od tih medijskih ili strukovnih nagrada. Glasajte za mene, molim vas. Želim se osjetiti priznato popularno i da vrijedim. I onda kreću ta silna online nagovaranja ljudi samih ili njihovih prijatelja neka glasaju za te neke nagrade – glasajte za ovog onog.
Dobro. Primljena informacija. Ali zašto, kome čemu? Ono. Zašto? Što se postiže time? Koga boli briga i za nagovorene i nenagovorene glasove? Glasat će ljudi ako oće, ako neće – neće, što te nagrade tj. vox populi potvrđuju točno?
Da je najbolji film, pjesma, serija, voditeljica je onaj kojeg se nagovori na najviše glasova? Jel se izrezuje štogod usput? Nudi neki auto ili stan ili PSX za nekog od lutrijom poznanstva izvučenih glasača? Znači li nagrada u psihi nagrađenih da ljudi vole tog za kog su glasali? Ili dobije intervju viška u tom mediju koji organizira nagradu? Jer je što 10 , 100, 1000 ili 10 000 ljudi glasalo za tog nekog – to bitno mijenja na percepciju tog za što se glasa i povećava mu kvalitet? Izglede za što, da iduće godine opet bude izabran? Kupuje mu turneju na ljeto? Diže ZAMP prihod za 500%? Dobiješ novu TV seriju i film i angažman?
Vaš glas je bitan
Još jednom, čisto da ispisano bude izgovoreno pa kao dobije neki prizvuk ponovljenog. Jesu te hiperzlatne nagrade financijske – dobiješ 50 000 E za najbolje nagovaranje za glasanje i najbolju pozu na red carpetu? Ili su samo taštinske? Ili su samo PR? Ili od svega pomalo?
Kako god, puno fol pitanja, ali ne pitam uopće, retorički je, boli me briga, više zanima frienda koji sjedi pored, on je nominiran, sjedi tu pored, gleda kako pišem i govori “nećeš jelda”. Naravno da neću. Jok ti ćeš. A izbori samo što nisu i ove godine, a Vaš glas je bitan. I računa se, right 😉