Tijekom druge večeri polufinalna Dore, hrvatskog izbora za pjesmu Eurovizije, trebalo je samo vratiti stvari na prosječnu razinu tehničke produkcije viđenog, ne bi li isprali onaj traljavi “bezokus” prve. Što se tona tiče, to bi im i uspjelo jer je proradio in-ear monitoring pa pjevači, osim vidno preplašene i tremom pojedene Lu Dedić, na početku večeri nisu osobito čujno falšali, kreštali i zavijali poput kolega iz prve večeri, da se ovaj put nije dogodio slučaj nastavka puštanja matrice pjesme „Dijamanti“ Natali Balmix i nakon što pjesma završi.
Tko radi, taj i griješi
Duško Ćurlić, jedan od prekaljenih voditelja ovakvih predstava će to lakonski opravdati ljudskim faktorom, jer ah, Bože moj, dogodi se, ljudi smo. Istina, tko radi taj i griješi, no ako je toliki problem izdržati u koncentraciji stisnuti play i stop 12 puta tijekom večeri, možda ne bi bilo zgorega porazmisliti o zabrani konzumiranja alkohola, droge ili xyz razloga koji pomažu pogreškama tog tipa u tehničkim odjelima i odjelima produkcije.
I možda bi se, eventualno, moglo pronaći ljudi kojima ne bi bio problem 12 puta tijekom večeri u prime timeu nacionalne TV na vrijeme stisnuti play i stop, s obzirom na to da je sve bio playback više ili manje. To, doista ne bi trebalo biti problemom, za prosječnih 1250 eura mjesečno koliko je, tvrde, prosjek plaća na HRT-u.
Osim iste eliminacijske činjenice da je od 12 kandidata 8 prolazilo dalje, lakše je bilo notirali kako Lu Dedić, inkarnacija ET-a, “splicki” Splittersi i svojevrsni zalutanac James Night nisu prošli dalje svojim ingenioznim pokušajima ostavljanja eurosongovskog traga. Onih preostalih 8 muka po Mateju se odazivaju na imena Đuras, Štok i Kedžo (Saša, Tin i Kedžo štuc) koji svatko na svoji način mimo dokaza da su znali ostati u tonalitetu, muku muči sa scenskom pojavnošću i neznanjem kud bi s ritmom ako ga postoji.
Od toga C Massimo ima vrlo pristojnu refrensku pop pjesmu, al pari onoj Erne koja je ispala u prvoj polufinalnoj večeri, Kedžo još uvijek trči za identitetom i facijalnim emo grimasama dokazivanjima estradi kako duboko proživljava osnovnoškolske ljubavne patetike i sterilnosti o kojima pjeva voljenoj ženi, a ovaj treći “Voiceovac” šokac šeret gleda kako smiskati tamburu a da prikrije seljačizam i onaj svatkovski cerek u svakom stihu.
Favorit s klupe
Potom je trio ženskih vokala Natalie Balmix, Lara Demarin i Marcela, pokazao što znači pogoditi utapanje u prosječnost matrica. Vatra je, točnije Dečak iskoritio prime time za reklamiranje svog koncerta na Šalati kao važnijeg od sudjelovanja na Dori, da bi prema očekivanjima večer kao i Let 3 noć prije, ukrao Baby Lasagna. On je s klupe umjesto one Žnidarić ŽaŽe uletio preciznom reciklažom motiva čutih i viđenih stotinjak puta ranije od strane Dubioze Kolektiv, Rammsteina za siromašne, finske Kaarije čiji lansjki “Cha Cha Cha” i vizualno služi kao model “Rim Tam Tigi Digi Du Uap Bum” ili kako se slično već pjesmica zove.
Ili još preciznije plagiranjem pjesama “Espectro (Demo)” DJ-a Adrian De La Vege – posluhnuti dionicu od 03:03 do 03:48:
…objavljene u veljači 2020. i pjesme „Party In My Head“ grupe Pain:
Houra – Huljić – Brega – model
Tim je klasičnim Houra – Huljić – Brega – modelom preuzimanja tuđih špranci ostavio dojam za istu onu needuciranu i atonalnu publiku koje je popušila notorne talijanski Manneskin rock model pozerski bend. Oni će uglavnom tupiti floskule kako se o ukusima ne raspravlja, kako je stvar dojma i subjektivnog doživljaja i slične bedastoće kako ne bi morali argumentirati svoje bedastoće i nepoznavanje materije.
Dakle, ono oko čega dižu hype je kopija kopije kopija koja se naslanja na vrlo konkretno određen uzorak plug-inova već upotrijebljenih i korištenskih motivski od bendova koji su debelo svoj “autorski” izričaj crpili od Laibacha (Rammstein) i Dubioza (Asian Dub Foundation), o Painu i Kaariji samo pogledajte još jednom Lazanjin Dorasti nastup i probajte pogaziti preko svoje zadrtosti da vas oduševljava nešto vrlo autorski dvojbeno između kriminalnog plagijata i upitne skladateljske maštovitosti.
Neosporno je da je momak simpatičan
Ono što je nesporno jest da je momak simpatičan, da ima utakmica na estradi u nogama i godine prakse s inozemstvu usmjerenom istarskom bendu Manntra, no kako u pjesmi spominje kravu, a puno se ljudi osjeća nepodojeno s obzirom na to da su lazanje u ovom obliku jestive samo crtanom liku poput mačka Garfielda.
Za kraj defilea estradnog creme de la cremea domaće scene pustili su prvu “autorsku” stvar mlado stare “Voice” senzacije, momka Martina Kosovca, s nečim što je trebalo sačuvati post mortem ako je do pažnje karijere mladog vokala. Naime, pjesmica “Maštarija” upravo praktičnim primjerom ovakvog tretmana mladih izvođača pokazuje kako se nište karijere ljudi koji nisu autori već samo pjevači i izvođači.
Peggy Martinjak je glazbeno, a njegova mentorica Vanna poetski kolaž saharinskih i nemaštovitih stereotipa koji ne zvuče nimalo uvjerljivo.
„Mogli bi ti i ja
Na neki dan il dva
Pobeć iz Zagreba
Na sunce Jadrana…“ pjeva ivorobićevski i vicevukovski mladi pjevač, žrtvovan uime tantijema i autorske bezidejne reciklaže motiva korištenih u pjesmama svojih suradnika (primjerice Nine Badrić u temi “Neka te voli”). I tu svaka priča staje.
Ima ih koji bi rekli “Pametnima dosta” kao što Boytronic citira u italo disco ispadanju i potrazi za 99-om pjevačicom, ali ne. Umjesto da se netko s pravim razlogom i materijalnim dokazima priupita i adresira za odgovornost i poimence prozove ljude koji su ovo smeće ponudili i dopustili – urednički, žirijevski, producentski i realizatorski, pa da možda dobiju fijuk s pozicija i zaobilaženje u širokom luku onome što vidno i čujno ne znaju raditi te naprave mjesta za mlade i nove ljude koji će bar playback znat ugoditi.
To bi se radilo u profesionalnom svijetu. Mi ćemo se snebivati i zgražati se i jedva čekati nedjelju jer dvaput je dvaput. Za koga je, ma presuper je.
Naslovna fotografija: screecshot youtube