Na žalost, šesta studijska epizoda noise meets math rock eklektike i kombinatorike Shellaca, ostat će zapamćena i kao zadnja i kao zauviječna, obzirom da je deset dana prije izlaska od posljedica srčanog udara Steve Albini preminuo.
Nakon Big Blacka i Rapemana, najduža Albinijeva glazbena formacija bila je uz Boba Westona (Vlcano Suns) i Todda Trainera (Brick Layer Cake) u moćnom i napetom triju Shellac u kojem je mogao patentirati svoju zvučnu ljubav prema beskompromisnom točno na onaj način kako je zamislio a da pritom ne mora usklađivati ideje zvuka s tuđim kreativnostima. Pa makar one išle od Pixiesa, Nirvane, PJ Harvey, The Jesus Lizarda, Jona Spencera ili drugih indie rock velikana s kojima je tokom kraja osamdesetih ili devedesetih vodio glavnu riječ globalne scene.
Od izvrsnog početnog albuma „At Action Park“ iz 1994. do šestog studijskog djela trideset godina poslije Shellac su zadržali sklonosti zlokobnom, strganom, tenzičnom, pomalo nervoznom ali masivnom zvuku. Sve ostale albumske epizode preko Terraforma, 100 Hurts, Excellent Italian Greyhouda, Dude Incrediblea, sve do aktualnog posthumnog Shellac nisu ni u jednom trenu gubili svoj indie background i fokus kao najmoćnije sredstvo izdržavanja glazbenih trendova.
“To All The Trains” je u kompaktno razdvojenih deset komada ispod pola sata isporučio dovoljno razloga ljubiteljima moćne glazbe za zadovoljstvo.
Snaga Stevea Albinija
Bez obzira radilo se o autorskim stvarima ili se dotakli covera legende Marka E. Smitha i njegovih The Fall u „How I Wrote How I Wrote Elastic Man (Cock & Bull)“ ili pak nimalo sudbonosne ali naslovom programatske zaključne „I Don`t Fear Hell“ u kojoj Albini izgovara “Something something something when this is over/Leap in my grave like the arms of a lover/And if there’s a heaven, I hope they’re havin’ fun, ’cause if there’s a hell I’m gonna know everyone”. Steveove vokalne kombinatorike od pričanja, komentiranja, pripjevavanja, izvikavanja, ljutnje, pronalazile su savršene instrumentalne podloge u ritam sekciji koja se istovremeno i razdvajala i spajala na istim frekvama. Ovo je ploča bez instrumentala i bez dugih post-rock rapsodija, djelo koje igra na groove i snagu i na mišiće.
Od uvodne „WSOD“, bezbolno prelazeći na „Girl From Outside“ s kojom će raspraviti selfie momente, energične “Chick New Wave“, raspravnih i raštrkanih „Tattoos“ i „Wednesday“, prema groovy minijaturama “Days Are Dogs” i “Scabby the Rat”, trio ne ostavlja mjesta greškama ni patetičnim oproštajkama, tek žalu što će ovo ostati epitafom jedne vrhunske osobe i karijere.
Naslovna fotografija: Screenshot Youtube