Današnji je dan vraški značajan u diskografskoj povijesti Beatlesa. Naime, 30. svibnja 1964. singl “Love Me Do” dospio je na prvo mjesto američke rang liste i začeo “beatlemaniju u Sjedinjenim Američkim Državama. U Australiji je taj uspjeh u isto vrijeme zabilježio “Cry For A Shadow”. Riječ je o manje poznatom instrumentalnom Harrisonovom broju u stilu Shadowsa kojeg su Beatles snimili 1961. za boravka u Hamburgu. No isti datum 1968. daleko je značajniji za sve fanove Beatlesa jer ulaskom u Abbey Road studio počinje snimanje dvostrukog albuma “The Beatles” znanog kao “Bijeli album”.
Album je prije i poslije svega bio novo remek djelo Beatlesa nastavljajući senzacionalnu seriju revolucionarnih projekata započetu s “Rubber Soul”, a nastavljenu “Revolverom” i “Sgt. Pepperom”. No za razliku od triju prethodnika i brojeva sa “Magical Mystery Toura” ozračenih psihodelijom te eksperimentiranjima sa samom strukturom pjesme u kojoj su se unutar iste skladbe znali naći različiti žanrovi (psihodelija, world music i rock ili pak music hall, elementi klasične glazbe i eksperimentalni zvučni kolaži) “Bijeli album” je bio – kad je o skladbama riječ – žanrovski čist i dosljedan album. Što, naravno ne znači da su Beatles odustali od propitkivanja različitih žanrova unutar formata istoga albuma.
Najšarolikiji projekt
Dapače. Žanrovski “Bijeli album” je bio najšarolikiji od svih projekata Beatlesa uključujući, country, rocksteady/ska, music hall, folk, hard rock, bazični rock and roll, avangardnu glazbu… no, rekoh, ovog puta bez miješanja žanrova unutar iste pjesme. Zapravo to svojevrsno „čistunstvo“ u odnosu na prethodnike bilo je zacijelo razlog i za antiseptičan ovitak albuma „bez imena“ te sa „suprematističkim“ bijelim-na-bijelome natpisom The Beatles ispupčenim bijelim slovima na bijeloj podlozi. Riječ je o konceptualnom radu umjetnika Richarda Hamiltona (bliskog prijatelja Paula McCartnbeya) koji je zacijelo nadahnuo i Borisa Bučana u sedamdesetima za znane “muške” i “ženske” konceptualne plakate za “Don Juana”; dvaju predstava u produkciji Teatra &td .
Snimanje albuma koje je započelo u proljeće 1968. a završilo u jesen nije išlo glatko. Dapače. Pratile su ga nesuglasice, različita promišljanja o smjeru kojim treba krenuti nakon “Sgt. Peppera”, čak i privremeni odlazak Ringa iz banda usred snimanja i neočekivanog odlaska na dopust Georgea Martina. Ipak album čije su skladbe mahom nastale (skladane na gitari!) za vrijeme boravka u indijskom Rishikeshu odnosno u Centru za transcendentalnu meditaciju gurua Mahareshi Mahesh Yogija, bio je sjajan.
Ma koliko bio promašen, za sve osim Georgea Harrisona, kojem je dodatno osnažio fascinaciju indijskom kulturom, glazbom i duhovnošću, boravak u Rishikeshu je bio blagotvoran. Umjesto “duhovne obnove” donio je prijeko potrebnu “izolaciju” (većina biografa tvrdila je i apstinenciju od LSD-a) koja je rezultirala s četrdesetak novih skladbi odnosno čak 26 brojeva koje su nakon povratka u Englesku Beatles snimili kao demo materijal u studiju Georgea Harrisona u Kinfaunsu. Budući da je u Indiji band na raspolaganju imao samo akustične gitare većina nastalih skladbi je imala strukturu “klasične” pjesme. Pače, možda su baš zbog toga neke od njih i u konačnoj verziji na albumu zadržala svoj izvorni akustičarski oblik. U prvom redu “Wild Honey Pie”, “Julia”, “Mother Nature Son” te fascinantne “Blackbird” (kojom je McCartney uplovio u vode akustičarskog folka na kojeg se nadovezao i na samostalnom prvijencu s niskom brojeva poput “That Would Be Something”, “Singalong Junk”… ).
Neugodna atmosfera u studiju
Smrt Briana Epsteina, raspad njihove korporacije “Apple”, nesuglasice oko uloge Yoko Ono – na čijem je boravku u studiju još za rada na skladbi “Revolution” inzistirao Lennon – svakako su kumovali ne baš najzdravijoj atmosferi na snimanju. No, s druge strane, baš kao i brojevi koji su realizirani bez učešća svih članova benda, svakako su i doveli do žanrovske šarolikosti materijala. Album je, rekoh, sniman dugo, uz tenzije koje se nisu smanjile ni nakon završetka rada no kreativni i komercijalni učinak albuma bio je golem pa je „Bijeli album“ postao jednim od najcitiranijih i najutjecajnijih albuma Beatlesa. Evo i zašto.
“Back To The USSR” koju i danas Paul izvodi na koncertima nastala je kao zezalica na tragu Chucka Berryja i njegove “Back In The USA” no postala rasni evergreen rock and rolla. Ujedno i podsjetnik na rokerske korijene. “Glass Onion” i danas zvuči jednako uvjerljivo kao i prije pedesetak godina (zahvaljujući i sjajnom aranžmanu s gudačima i flautom te s atmosferom bliskom “Sgt. Pepperu”) iako se s vremenom izgubila izvorna nakana zezanja s fanovima koji su tražili skriveni smisao i poruke u skladbama Beatlesa (zbog kojih su u tekst ubačeni i naslovi pjesama “Strawberry Fields”, “I am The Walrus” i “Fool On The Hill”).
“Ob-La-Di-Ob-La_Da” su mnogi smatrali banalnim pjesmuljkom nedostojnim Beatlesa no Paulova skladba bila je prvi ulazak rocksteady/ska/reggae utjecaja u mainstream te apsolutni hit. Naime izvan Velike Britanije našla se na singlu (na B strani je bila čudesna “While My Guitar Gently Weeps”), ali je i grupi Marmalade koja ju je snimila poslije Beatlesa donijela prva mjesta rang lista. Harrisonova “While My Guitar Gently Weeps” – uz „Something“ njegov ključni obol hitoidnoj pjesmarici Beatlesa – najpoznatija je pojedinačna skladba albuma.
Antalogijski brojevi
Skladbu s očaravajućim uvodom i melodijom (s progresijom akorda koja – posebice u akustičnoj verziji koja je mnogo godina kasnije objavljena na “Anthology 3” odaje nadahnuće u “Baby I’m Gonna Leave You” Anne Bredon koju su tako lijepo koju godinu kasnije posvojili i Led Zeppelin) presudno je obilježio fantastičan Claptonov solo. Snimljen je korištenjem ADT efekta (analognog delaya) odnosno gitare Gibson Les Paul priključene na Lesley zvučnike. “Happiness Is A Worm Gun” još jedan je Lennonov antologijski broj s albuma nastao spajanjem tri dijela različitih skladbi (John je skladbu nazvao “poviješću rock and rolla u jednoj pjesmi”), no znan i po nadrealnom tekstu koji je – kako se tvrdilo – nastao u vrijeme Lennonovog “acid tripa”. Posve u skladu s naslovom pjesme. S početkom kao rockerska balada broj dobiva neočekivani “psihodelični” zaokret i ubrzanja da bi u trećem dijelu postao rasna pop tema s iznimnim pozadinskim vokalima “u kontri”…
Uslijedilo je nekoliko iznenađenja
“Yer Blues” – kao Johnov “prljavi blues” – bio je još jedno iznenađenje te svojevrsna posveta bendovima britanskog “blues booma” šezdesetih predvođenog Johnom Mayallom a Paulova “Helter Skelter” opaki rokerski broj odnosno svojevrsni proto-metal i preteča hard/heavy rock stilizacija sedamdesetih. Nastao je na Paulov poticaj (želio je, veli, što žešću i bučniju svirku otkačenog benda koji bi bio glasniji i prljaviji čak i od The Who) na očito mahnitom sessionu koji je u konačnoj snimci završio čuvenim Ringovim vapajem da je dobio žuljeve na prstima.
Što je, pored ostalog, pokazao dvostruki album koji (ne samo za potpisnika ovih redaka) nema ni jedno slabo mjesto (pa čak ni Stockhausenom nadahnuti eksperiment „Revolution 9“)?
Recimo, da je Ringo bio odličan bubnjar, ali i dobar duh banda kojemu je jamčio unutarnju koheziju i kemiju a ne tek bezveznjak koji je glumatao u “Helpu!”, dao vokal u “Yellow Submarine” te pokoju bedastu izvedbu za B stranu singla. Ili da je George Harrison tihi i staloženi genije iz sjene te izniman – pokazalo se i veoma utjecajan – gitarist jednako sklon Carlu Perkinsu i Raviju Shankaru. Točnije, vrhunski stilist čija je uporaba slide-gitare bila utjecajnija od Claptonove ali također i da je, duboko vezan uz indijsku duhovnost i kulturu, bio i najotvoreniji “beatle” za eksperimentiranja s novim glazbenim formama.
Paul McCartney je na “Bijelom” pokazao da nije samo svestrani skladatelj i pjevač s iznimnim pop rafinmanom već i glavna faca zaslužna za eksperimente Beatlesa sa američkim country/folk i roots rock materijal, ali i za tako žestoke brojeve kakav je bio “Helter Skelter” i papreni rock and roll “Back In The USS”“. Johnu Lennonu je tragična pogibija 1980. skrojila ruho rock martira, no njegov učinak na “Bijelom albumu” (za koji je i napisao najviše skladbi) predstavio ga je kao lucidnog, duhovitog, sarkazmu sklonog autora, pjevača, skladatelja… Spremnog i za najnježnije skladbe poput “Julie” i za eksperimente poput “Happiness Is A Worm Gun” te raskošne pop melodije.